I Šimun ih blagoslovi te reče Mariji, njegovoj majci: Evo, ovaj je dijete postavljeno na pad i na uzdignuće mnogih u Izraelu i kao znak kojemu će se protiviti. (Luka 2,34)
Do 1973. godine bio je samo jedan papinski posjet Sjedinjenim Državama – Pavao VI 1965., i to u trajanju od svega 15 sati. A prije toga nijedan papa nije ni napustio Italiju otkako je Pio VII bio prisilno odveden u Francusku od strane Napoleon Bonaparte 1812. Ipak, katolicizam je uspijevao poticati obraćenja.
Nikada ne bih bio protiv evangelizacije. Na ovaj ili onaj način, evangelizacija je ono što nas pokreće. Naviještamo: “Isusa Krista, i to raspetoga.” (1 Kor 2,2) No, svakodnevno uranjanje klerika u medijski metež ili pape koji “dobivaju krila” (Ivan Pavao II ostvario je 104 pastoralna putovanja izvan Italije) možda nisu toliko pogodni za obraćenja koliko su to nauk i obredi vjere.
Osim toga, nije svaki papa bio tako prizeman i karizmatičan kao sveti Ivan Pavao. U svakom slučaju, kad se njega sjećamo, ne mislimo na njegove komentare o sukobima u Africi, na Bliskom istoku ili u Južnoj Aziji. I to zato što ih, u pravilu, nije ni davao. Bio je više kateheta nego komentator.
U svojoj srži, Katolička Crkva jest (i mora biti) protiv “svijeta”, jer je takav i Isus.
Kada je kardinal Karol Wojtyła 1976. održao korizmene meditacije Pavao VI i Rimskoj kuriji, utkao je “znak osporavan” u katoličku maštu. Isus je taj znak: ili si za Njega ili si protiv Njega. Sve u vezi Isusa Krista proturječi svakoj svjetovnoj ambiciji koja želi gledati život izvan okvira križa.
Ipak, Crkva, pod čime mislim na službene “glasove” Vatikana, sada se uključuje u svako zamislivo sekularno pitanje, svodeći – u većoj ili manjoj mjeri – Kristovu poruku na tek jednu od alternativa raznim medijima poput New York Timesa, londonskih, indijskih, izraelskih novina, te TASS, BBC, NBC, Xinhua i tako unedogled. Čini se da je Crkva odlučna ukorijeniti nas u svakoj mogućoj konačnoj stvarnosti, umjesto da nas vodi prema neizrecivoj beskonačnosti.
A ta usmjerenost na “svijet” neizbježno čini da i sama Crkva djeluje sve svjetovnije. Donald Trump. Vladimir Putin, Xi Jinping… Lav? Izaberite sami. Svi izgledaju kao da se bave istim poslom. No, ne želim time sugerirati završetak Životinjska farma: “Stvorenja su vani gledala od svinje do čovjeka, i od čovjeka do svinje, i opet od svinje do čovjeka; ali već je bilo nemoguće reći tko je tko.”
U tome se Lav XIV zasigurno izdvaja. Ipak, vjerujem da se zasad previše približio sekularnom ponoru. Primjerice: Trump.
Netko bi se mogao zapitati ima li papina odluka da ne dođe u SAD na 250. obljetnicu osnutka zemlje njegova rođenja veze s trenutačnim stanovnikom Bijele kuće. Ne znam. No, papin posjet Bijeloj kući jednostavno je pitanje protokola: jedan šef države dočekuje drugoga. To ni u kojem smislu nije podrška tom predsjedniku, kao što ni predsjednik susretom s papom ne potvrđuje autoritet Svetoga Oca.
Nijedan papa nije noćio u Bijeloj kući, a jedini odnos papa–predsjednik koji je nadilazio puki protokol bio je onaj između Ivan Pavao II i Ronald Reagan. Prije nego što je postao predsjednik, Reagan je bio nadahnut Ivanovim posjetom tada još komunističkoj Poljskoj, što je postalo obrazac Reaganove ere za odnose SAD-a i SSSR-a. A povezala su ih i zajednička iskustva pokušaja atentata. Povrh toga, međusobno su se cijenili i poštovali.
Ako Lav smatra da i on mora biti putujući papa, trebao je srpanj 2026. u Sjedinjenim Državama uvrstiti među svoja prva putovanja. Da, bilo bi tu i obavezno fotografiranje 3. srpnja s Trumpom (bez očekivanja isprike od “vođe slobodnog svijeta” za njegove antikatoličke objave), ali zatim (istoga dana, čini mi se) put u Philadelphiju za Dan neovisnosti, potom u Chicago za pravi povratak kući, i onda natrag svom poslu u Rimu.
Jesam li sarkastičan? Da. Pa, donekle. No glavna poanta mog sarkazma jest problem papinskih putovanja i beskonačnih komentara pape i Vatikana.
Kada je sveti Ivan Pavao II otišao u Poljsku, nije izravno kritizirao komunističku vlast. Najbliže tome bilo je kad je na Trgu pobjede u Varšavi rekao da je “isključenje Krista iz povijesti čovjeka čin protiv čovjeka, na bilo kojoj zemljopisnoj dužini i širini.” Mogu zamisliti Edward Gierek kako se okreće Wojciech Jaruzelski i pita: “Trebamo li sada vjerovati u Krista?” To je poput poznate katoličke dosjetke o nedavno preminuloj osobi:
“On nije bio katolik, zar ne?”
“Ne. Ali sada jest.”
Moja poanta, koju ste – slagali se ili ne – sigurno shvatili, jest da je najbolji način za daljnji rast već rastuće vjere ispovijedanje te vjere. Umetanje Isusa u sukob u Iranu ili u kontrolu granica u SAD-u, iako nije besmislen pothvat, riskira da rimokatolicizam potone u najgoru verziju sinodalnosti: kao neku stalnu, transformacijsku neodređenost nalik na The Blob.
Na kraju, dopustite mi da gotovo završim pozivom Svetom Ocu da promijeni planove i dođe u Ameriku. Trenutačno smo podijeljen narod i, Sveti Oče, vaša prisutnost među nama može samo podsjetiti Amerikance što zapravo znači “U Boga vjerujemo”. Budite znak osporavan.
Usput, Steve McQueen, zvijezda filma The Blob (1958.), obratio se Kristu na kraju života dok je umirao od raka.
“Ali McQueen je postao nanovo rođeni protestant. Nije bio katolik.”
“Ne. Ali sada jest.”
Izvor
