Slijedi ulomak iz važnog opsežnog intervju-razgovora biskupa Schneidera, Proljeće koje nikada nije došlo. Ovdje njegova preuzvišenost pokazuje svoje detaljno i duboko razumijevanje pitanja poveznih s implikacijama smjera u kojem kršćani prinose svoje euharistijsko bogoslužje. Sugovornik (pitanja su otisnuta podebljano) jest poljski novinar Paweł Lisicki.
U jednom od svojih govora u srpnju 2016., kardinal Robert Sarah rekao je: „Vrlo je važno da se što prije vratimo zajedničkoj usmjerenosti, u kojoj su svećenici i vjernici zajedno okrenuti u istom smjeru — prema istoku ili barem prema apsidi — prema Gospodinu koji dolazi. Mislim da je to vrlo važan korak kako bi u našim slavljima Gospodin doista bio u središtu.” To je stalna nit u njegovim govorima, intervjuima i knjigama. Kao što su poznati liturgičar Klaus Gamber i kardinal Joseph Ratzinger detaljno pokazali, sadašnji način slavljenja mise okrenut prema narodu nema korijene u predanoj, nepromjenjivoj Tradiciji. Orijentacija versus populum nešto je posve novo, nepoznato ranijim naraštajima katolika i u tom smislu predstavlja jasan prekid s liturgijskom tradicijom Crkve. Stoga kardinal Sarah već neko vrijeme poziva na povratak toj drevnoj, autentičnoj praksi. Zašto taj opći povratak staroj praksi još uvijek nije bio uspješan?
Zagovornici liturgijske reforme, koji su, nažalost, odnijeli pobjedu, željeli su liturgiju više prilagođenu mentalitetu i običajima svijeta. Lukavo su se pozivali na povijest. Govorili su: moramo se vratiti drevnoj Crkvi, Crkvi prvih stoljeća, moramo obnoviti izvornu praksu prvih kršćana.
No u ponovnom uspostavljanju te „izvorne” prakse koristili su proizvoljnu i selektivnu metodu, utemeljenu na određenim ideološkim predrasudama. Njihov pristup bio je oblikovan antropocentrizmom i naturalizmom. Željeli su uvesti molitvu i liturgiju koja bi odgovarala tom antropocentričnom pristupu. Liturgija je trebala biti lišena onoga što ju najviše razlikuje: teocentrizma i kristocentrizma.
Priča o povratku starini pokazala se uglavnom kao varka. Prava znanost polazi od činjenica i na temelju njih gradi teorije. U slučaju proučavanja drevne liturgije bilo je obrnuto. Nezgodne činjenice su se zanemarivale ili su, u krajnjem slučaju, tumačene tako da se uklope u unaprijed stvorene, antropocentrične ideje.
Dopustite mi da navedem jedan primjer. U nekim starim bazilikama oltar je bio odvojen od zida apside. Arheološka istraživanja provedena od 19. stoljeća pokazuju da je to bio slučaj. Umjesto da razmotre različita moguća objašnjenja zašto je oltar bio odvojen od zida, ti su liturgijski ideolozi odmah zaključili da je svećenik slavio misu okrenut prema vjernicima. Taj zaključak već su imali u glavi prije nego što su započeli svoja istraživanja, pa nije iznenađujuće da im je odmah pao na pamet čim su do njih došle informacije o oltarima odvojenima od zida.
Nisu primijetili da je taj zaključak nemoguće prihvatiti jer mu proturječe nedvosmislene izjave crkvenih otaca. Protivio mu se i temeljitiji arheološki rad. To je jasno pokazano u monografiji njemačkog arheologa Josepha Brauna Kršćanski oltar u svom povijesnom razvoju. On je, koristeći sva dotad poznata i provedena arheološka iskapanja, dokazao da je više od 90 posto crkava i kapela prvog tisućljeća kršćanstva bilo orijentirano prema istoku, te je stoga svetište s glavnim oltarom bilo usmjereno prema istoku. Smjer prema istoku u crkvama je bio označen apsidom.
