Nekada je apokaliptični govor bio ograničen na rubove društva. No nedavna studija pokazuje da otprilike trećina Amerikanaca vjeruje da živimo u Posljednjim vremenima. U ožujku je Putinov Kremlj objavio da smo u Posljednjim danima, uz aktualni rat koji tinja na Bliskom istoku; a Peter Thiel iz Palantira održava niz rasprava o Antikristu. I katolici oglašavaju uzbunu: vlč. Chad Ripperger, katolički autor Mark Mallett i mnogi drugi razboriti i sveti pojedinci upozoravaju da bi se svjetski događaji mogli približavati dramatičnom vrhuncu.
Jesmo li u “posljednjim vremenima”? To je pitanje koje se postavljalo u svakoj epohi. Kao kršćani vjerujemo da ljudska povijest nije tek niz besmislenih, slučajnih događaja; naprotiv, dio smo Veće Priče — one koju piše Bog i koja ostvaruje Njegove naume. Svaka priča ima Početak (Stvaranje i Pad), Sredinu (Kristovo utjelovljenje i vazmeno otajstvo) i Kraj (Kristov slavodobitni povratak). Dakle, jesmo li na kraju?
Svakako smo daleko iza sredine — otprilike 2.000 godina nakon sredine — što je otprilike razmak koji je povijesno dijelio Abrahama od Krista. Pitanje na koje nitko ne zna odgovor jest koliko smo blizu kraju. To može biti za godinu dana, pet godina, sto godina ili tisuću godina. Po mom osobnom mišljenju, to se neće dogoditi za moga života.
Ali “kraj” nije samo trenutak, nego proces. U određenom smislu, početak “kraja” može se pratiti još od 15. stoljeća, s usponom renesanse — sustava koji je počeo skretati pozornost s Boga i vraćati je na čovjeka, promatrajući stvorenje bez odnosa prema Stvoritelju.
Razmišljati o sebi u “kraju” za mene znači smjestiti se u Veću Priču. Govorimo o svakodnevnoj rutini i dosadi naših života — i doista, svi su naši životi puni rutinskih, naizgled dosadnih stvari. Ali to nisu nevažne stvari.
Prije mnogo godina, moja sestra i ja otišli smo zajedno u kino gledati prvi film Gospodara prstenova. Vozili smo se kući i promatrali veličanstven zalazak sunca kada je duboko uzdahnula i rekla: “Oh, kad bi život mogao biti takav! Epska potraga, uzbudljiva avantura!” Često sam koristio taj citat u svojim govorima jer mislim da otkriva dubok uvid u ljudsko srce.
Ljudi žele znati da njihov život nije samo slučajna nezgoda, da naša prisutnost na ovom planetu nije nezapažena i nevažna. Tu je želju u ljudsko srce stavio Bog jer doista imamo nezamjenjivu ulogu u velikom epu — epu povijesti spasenja. Zato te rutinske, “dosadne” zadaće, gledane iz te perspektive, poprimaju golemu važnost.
Razmislite: kada majka mijenja prljavu pelenu ili priprema večeru svojoj djeci, ona se brine za tjelesne potrebe besmrtne duše koja će jednoga dana provesti vječnost kao vječna pobjeda slave ili trajna tragedija užasa. Te besmrtne duše u vašem domu jednoga će dana ili širiti Božje kraljevstvo na zemlji ili sudjelovati u njegovu razaranju. Sve te svakodnevne zadaće imaju posljedice u povijesti i u vječnosti. Mi smo dio epske priče, borbe između dobra i zla, koja se vodi u svakoj duši, u svakom domu, u svakoj naciji, u svakoj epohi.
Zato smatram duhovno korisnim biti svjestan uloge koju bismo mogli imati u ovom ključnom trenutku povijesti. Jedna stvar koju su me takva razmišljanja naučila jest koliko toga o čemu svakodnevno brinem zapravo nije važno u velikoj slici. Hoće li ta prometna gužva, taj neoprezni pješak ili briga oko novca imati značaja ako je kraj blizu? Uostalom, bez obzira je li kraj svijeta blizu ili ne, kraj moga svijeta je blizu i siguran. Apokaliptično razmišljanje je samo prošireni “memento mori”. Pomaže mi da se sjetim da je život veći od mojih sitnih briga i da se trebam usredotočiti na ono što je doista važno — biti spreman kada Krist dođe po mene.
