Novoizabrani talijanski kardinal Edoardo Menichelli, iz biskupije Ancone, u intervju za Vatican Insider obećao je borbu protiv kapitalizma sličnu onoj protiv komunizma za vrijeme pape Ivana Pavla II.
Naravno, Ivan Pavao II. je imao izravno, osobno iskustvo s komunizmom. Ali, ni kardinal Menichelli ni papa Franjo nisu nikada živjeli u nečemu nalik slobodnoj ekonomiji; i talijanska i argentinska ekonomija su u glavnom primjeri “crony” ili “rodijačkog kapitalizma“, sustava u kojem moćni privatni interesi koriste državne intervencije na tržištu kako bi prevarili potrošače kroz mješavinu favoritizma, subvencija, nepotizma i korupcije (zvuči poznato, zar ne?)
Zapravo, te dvije zemlje su toliko krenule u tom smjeru da bi bilo točnije opisati njihove sustave kao “rodijački socijalizam“. U takvom sustavu, ukorijenjeni poslovni interesi koriste populističku retoriku i političke veze kako bi povećali cijene i slomili konkurenciju – često u dosluhu s marksistički-kontroliranim sindikatima. Dakle, prosuđujući “kapitalizam” prema svojim iskustvima u takvim zemljama, bilo bi isto kao da daješ fer ocjenu demokratskom socijalizmu temeljenu na iskustvu Rumunjske pod Ceausescuom.
Zapravo je onima, koji nikada nisu vidjeli kako slobodno tržište djeluje, teško moguće povjerovati da društvo s transparentnim pravilima i iskrenom, ograničenom vladom, može stvarno postojati – još manje, da takva društva obično napreduju i popravljaju izglede za sve slojeve društva, a posebno siromašne. Takve slike su nevidljive za one rođene u duboko neslobodnoj ekonomiji, gdje je ekonomska matematika ograničena na jednadžbu nulte točke: Ako jedan čovjek postane malo bogatiji, to je zato što je krao od siromašnih. U uvjetima rodijačkog kapitalizma, socijalizma ili čak feudalizma, takva tvrdnja uglavnom i je točna.
Dakle, jaka anti-poslovna retorika od strane mnogih na novoj katoličkoj ljevici možda je i opravdana, ako se primjenjuje na oligarhe i tajkune koji manipuliraju vladom putem favoritizma i time ostvaruju ekonomske interese i moć. No, kada se takav jezik koristi neselektivno protiv poštenih poduzetnika, i pomiješan je s konfuznim verzijama kršćanskih upozorenja protiv materijalizma, rezultat se kreće od visoko intonirane, pa i naglašene gluposti do povijesno revizionističke ludosti.
Svi se sjećamo dugog popisa kapitalističkih zemalja koje su skliznule u masovnu glad, gulage, mučenja i političke procese koji su označili američku, britansku i kanadsku povijest. Ups, čekaj malo, pa ti se zločini nisu dogodili kod njih, nego u socijalističkim zemljama! Kapitalističke zemlje, uz sve svoje mane, podigle su milijune pa i milijarde ljudi iz ekstremnog siromaštva.
No, za novu katoličku ljevicu povijesne činjenice, pa čak i ljudski razum, su ostavljeni po strani. Ljevičarske ekonomije su sada postale stvar dogme, nametnute autoritetom crkvene vlasti:
Prelat je rekao da je socijalna dimenzija sastavni dio vjere, pa je citirao papa Franjinu apostolsku pobudnicu Evangelii Gaudium, u kojoj je Papa upozorio na ideologije koje brane apsolutnu slobodu tržišta i financijske spekulacije.
Što je “apsolutna sloboda tržišta“¨? To nije definirao. Netko će sad jednostavno pomisliti na Wall Street, ili možda bankarsko središte Londona i naježiti se – nema veze što su oba prepuna favoritizma i miljama daleko od slobodnog tržišta.
Ova nova, “sustavna” obnova socijalnog nauka Crkve nije ograničena na apstraktna načela i moralne pobudnice. Ona ima jasne, konkretne programe koje treba ostvariti u praksi.
“Benedikt XVI. pozvao je svjetsku političku vlast na stvaranje financijskog i monetarnog sustava koji bi odobravao kredite za radnike, obitelji, tvrtke i lokalne zajednice“, rekao je Menichelli.