Jedine iznimke mogu se pronaći u Rimu, ali su one bile određene posebnim okolnostima. Primjerice, kad je riječ o bazilici sv. Petra, njezina prvotna svrha bila je obilježiti i štovati grob sv. Petra. Oltar je bio izgrađen nad grobom, a bazilika oblikovana tako da uzme u obzir obilježja terena, odnosno činjenicu da se nalazila na brežuljku. Zbog toga se apsida nalazi na zapadnoj strani, a ulazna vrata na istočnoj, pa je papa, kad je slavio misu, stajao iza oltara i gledao prema istoku, gdje su bila glavna vrata. Ne prema narodu, nego prema istoku.
Štoviše, papinski oltar bio je tijekom liturgije prekriven sve do ranog srednjeg vijeka, otprilike do devetog stoljeća. Zastori su odvajali papu i oltar od pogleda vjernika u bazilici. Kada bi papa započeo moliti kanon mise, đakoni bi navukli zavjese tako da vjernici ne bi mogli vidjeti papino lice tijekom euharistijske molitve. I kasnije, kada je napuštena uporaba zavjesa, na oltar su postavljeni veliki raspelo i svijećnjaci, koji su imali istu funkciju kao zavjese. To se može vidjeti na fotografijama iz predkoncilskog razdoblja: iako papa nominalno slavi misu okrenut prema narodu, zapravo se ne može vidjeti zbog raspela i svijećnjaka. Papinske mise nisu bile o tome da ljudi gledaju jedni druge, nego da zajedno gledaju prema raspelu. No, dopustite mi da to ponovno naglasim: bazilika sv. Petra je iznimka. Ne može se jedinstvena arhitektonska situacija, koja je bila netipična i proizašla iz topografije, koristiti kao argument u prilog slavljenja okrenutog prema narodu.
Ti su liturgijski ideolozi također zanemarili i odbacili sva svjedočanstva crkvenih otaca koji već od drugog stoljeća tvrde da se kršćani uvijek okreću prema istoku kad mole. A euharistija je, uostalom, najsvečanija kršćanska molitva. Iz toga jasno slijedi da su se i svećenik i vjernici zajedno u molitvi okretali prema istoku. Svećenik je stajao na istoj strani oltara, bez obzira na to je li bio odvojen od zida ili ne, kao i vjernici iza njega.
Upravo je to praksa u svim crkvama istočnih obreda i pravoslavnim crkvama gdje oltar nije uz zid. Bilo da je riječ o bizantskom ili drugim istočnim obredima, oltar se nalazi u sredini svetišta, ali je liturgijsko djelovanje usmjereno prema istoku. Sv. Bazilije spominje da je ta orijentacija prema istoku predana Crkvi od apostola. To znači da je već u četvrtom stoljeću nakon Krista postojalo snažno uvjerenje da orijentacija prema istoku, zajednička usmjerenost molitve svećenika i vjernika, ima svoje podrijetlo u apostolskoj predaji.
Kako bi poduprli svoju novu ideologiju, reformatori liturgije pokušali su se pozvati na kasnije prikaze ne promišljajući o njihovu značenju. Tako su, primjerice, upućivali na poznatu sliku Leonarda da Vincija Posljednja večera, na kojoj Krist sjedi iza pravokutnog stola sa svojim učenicima. Međutim, ta slika, bez obzira na svoju umjetničku vrijednost, povijesno pogrešno prikazuje stvarnost. To proizlazi iz neznanja. Leonardo da Vinci pretpostavio je da su ljudi u Kristovo vrijeme sjedili za stolom kao u njegovo doba, u 15. i 16. stoljeću. Međutim, kako su pokazala arheološka istraživanja, najraniji reljefi i prikazi Posljednje večere iz prvih stoljeća ne prikazuju pravokutni stol kakav poznajemo, nego stol u obliku sigme, poput polukruga. Ljudi za njim nisu sjedili kao mi, nego su ležali.
