Sada je prikladno vrijeme ponovno se osvrnuti na posljednje poglavlje knjige „Vječni čovjek” (1925.) G. K. Chestertona pod naslovom: „Pet smrti Vjere”.
Chesterton u ovom poglavlju objašnjava da je kršćanstvo doživjelo niz revolucija i da je u svakoj od njih – umrlo; zapravo, umrlo je mnogo puta, a zatim ponovno uskrsnulo, jer je imalo Boga koji je poznavao put iz groba.
Kroz stoljeća, na kraju bezbrojnih ratova i revolucija, ista se religija uvijek iznova nalazi kako stoji uspravno. Međutim, ne radi se o staroj religiji koja jednostavno opstaje, nego o novoj vjeri koja ponovno oživljava, uvijek iznova privlačeći i obraćajući nove naraštaje svakoga doba.
Više je puta u povijesti kršćanstva, kaže Chesterton, izgledalo kao da je duša napustila kršćanstvo. Svijet je promatrao očekujući da će svjedočiti njegovom kraju, gledajući Crkvu kao nevjestu vezanu uz neki politički ili društveni sustav koji se tada urušavao. Kako Chesterton kaže, ako je Crkva doista bila tako udana, onda je više puta bila i udovica, a ipak ostaje „čudno besmrtna vrsta udovice”.
Chesterton je bio nepokolebljiv: „Vjera nije preživljavanje.” Vjera nije „preživjela”. Umjesto toga, čudesno, ona je umirala i ponovno se vraćala, iznova i iznova, dok su sve druge institucije oko nje trajno nestajale. Primjer toga vidljiv je i u prošlom stoljeću, kada je doista izgledalo kao da je došao kraj — a onda se dogodilo nešto nevjerojatno: ponovno je Vjera rođena, s time da je krajem 20. stoljeća imala, čini se, više sljedbenika među mladima nego među starima.
Kako Chesterton ističe, oni koji napadaju Vjeru trebali bi biti oprezni:
„Najmanje pet puta … s arijevcima i albigenzima, s humanističkim skepticizmom, poslije Voltairea i poslije Darwina, Vjera je naizgled otišla k psima. U svakom od tih pet slučajeva — pas je bio taj koji je umro.”
Odrasti u kulturi kasnog 20. stoljeća značilo je znati da je tada gotovo svatko bio uvjeren kako je religija nešto što će polako izumrijeti; pomisao na njezin povratak činila bi se jednako nevjerojatnom kao i povratak dinosaura. Marksistički povjesničari, omiljeni u to doba, voljeli su govoriti o „tijeku povijesti”, ali ono s čim nisu računali bilo je, riječima Chestertona: „Mrtva stvar ide nizvodno, ali samo živa stvar može ići protiv struje.” Na užas takvih marksističkih akademika, i tada je postojao — i još uvijek postoji — netko tko pliva protiv struje, kao što je to oduvijek činio i uvijek će činiti.
Nakon najžešćih progona, od bijesa najranijeg rimskog ugnjetavanja pa sve do bijesa Francuske revolucije, od novijih napada ateističkog marksizma do današnjeg sukoba s kulturom smrti — Crkva traje. Kraljevstva oko nje rastu i padaju, države se rađaju pa urušavaju, a ipak Vjera nekako nastavlja svojim putem. Ali nije samo to — ona posjeduje još čudniju i „neobičnu postojanost”: preživjela je ne samo ratove i progone, nego i opasnosti mira. Možda je još izvanrednije Chestertonovo opažanje, i pritom utješno, da Vjera nije samo često bila „ubijena”, nego je također znala umrijeti i od starosti. I ipak, opet ustaje.
Ne samo da je često umirala, nego je — kako jasno možemo vidjeti — i propadala i trunula, a zatim — i ovdje treba obratiti pozornost — „preživjela”, kaže Chesterton, „vlastitu slabost… čak i vlastitu predaju.”
To je doista izvanredno. Zacijelo dovoljno izvanredno da upućuje na nešto, ili Nekoga, tko upravlja pravim tijekom povijesti. To nas navodi na zaključak da se ne protivimo toliko samoj ideji „tijeka” povijesti koliko njezinu zamišljenom cilju kod marksističkih povjesničara.
Chesterton je napisao:
„Činilo bi se da će prije ili kasnije i njezini neprijatelji naučiti iz svojih neprestanih i beskrajnih razočaranja da ne očekuju ništa tako jednostavno kao njezinu smrt. Možda će i dalje ratovati protiv nje, ali ratovat će kao protiv prirode; kao protiv krajolika, kao protiv neba. Čekat će da posrne; čekat će da pogriješi; ali više neće čekati njezin kraj.”
Danas gledamo kako Crkva ponovno „posrće”. No nemojmo imati iluzija — to nije kraj.
Crkva je mnogo puta „umrla”. Pa ipak, unatoč svima onima koji pomućuju i kompromitiraju njezinu poruku, čak i pastirima koji se pokažu kao vukovi, Crkva će uvijek ponovno ustati, jer ona je ljubljena Zaručnica Boga kojega nijedan grob nikada nije mogao zadržati.
