Često se može čuti kako katolici imaju primjedbe na uporabu oznaka desno–lijevo i konzervativno–liberalno u Crkvi. Ipak, nemoguće je zanijekati postojanje frakcija koje su se otprilike oblikovale duž tih linija. Frakcije, naravno, nisu ništa novo, što je sveti Pavao jasno rekao Korinćanima: „Jer najprije, kada se sastajete kao Crkva, čujem da među vama ima razdora; i dijelom vjerujem, jer treba da i podjela bude među vama da se pokažu koji su prokušani među vama“ (1 Kor 11,18–19). Rasprave o doktrini, liturgiji i moralu teže podjeli u dvije glavne frakcije, a oznake konzervativno i liberalno uglavnom točno opisuju stajališta očuvanja ili inovacije.
Suvremene podjele u Crkvi, premda nisu identične političkim taborima, često se iznenađujuće poklapaju s njima. Ta je stvarnost nedavno izbila u prvi plan kada je jedna od ključnih figura progresivnog katolicizma, kardinal Blaise Cupich, izazvao golemu kontroverzu pokušavajući odati počast demokratskom političaru, senatoru Dicku Durbinu, koji ima dugu povijest podržavanja pobačaja. S druge strane, crkveni ljudi posvećeni obrani ljudskog života, braka i vjerske slobode često pronalaze saveznike u Republikanskoj stranci. Zapravo, tri biskupa u Sjedinjenim Državama trenutačno služe u Trumpovu Povjerenstvu za vjersku slobodu. S obzirom na dinamiku unutar i izvan Crkve, oznake „lijevo i desno“ ili „liberalno i konzervativno“ ne bi trebalo odbaciti kao neprimjenjive ili nevažne.
„Desno“ i „lijevo“ kao političke oznake sežu u vrijeme Francuske revolucije, posebno u Narodnu skupštinu, gdje su se predstavnici svrstavali desno ili lijevo od predsjednika Skupštine, ovisno o tome jesu li podupirali prava kralja (desni), što je bila pozicija većine katolika, ili su bili za ukidanje monarhije (lijevi) i prava Crkve zajedno s njom. Nakon kraljeva pada, oni koji su se smatrali desnicom zalagali su se za obnovu ancien régimea, dok je ljevica nastavila zagovarati daljnju liberalizaciju društva po republikanskim ili demokratskim načelima.
Ta je politička podjela imala golem vjerski značaj, jer je jedna strana promicala francuski pojam laiciteta (uklanjanje svake javne uloge Crkve) i legalizaciju razvoda, dok je druga nastojala obnoviti jedinstvo prijestolja i oltara.
Nakon Francuske revolucije, pape su podupirale obnovu katoličkih monarhija pa su čak i kažnjavale svećenike koji su zagovarali demokraciju. Drugi vatikanski koncil, međutim, donio je rehabilitaciju katolika koji su zastupali politički liberalizam, potičući veću otvorenost prema modernom svijetu. Drugi vatikanski koncil uvelike je pokopao tradicionalnu podjelu na desnicu i ljevicu među katolicima koji su ili podupirali obnovu monarhije ili modernu demokraciju (iako se riječ „demokracija“ ne pojavljuje u njegovim dokumentima).
Podjela na desnicu i ljevicu u posljednjim se desetljećima uglavnom odvija duž linija onih koji podupiru tradicionalne vrijednosti unutar moderne demokracije (nova desnica) i onih koji nastavljaju gurati revoluciju protiv svakog oblika tradicionalnog autoriteta i morala (nova ljevica).
Drugi vatikanski koncil, međutim, stvorio je novi oblik podjele na desnicu i ljevicu, ne posve nepovezan s prijašnjom uporabom tih pojmova. S jedne strane postoji konzervativni ili tradicionalni pokret, koji naglašava kontinuitet s tradicijom Crkve prije Koncila, posebno u odnosu na liturgiju. S druge strane, progresivci naglašavaju otvorenost prema modernoj kulturi, oblikovanoj modernom demokracijom i njezinim naglaskom na slobodu.
Papa Benedikt XVI. opisao je to kao dva suprotstavljena hermeneutička pristupa Drugom vatikanskom koncilu: s jedne strane „hermeneutika diskontinuiteta i raskida“, koja „se često služila simpatijama masovnih medija, ali i jednim smjerom moderne teologije“. S druge strane on ističe „hermeneutiku reforme“, obilježenu „obnovom u kontinuitetu jednog subjekta – Crkve koju nam je dao Gospodin“ (Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005).
Ta podjela svakako postoji i oblikuje način na koji mnogi definiraju prioritete u Crkvi. Često oni koji nastoje očuvati teološku tradiciju Crkve također nastoje braniti temeljne vrijednosti života i obitelji. Oni koji zagovaraju raskid u pitanjima doktrine i morala često daju prednost socijalnoj pravdi pred drugim pitanjima.
Možda su frakcije neizbježne ili čak nužne, kako je priznao Pavao. Katolici se moraju zauzeti za goruća pitanja – društvena, poput glasovanja, i duhovna, poput pronalaska nove župe, pri čemu su mnogi spremni voziti izvan granica svoje teritorijalne župe zbog tradicionalnijih ili suvremenijih opcija. U dobu promjena, kada se čini da je sve u tijeku preobrazbe, katolici se suočavaju s dvije velike opcije: ili se donekle ukorijeniti ili slijediti tijek promjena.
Ipak, Tijelo Kristovo ne može biti podijeljeno u svojoj biti. Frakcije mogu postojati zbog ljudske slabosti, ali postoji samo „jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst“ (Ef 4,5). Dok zauzimamo stav, radimo s istomišljenicima i suprotstavljamo se zlu, moramo to činiti kao kršćani koji na kraju nadilaze stranačku politiku. Ne radi se samo o pozivu da se „slagati“, već o primarnoj predanosti Kristu koja nadilazi podjele i druge lojalnosti. Blaženstva nude konkretan put kako nadići frakcionalizam i uzdići se iznad prepirki, ma koliko važne one bile. Bit ćemo blaženi ako najprije tražimo Kraljevstvo, stvaramo mir, ostajemo krotki i milosrdni te trpimo zbog pravednosti umjesto da se svetimo ili tražimo osvetu.