Štoviše, prema židovskom običaju, najvažnije i najčasnije mjesto nije bilo u sredini stola, među ostalima, nego na čelu stola, s njegove desne strane ili u desnom kutu. Tamo, u desnom kutu stola, sjedio je najvažniji i najpoštovaniji gost. To je, dakle, mjesto koje je Isus zasigurno zauzeo tijekom Posljednje večere. Zato je Ivan, a ne Petar, sjedio pokraj Njega, i zato je Petar, kad je želio razumjeti na koga Isus misli kao na izdajnika, pitanje uputio ne izravno Isusu, nego preko Ivana, jer je ovaj počivao na Gospodinovim prsima. Da je Isus sjedio u sredini stola, tada bi Ivan i Petar sjedili s obje strane uz Njega i Petar ne bi morao pitati preko Ivana. Međutim, Sveto pismo kaže da je Ivan bio Isusov ljubljeni učenik i da je počivao na Njegovim prsima, pa je Petar morao prenijeti pitanje preko Ivana. S druge strane Isusa nije bilo nikoga — Isus je sjedio na desnoj strani stola u obliku sigme.
Na isti način, tijekom večere svi su gledali u istom smjeru — nisu gledali jedni druge. U jednom od targuma (targum je rani aramejski prijevod koji potječe iz prvog stoljeća nakon Krista, popraćen komentarom na riječi Svetog pisma) zapisano je da će Mesija doći za vrijeme blagdana Pashe. Stoga svi sudionici Pashe moraju gledati u smjeru iz kojega On dolazi. Ovdje se, dakle, pretpostavlja da sudionici Pashe gledaju u istom smjeru.
Tako je i sa svetom misom: svi bismo trebali gledati u istom smjeru, prema istoku, odakle će Gospodin doći k nama. On sam to jasno govori: „Jer kao što munja izlazi od istoka i sijeva do zapada, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega” (Mt 24,27). Munja s istoka naviješta dolazak Sina Čovječjega s istoka. Slična simbolika nalazi se i u Zaharijinu hvalospjevu: „po dubini milosrđa Boga našega, po kojem će nas pohoditi Mlado Sunce s visine da obasja one što sjede u tami i sjeni smrtnoj te upravi noge naše na put mira” (Lk 1,78–79).
Oriens ex alto: Isus je to izlazeće Sunce (Oriens) koje dolazi s visine (ex alto). Sam Gospodin je izlazak Sunca. Istok je, dakle, eshatološki smjer molitve za kršćane. Odatle kršćani očekuju Gospodinov dolazak. To se ne odnosi samo na doslovni, zemljopisni istok (jer iz raznih razloga nisu sve crkve mogle biti orijentirane u tom smjeru, osobito u kasnijim razdobljima), nego i na istok shvaćen simbolički. U pravilu je to bila apsida u crkvama. Sam naziv dolazi od grčke riječi apsis — os. Apsida je tako postala simbolički shvaćen istok, što je dodatno naglašeno činjenicom da se u nju postavljao križ. U apsidi se nalazio oltar, na kojem je također bio postavljen križ. Tako je, bez obzira na doslovni zemljopisni smjer, za kršćane „duhovni istok” bio označen apsidom, oltarom i križem, obično postavljenim na oltaru; molitve i liturgija bile su usmjerene u tom pravcu.
Moramo imati na umu da za stare narode smjer molitve nikada nije bio neutralan. Prostor nije bio simbolički apstraktan niti ravnodušan. To se jasno vidi i u ponašanju Židova te u židovskim običajima iz tog razdoblja, iz vremena Staroga zavjeta. Tijekom molitve svi su se okretali prema mjestu gdje se čuvao Kovčeg saveza. Kad bi mu svećenik okrenuo leđa, to bi se smatralo svetogrđem. A ipak mi u Crkvi imamo nešto veće od Kovčega saveza. Kovčeg saveza bio je samo simbol, dok je Isus jasno rekao da je njegovo Tijelo hram, živi hram (usp. Iv 2,21)…
I danas u sinagogama postoje niše u kojima se čuvaju svici Tore, i to je smjer prema kojem se Židovi okreću tijekom molitve. Nezamislivo je moliti s leđima okrenutima Tori. Isus i apostoli, kada su odlazili u sinagogu, molili su se okrenuti u istom smjeru.
