Prošli tjedan Charles III odbio je uputiti uskrsnu čestitku vjernicima Crkve koju bi, kao Defensor fidei, trebao predvoditi. Ipak, redovito obilježava islamske blagdane, što je neke navelo na nagađanje da je potajni obraćenik na islam. Ta nagađanja i nisu tako apsurdna kako zvuče, budući da je Charles proučavao arapski jezik i pisao o islamskoj teologiji.
Kako god bilo, to se uklapa u obrazac koji općenito vidimo u zapadnim Crkvama među “liberalima” – koristim taj izraz u nedostatku boljega; među onima koji su izgubili razumijevanje tvrdnje koju je iznio sam Gospodin, da je on “put, istina i život” i da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu.
Liberali su također snažno zastupljeni među onima koje zbunjuje ili posramljuje nalog uskrsloga Gospodina svim vjernicima da “pođu i učine sve narode učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”; među onima koji podupiru društvenu netrpeljivost prema kršćanima koji se drže uvjerenja što su postala duboko nepopularna, osobito u vezi sa spolnim grijesima. Apostol Pavao govori Korinćanima da “bježe od bludnosti”, ali, kaže liberal, Pavao je bio nepouzdan.
Obrazac je jednostavan: muslimansku vjeru treba poštovati, njezinu pojednostavljenu teologiju treba zanemariti, a njezinu povijest – koja se nastavlja do danas i koja je, čak i po ljudskim mjerilima, iznimno krvava – treba uljepšavati.
Kršćani se, naravno, trebaju držati visokih Gospodinovih mjerila. To što to nisu uvijek činili nije iznenađenje. Mi smo palen rod, brz na gnjev, spor na praštanje i skloni uočavati trun u oku drugoga, a ne vidjeti gredu u vlastitome. No kada kršćani prihvate Božju milost koja ih uzdiže iz blata, vidimo stvarne i zadivljujuće preobrazbe, koje se šire i na društveni svijet.
Gdje je islamski pandan Matteo Ricciju, koji je godinama proučavao kineski jezik, običaje, filozofiju, književnost i glazbu kako bi mogao otići u Carski grad i samim mandarinskim dostojanstvenicima donijeti neprocjenjiv dar vjere – Krista raspetoga za grijehe cijeloga čovječanstva? Ili islamski pandan oca Damjana, koji se ukrcao na brod potajno kako bi stigao na Molokai i služio tijelima i dušama ondje napuštenih gubavaca?
Svjestan sam da, kada kažem da kršćani imaju istinu, a muslimani ne, odmah moram ublažiti tu tvrdnju, jer Bog nije nijedan narod ostavio posve u tami. Indonezija, čiji stanovnici nikada nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom, i što god vjerovali o božanstvu, to neće biti posve pogrešno – iako mislim da radije ne bih bio prisutan na njihovim svetim gozbama.
No poziv na evangelizaciju može biti hitan samo ako vjerujete da doista posjedujete istinu i da je tama u vezi s krajnjim pitanjima ljudskog postojanja – o smrti, sudu, raju i paklu – strašna stvar.
Tu je ključ. Liberal je siguran u svoja politička uvjerenja, ali ne i u svoja religijska. Trebalo bi biti obrnuto. Mnogo će govoriti o pružanju državne skrbi neudanim majkama, ali vrlo malo o vrlinama koje brak čine gotovo općim, a izvanbračno majčinstvo rijetkim – i nimalo o tim vrlinama kao o nečemu što je sam Bog zapovjedio.
Mnogo će govoriti o dužnosti države da ublaži tjelesnu patnju; nešto manje o patnji kao daru kada je sjedinjena s Kristovom patnjom; gotovo ništa o dužnosti Crkve da služi srcima, umovima i dušama koje su iskvarene bezbožnošću, neznanjem i razuzdanošću te trpe neumitne duhovne posljedice.
Stoga želi vjerovati sve lijepo o islamu, dok istodobno gaji netrpeljivost prema kršćanima koja mu smeta savjesti. Nema pouzdanja u vlastitu vjeru i prezire kršćane koji to pouzdanje imaju.
Zato se dodvorava muslimanima, vjerujući da će, ako je prema njima ljubazan, oni biti ljubazni prema njemu – i mnogi od njih to će doista i biti, barem neko vrijeme. Nema ničega što tako brzo ulijeva povjerenje pri susretu s nekim kao spoznaja da imate iste neprijatelje. Isto tako, nema ničega što se tako brzo doživljava kao prezira vrijedno kao kada netko tko bi trebao znati bolje, i tko je na nominalnoj poziciji vlasti, ponaša se kao podređeni, hvaleći vas za vrline koje nemate.
Među kršćanskim liberalima to se dodatno pogoršava nelagodom ili zavišću, kada pokušavaju steći naklonost ispričavajući se zbog ljudi iz prošlosti koji su zaustavili muslimansko prodiranje na Zapad, kod Toursa, Lepanta ili Beča. Ti su ljudi imali borbenosti u sebi. Nisu se služili dodvoravanjem i laskanje.
„Kowtow“, u doslovnom smislu kineskog glagola, znači kleknuti pred nadređenim i, klanjajući se, udariti glavom o tlo: k’o znači udariti ili lupiti, a t’ou znači glava.
Ne ismijavam taj običaj. Divim se kineskom poštovanju prema starijima i njihovu osjećaju za hijerarhijski društveni poredak. No starac jest star, a poglavar samostana vaš je nadređeni. To su stvarnosti. Gesta ponizne podložnosti način je na koji podređeni sudjeluje u vlasti svoga poglavara, mudro priznanje mlađega čovjeka mudrosti starijega.
Ali gdje je autoritet kada kršćanski knez ili prelata, izgubivši pouzdanje u Crkvu, klanja se onima koji su imali običaj ne samo udarati tuđe glave, nego ih i odsijecati?
Ah, ali svatko – osobito slab – skuplja se u sjeni pobjednika.