Kada sam postao svećenik, jedna stvar koja me duboko pogodila jest koliko naša liturgija govori o Kristovu drugom dolasku. Nisam to prije primjećivao dok nisam počeo slaviti misu, ali sve euharistijske molitve, poklici nakon posvete — pa i velik dio Novog zavjeta — govore o iščekivanju njegova povratka. Mi smo eshatološki narod, uvijek usmjeren prema dovršenju svega.
U određenom smislu, Kristova smrt na križu bila je “nedovršeno” otkupljenje — ne zato što On treba nešto dodati, nego zato što se grijeh i dalje umnaža unatoč obilju milosti. Križ nam je omogućio pomirenje s Bogom ako odgovorimo na milost — ali On još nije u potpunosti očitovao svoju vlast nad stvorenjem. Ta vlast jest Njegova, ali On čeka dovršenje svega kako bi očitovao puninu svoje moći. Zato Crkva u svakoj epohi kliče: “Marana tha! Dođi, Gospodine Isuse!” Kao katolici, svi čeznemo za danom kada će Njegovo otkupljenje biti potpuno, kada će “posljednji neprijatelj biti uništen — smrt” (1 Korinćanima 15,26).
Dok čekamo tu konačnu pobjedu, Krist nas poziva na budnost i razlučivanje znakova vremena. Svaka epoha suočavala se s pitanjem: “Je li kraj blizu?” Ni naša nije iznimka. Zato proroci, mudraci i oni koji imaju Kristov um trebaju i dalje razborito promišljati to pitanje.
Mislim da postoje neke temeljne razlike između našeg vremena i prošlih epoha, ali svaki je čovjek u svakoj epohi pozvan mudro razlučivati znakove vremena. Iako još ne možemo donositi čvrste zaključke, trebamo molitveno razmatrati geopolitičke događaje i filozofske struje. To može biti duhovno vrlo korisno. U Svetom pismu više puta smo pozvani na budnost — to je stalna tema Novog zavjeta.
Razmišljanje o “kraju” ne odvaja nas od naših svakodnevnih dužnosti, nego nam pomaže da ih obavljamo savjesnije, znajući da će, ako budemo mlaki, Zaručnik doći i ostaviti nerazborite djevice vani. Ako (pogrešno) vjerujem da je moj život samo niz besmislenih stvari ili da je Kristov dolazak toliko dalek da uvijek imam vremena za obraćenje, On će doći kao lopov u noći. To vrijedi ne samo za pojedinca nego i za svijet. Je li Crkva spremna? Je li svijet spreman? Ako nije, što trebamo učiniti da se pripremimo?
Nedavno me netko pitao: “Nije li svaka epoha mislila da živi u posljednjim vremenima? Po čemu je ova drugačija?” To je vrlo dobro pitanje.
Mislim da postoje duboke razlike između života danas u 21. stoljeću i života kroz povijest. Nije riječ samo o “više grijeha” — tih je grijeha uvijek bilo. Riječ je o filozofskim i antropološkim trendovima koji su danas posebno izraženi:
Globalizacija. Svijet nikada nije bio tako povezan. Ideje se šire brže nego ikad.
Tehnologija i masovni mediji. Nikada prije mediji nisu toliko oblikovali kulturu i duše ljudi.
Scijentizam i sekularni humanizam. Vjera da znanost ima odgovore na sve i da Bog nije potreban.
Brzina promjena. Promjene su brže nego ikada u povijesti.
Relativizam. Istina se sve više smatra subjektivnom.
Sekularizam. Po prvi put pokušava se izgraditi potpuno nereligiozno društvo.
Razmjer grijeha. Grijeh postoji oduvijek, ali danas je raširen i normaliziran u neviđenim razmjerima.
Vjerujem da je naše moderno doba doista drugačije od svakog drugog razdoblja. Napustili smo ideju Boga i na njegovo mjesto postavili čovjeka. To se očituje u načinu na koji promatramo Istinu (kao nešto što je subjektivno čovjekovoj percepciji), u načinu na koji rješavamo probleme (vjerujući da čovjekova moć, kroz znanost, može okončati svu patnju), te u načinu na koji smo oblikovali društvo bez Boga.
Doista, sjeme toga posijano je još prije stoljeća — od renesanse, preko industrijske revolucije, pa sve do komunizma. No u posljednjih 70–100 godina svjedočimo brzom rastu i punom procvatu tog sjemena. Zbog toga vjerujem da zaista živimo u neviđenim vremenima. Gdje će to završiti? Kamo će to voditi? Ne znam. Ali Bog zna, i moje je pouzdanje u Njega.