Ako sada uzmemo u obzir sve te izvore: opće običaje starine, način sjedenja za stolom tijekom gozbe, svjedočanstva ranih crkvenih otaca — neosporno je da su od samih početaka kršćani molili zajedno sa svećenikom, uvijek okrenuti u istom smjeru, prema Gospodinu. Za mene je današnji oblik slavljenja, u kojem je svećenik neprestano okrenut prema narodu, ništa drugo nego očitovanje antropocentrizma. To je potvrda onih tvrdnji koje nalazimo u koncilskim dokumentima koje smo već spomenuli, poput tvrdnje u Gaudium et Spes da je čovjek središte i kruna svega.
Istina, Sacrosanctum Concilium, konstitucija o liturgiji, lijepo naučava da je „ljudsko usmjereno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ovaj sadašnji svijet onome budućem gradu koji tražimo.” Očito je da slavljenje versus populum proturječi načelima iznesenima u konstituciji o liturgiji.
Nedavna knjiga Altar i Crkva, velika monografija Stefana Heida (jednog od vodećih stručnjaka za kršćansku starinu), koja detaljno opisuje najranija kršćanska bogoslužna mjesta, jasno pokazuje da su reforme mise i liturgije Pavla VI. bile utemeljene na pogrešnim pretpostavkama. Heid je taj pogrešan pristup opisao ovako: „Današnji znanstvenici gotovo jednoglasno i ekumenski tvrde da najraniji kršćani nisu poznavali ni oltare ni sveta mjesta; štoviše, da su ti rani kršćani odbacivali i oltare i sveta mjesta.” No ta tvrdnja, koja je dovela do uvođenja stolova umjesto oltara u katoličkim crkvama, nema povijesno uporište. Naprotiv, Heid dokazuje da sva rana kršćanska svjedočanstva ukazuju na štovanje oltara na kojem se slavila Kristova žrtva. Euharistija je od početka bila žrtvena i slavila se na oltaru, a ne na običnom, svjetovnom stolu. Već ste govorili o smjeru molitve. Iz svega toga slijedi da su promjene u liturgiji uvedene pod Pavlom VI. potpuna novost; nemaju uporišta u Tradiciji, nego zapravo predstavljaju raskid s njom.
Što se tiče smjera slavljenja, to je očito. Isto vrijedi i za stolove. Netko bi mogao reći: ali kakve to zapravo ima važnosti? Bog je, naravno, posvuda prisutan. No mi kršćani nismo gnostici; ispovijedamo religiju Boga koji je postao čovjek. Vjerujemo u utjelovljenje. Bog se objavio konkretno, u povijesti. Zato su konkretni, opipljivi, vidljivi znakovi tako važni. Kovčeg saveza bio je takav znak, simbol za Židove. Slično tome, mi se obraćamo Kristu koji je prisutan u euharistiji, klanjamo se njegovu križu, častimo oltar na kojem se događa pretvorba. Katoličanstvo je prihvaćanje utjelovljenja, a ne skup apstraktnih ideja.
Mislim da bi bilo divno kada bi se, kao znak našeg povratka vjeri, svi svećenici u cijeloj Katoličkoj Crkvi vratili autentičnoj liturgijskoj praksi i počeli slaviti mise, i u novom obredu, okrenuti prema istoku, prema oltaru, prema Kristu. Moramo se ponovno okrenuti Bogu. Conversio upravo znači takvo obraćenje, okretanje. Iako je svećenik drugi Krist, alter Christus, on nije Bog. On nije ni pokaznica ni svetohranište. On je samo oruđe Božje. Zato ljudi ne bi trebali stalno gledati njegovo lice — on mora nestati, a Krist se mora pojaviti pred očima vjernika. Svećenik mora upućivati na Krista, odnositi se na Njega. Pozornost vjernika ne bi trebala biti usmjerena na lice svećenika, nego na križ: križ na misnici, raspelo na oltaru ili križ u apsidi.
