Čini se da je danas u našoj kulturi recept za sve probleme – smrt. Ako ste trudni, a siromašni – smrt nerođenog dijete je dobra za majku. Ako ste stari – smrt je poželjna za vaše vlastito dobro, a i za društvo općenito. Ako ste teški invalid – opet smrt, jer ste skupi za ‘održavanje’ a za društvo neproduktivni.
Kada je Bog jednom uklonjen iz vašeg razmišljanja, podvrgavanje života analizi troška i koristi čine se sve normalnijim u današnjem svijetu. A tako dolazimo do sve prisutnije sekularne utopije koja likujući oslobađa svijet od posljednjih tragova kršćanstva u javnom životu.
To ne znači da te sekularističke utopije nužno smatraju sav život bezvrijednim, ali im sigurno nije neprocjenjiv. Kada govorimo o opasnostima protjerivanja Boga iz javnog života, kao kršćani ne mislimo samo na, recimo, javnu molitvu u školama. Mi govorimo o pravu na život. A činjenica je da- ako pravo na život ne dolazi od Boga, onda ćemo jednostavno za njega tražiti dopuštenje od vlade.
Kršćani znaju da je iskaz kako je “život svet” nerazumljiv za nevjernike. Ali kada se govori da je svaki život svet, onda ili je baš svaki život svet, ili nije ni jedan. Prije nekoliko godina, stručni časopis Psychology Today je čak izvijestio kako se u “sekularnim društvima živi bolje nego u onim vjerskim” – ali recite to žrtvama Mao Ce Tunga i Staljina.
Ne vjerujem da je eutanazija krajnji cilj preoblikovanja svijeta u sekularnu utopiju, ali ona je prilično strašna posljedica. “Dobro” se zamjenjuje sa “tolerancijom”, koja, ironično, znači progon disidenata. Pojam “grijeh” se zamjenjuje sa “političkom nekorektnošću”. Koncept milosrđa je zamijenjen s prestankom patnje, odnosno smrću. Umjesto Božjih zapovijedi imamo državne propise. I na kraju, ljubav je jednostavno izgubljena u nekim općim izrekama afiniteta prema čovjeku. Kad sekularistički utopisti govore o ljubavi oni često govore o ljubavi prema čovjeku, u cjelini. Kršćanstvo nas izaziva da ljubimo konkretno. To je puno teže. Lako je reći da se brineš za potlačene time što plaćaš veći porez. Međutim, puno je teže pružiti njegu i ljubav određenoj osobi kojoj je pomoć svakodnevno potrebna.
Mi smo jedni drugima teret koji treba nositi ali i dar od Boga. Radimo na našem spasenju svakodnevno se žrtvujući i pružajući si uzajamnu ljubav. To je svakako težak način života. Ali, to je ono što Isus od nas zahtjeva. Naša ljubav nije teoretska ljubav. Ona je specifična i očituje se u našem svakodnevnom životu. Ne možete izglasati svoj put u nebo. Ne možete platiti dovoljno poreza kako biste zaradili svoje spasenje.
Kršćani moraju shvatiti da su drugi u potrebi prilika za iskazivanje ljubavi. Prema svima. Ljubav je, međutim, teška i ne možete je samo uzeti poput tablete za eutanaziju. Ljubav dolazi s odgovornošću, a ne s receptom kojim ćete nečije patnje privesti kraju. Ljubav nije razumna u njihovom svijetu. Srećom, ovo je Božji svijet. Samo se na to ponekad moramo podsjetiti.