Benedikt XVI. doista je spomenuo neke globalne ekonomske institucije koje bi mogle djelovati u slučaju posljednje prilike, ali samo pod uvjetom “supsidijarnosti” – to jest, mogućnost lokalnog djelovanja, ali uz prepreku decentralizacije kako bi se kontrolirale njihove ovlasti. Ono što Menichelli zahtijeva, umjesto toga, je globalna kreditna unija, koja bi koristila bogatstvo oduzeto silom uz pomoć države, pa ga onda dijelila na globalnoj razini. A svi znamo kako je učinkovita bila strana pomoć u rješavanju siromaštva i razvoju gospodarstva u recimo subsaharskoj Africi, koja je tako postala tehnološki div, dok su narodi Južne Koreje i Singapura ostali gladni. Ups, opet krivo! Upravo suprotno – još jedna od onih malih povijesnih činjenica s kojom se nova katolička ljevica ne želi gnjaviti.
Papa Benedikt je upozorio- “moral koji smatra da može odbaciti tehničko znanje i ekonomske zakone nije moral, nego moralizam“. Vidimo u retorici, kakvu koristi Menichelli, istaknuti nedostatak interesa za osnove principe ekonomskih sustava koji zapravo učinkovito koriste ljudski rad kako bi proizveli rast bogatstva za svaku klasu društva, od dna prema vrhu. Doista, ako želite ukazati na ono što se zapravo dogodilo u centralno upravljanim ekonomijama često ćete naići na odbacivanje- jer je to znak “svjetovnosti” ili “konzekvencijalizma“.
Mnogi koji tvrde da su pobornici socijalnog nauka Crkve su navučeni na njega, jer su se nadali da je on politička ideologija, koja nije podržavana kroz dijalektiku povijesnih procesa, nego od nepogrešivog autoriteta Katoličke Crkve. No, ono što oni propovijedaju je nešto sasvim suprotno od socijalnog nauka Crkve, koji se može prepoznati po zdravom razumu.
Ako socijalni nauk Crkve vrijedi, on vrijedi za sve – uključujući i ne-katolike i nekršćane- a mogu ga shvatiti i prihvatiti i oni koji nikada nisu primili dar nadnaravne vjere. Drugim riječima, on je dio prirodnog zakona “zapisanog u ljudskom srcu“. Trebali bismo tražiti argumente koji mu idu u prilog, utemeljene na razumu i povijesti, a ne izolirane i iskrivljene fragmente iz Biblije ili papinih govora. Osim toga, trebali bismo sagledati širu sliku utemeljenu na ljudskoj stvarnosti rada, obitelji, poticaja, inovacije i etike – koristeći uvide ekonomije i lekcije iz povijesti kao neprocjenjive izvora znanja o tome što ljudi rade i zašto.
Proširujući naše istraživanje na sva ta područja širi se i kršćanska vizija ljudskog dostojanstva, i judeo-kršćanska briga za dobrobit siromašnih i ranjivih. To je metoda socijalnog nauka Crkve. Ona nema nikakve veze s niskim napadima na poduzetnike, populističkim apelima koji samo povećaju moć neproduktivne birokracije, ili gnostičkim prezirom prema putovima našeg palog svijeta.
(Izvor)
Da ne biste mislili kako se u ovom članku radi samo o jednom usamljenom kardinalu ili da je pojam Nova katolička ljevica kod nas potpuna nepoznanica, Glas Koncila nam ovog tjedna donosi naslov Tržišna ekonomija postaje svjetska religija, gdje citiraju Tonči Matulića, dekana Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu, i po nekima najutjecajnijeg teologa u Hrvatskoj, koji nam objašnjava:
„Kapitalizam, odnosno njegova suvremena neoliberalna ekonomsko-tehnička inačica, omogućila je stvaranje uniformne globalizacije koja na svom putu doslovno melje ljude i nemilosrdno ih potiskuje na društvene margine. Zbog brojnosti i vitalnosti pojedinca i skupina gurnutih ustranu, sve snažnije odjekuju krikovi dubokih društvenih podjela, socijalnih nejednakosti,nezadovoljstva, pa čak i sukoba i nasilja“ … „Društvene margine postaju poprište borbe između pravednih zahtjeva isključenih, obespravljenih i poniženih, s jedne, te nepravednoga sustava u kojem su novac i profit postali vrhovna božanstva, a tržišna se ekonomija pretvorila u najmasovniju svjetsku religiju koja isključivo vjeruje u konkurenciju, u moć jačega nad slabijim, u ekonomsku rast pod cijenu žrtvovanja ljudskoga dostojanstva mnogih, dostojanstvo obitelji i partikularne obitelji.“