Ponekad sam čuo i ovaj argument: oltar je simbol Krista, pa se vjernici zajedno sa svećenikom, gledajući jedni druge, okupljaju oko oltara. No to nije ozbiljno. To je protivno svemu što znamo o ljudskoj psihologiji. Takav zatvoreni krug ne prenosi tu poruku. Oltar nije stvarna točka usmjerenja za one koji stoje oko njega. On im ne služi kao predmet kontemplacije — ne, njihova je pozornost usmjerena na njih same, na njihova lica i na lice svećenika. Tek kada se svećenik okrene prema oltaru, pozornost vjernika se, zajedno s njegovom, usmjerava prema oltaru, križu i apsidi. S čisto vizualnog stajališta, zatvoreni krug sugerira antropocentrizam. U njemu nema ničega dinamičnog, ničega eshatološkog.
Isto vrijedi i za stolove koji su zamijenili oltare. Već je sv. Pavao pisao: „Ne znate li: koji obavljaju svetinje, od svetišta se hrane; i koji žrtveniku služe, sa žrtvenikom dijele? 14 Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti.” (1 Kor 9,13–14). Za njega je evanđelje isto što i služenje kod oltara. On to još jasnije objašnjava:
„Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika? Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega? ” (1 Kor 10,18–21).
Za Pavla su stol na kojem se Gospodinu prinosi euharistija i oltar dva zamjenjiva pojma. U poganskim hramovima stol zloduha bio je jednostavno oltar na kojem su pogani prinosili žrtve. Ovdje, dakle, imamo neizravni dokaz da je, u očima prvih kršćana, stol na kojem su prinosili euharistijsku žrtvu bio za njih isto što i oltar za pogane. S tom razlikom da je za pogane oltar bio mjesto štovanja zloduha, dok je za kršćane oltar bio mjesto istinskoga bogoslužja.
Rašireno uvođenje stolova u katoličke crkve pokazuje koliko je snažna bila protestantska tendencija. Jer protestanti misu shvaćaju kao večeru, kao obrok i gozbu. Dok je za žrtvu potreban oltar, za gozbu je dovoljan stol. Bit mise je žrtva. Stoga, ako oltari nestaju, a na njihovo mjesto dolaze stolovi, ta se bit očito dovodi u pitanje. Za stolom se ne prinosi žrtva, nego se blaguje.
Misa je sakramentalno uprisutnjenje, ponovno predstavljanje žrtve križa na Golgoti, a ne prvenstveno sakramentalno uprisutnjenje Posljednje večere. Spomen večere, gozbe, proizlazi iz sakramentalne žrtve i njoj je podređen. Načelo i temelj mise jest sakramentalno uprisutnjenje Kristove žrtve na Golgoti. Vid gozbe pojavljuje se u trenutku pričesti, ali misa kao takva nije obrok niti prvenstveno gozba.
Obrok je sastavni dio svete mise, ali nije njezin ključni element. Samo je pri primanju pričesti potreban stol. U tu svrhu Crkva je koristila oltarne ograde, koje se u nekim jezicima nazivaju „stolom svete pričesti”. To su prozračne pregrade koje odvajaju svetište od lađe crkve. Obično imaju oblik balustrade. Izrađene su od plemenitih materijala: mramora, kamena, drva ili metala. Služe kao klecala za vjernike tijekom primanja euharistije. Često su prekrivene bijelim stolnjakom. Vjernici pristupaju i primaju Tijelo Gospodnje iz ruku svećenika u pobožnom stavu, klečeći uz oltarnu ogradu.
