Svi smo se susreli s priličnim brojem banalnih, neugodnih ili čak nepoštovnih misa Novus Ordo. Kao svećenik koji slavi Novus Ordo, mogu vidjeti koliko je u novom obredu lako upasti u te zamke. Stoga je još potrebnije da svećenik koji slavi Novus Ordo njeguje bogat unutarnji život sjedinjenja s Kristom, jer je to jedini protuotrov protiv brojnih napasti da se liturgija banalizira.
Ta napast ne postoji u tradicionalnoj latinskoj misi (TLM). Već samom strukturom liturgije gotovo je nemoguće slaviti je bez poštovanja. Naravno, svaki bi svećenik trebao živjeti u prisnosti s Bogom, ali čak i svećenik koji ne moli mnogo može ipak slaviti TLM na objektivno dostojanstven način. Latinska misa strukturirana je tako da uklanja napast da svećenik unese svoju osobnost, svoj ego i svoje slabosti u liturgiju.
Naravno, to nije potpuno sigurno. Sv. Alfonz Marija de Liguori u svom djelu Dostojanstvo i dužnosti svećenika navodi da svećenik čini smrtni grijeh ako slavi misu kraće od 15 minuta, što je očito bio problem u njegovo vrijeme s užurbano izgovorenim tihim misama. Pomalo me čudi da je tako brza misa uopće moguća!
No napasti u Novus Ordo su mnogo jače. Primjerice, uz mnoštvo euharistijskih molitava, postoji napast da se izabere ona bezlična i munjevito kratka Druga euharistijska molitva, koja završi u trenu — za one koji žele “samo to obaviti”. Druga opasnost je ona zastrašujuća fraza “ovim ili sličnim riječima”, koja je poziv svećeniku da kaže što god mu padne na pamet, bez obzira je li to teološki točno ili pastoralno primjereno. Način na koji su riječi gotovo uvijek predviđene za izgovaranje naglas stvara napast da se potpuno ukloni tišina, jer se slavitelji pitaju mogu li ljudi izdržati minutu bez nekakve zvučne stimulacije.
Naposljetku, način slavljenja većine misa Novus Ordo versus populum pruža posebnu napast da se čovjek vidi kao točno središte bogoslužja, a ne naš euharistijski Gospodin. Sigurno je bilo trenutaka kada sam slavio misu i kada mi je Zli šapnuo misao: “Što su ljudi mislili o [načinu na koji sam izgovorio euharistijsku molitvu, kako sam propovijedao, jesam li djelovao dovoljno srdačno i ljubazno itd.]?”
Ne želim kritizirati sam Novus Ordo, nego samo istaknuti da je bogat unutarnji život svećenika jedina snaga dovoljno jaka da se odupre tim napastima koje se čine svojstvenima načinu na koji je Novus Ordo sastavljen. Koji su, dakle, elementi unutarnjeg života svećenika ključni za dostojanstveno i dobro slavljenje Novus Ordo?
Prvo, mora shvatiti misu kao vječnu Kristovu žrtvu Ocu. Misa nije samo još jedno “bogoslužje” usmjereno na to da mi nešto prinosimo Bogu. Prvenstveno je to Kristovo djelo, jer svećenik na nekrvni način uprisutnjuje jednom zauvijek prinesenu žrtvu Kalvarije. To znači da sami po sebi ne možemo ništa dodati toj žrtvi — ali Bog nam u svojem milosrđu dopušta da same sebe prikažemo u sjedinjenju s Kristom.
To skida ogroman teret sa svećenika. Krist je onaj koji djeluje, što znači da se ne moramo brinuti hoćemo li žrtvu učiniti ugodnom Bogu vlastitim zaslugama; a puno, svjesno i djelatno sudjelovanje cijele zajednice prvenstveno je unutarnje sudjelovanje, u kojem sjedinjavamo svoje živote s Kristovom žrtvom — čime se uklanja pritisak da stvorimo “dinamično bogoslužje”.
Drugo, svećenik mora njegovati poniznost i poslušnost. Uz toliko mogućnosti u Novus Ordo, lako je zaboraviti da mnoge stvari nisu prepuštene izboru. Primjerice, “Dobro jutro” nije liturgijska opcija. Nije ni potrebno, pa čak ni dopušteno, uvoditi Vjerovanje. Svećenik mora imati poslušnu poniznost da ostane unutar granica onoga što je stvarno dopušteno u Novus Ordo i da ih ne prelazi. Trebao bi imati goruću želju da nestane pod misnim ruhom, kako bi se očitovao samo Krist.
Treće, svećenik mora ostati usredotočen na liturgiju i Gospodina, a ne na ljude. Slavljenje versus populum znači da vidim sve što se događa u zajednici — bebu koja se vrpolji i za koju bih želio da je majka odvede u prostoriju za djecu; tinejdžera koji nije prikladno odjeven; obitelj koja je zakasnila; osobu koja čita župni listić umjesto da sluša čitanja. Potrebna je gotovo laserska usredotočenost da se izbjegnu te distrakcije i ostane pozoran na zadatak, što zahtijeva gotovo neprestanu unutarnju molitvu.
Četvrto, svećenik mora biti ispunjen strahopoštovanjem i strahom Božjim. Govorenje na materinskom jeziku i slavljenje mise u crkvi izgrađenoj 1980-ih može na neki način iscrpiti osjećaj Svetih Otajstava. Stoga svećenik mora njegovati dubok osjećaj divljenja i poštovanja, znajući da i anđeli drhte pred Gospodinom. Unatoč prijateljskim i poznatim izvanjskim obilježjima, svećenik mora imati duboku svijest da stoji pred svemogućim Bogom, na samom pragu Neba.
Napokon, svećenik mora njegovati vlastitu vjeru u stvarnu prisutnost. Promatrajući opušten način na koji mnogi vjernici pristupaju euharistijskom Gospodinu, svećenik bi trebao biti potaknut na veću gorljivost i budnost glede Njegove stvarne prisutnosti. Budući da navika može dovesti do nepoštovanja, svećenik se mora čuvati napasti da Ga tretira kao običan kruh ili da uzima zdravo za gotovo veličanstveno otajstvo koje nam je dano da ga svakodnevno dotičemo.
Zaključno, vjerujem da se Novus Ordo može slaviti dostojanstveno, s velikom ljubavlju i poštovanjem prema našem euharistijskom Gospodinu, na slavu Božju i spasenje duša. No za to je potreban bogat unutarnji život svećenika, kako ga napasti mise ne bi lišile uzvišenog dostojanstva u kojem sudjeluje dok prinosi jednu i vječnu Žrtvu Sina Ocu!
