U posljednjim mjesecima pojavio se niz pomiješanih osjećaja, kako unutar tako i izvan Crkve, u vezi s objavom koju je 2. veljače dao vlč. Davide Pagliarani, vrhovni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X (FSSPX). Izjavio je da će 1. srpnja FSSPX izvršiti biskupska posvećenja bez papinskog mandata. Vlč. Pagliarani javno je otkrio da je prošle godine zatražio audijenciju kod pape Lava XIV kako bi razmotrio okolnosti vezane uz Bratstvo, što bi uključivalo i molbu za dopuštenje da se posvete novi biskupi. Nakon što nije dobio odgovor, te budući da se Rim zainteresirao tek nakon objave od 2. veljače, inzistirajući da se posvećenja odgode, FSSPX je odlučio nastaviti bez obzira na nedostatak pristanka iz Rima.
U svjetlu optužbi za neposluh i moguće stvaranje „raskola“ koji bi mogao rezultirati uspostavom paralelne Crkve uz Rim, važno je napomenuti da Zakonik kanonskog prava ne svrstava biskupska posvećenja obavljena bez papinskog pristanka kao prijestupe protiv jedinstva Crkve. Kao odgovor na to, Bratstvo je objavilo izjavu osporavajući tvrdnju da su ta posvećenja raskolnička:
Društvo se brani od svake optužbe za raskol i, oslanjajući se na cjelokupnu tradicionalnu teologiju i stalni nauk Crkve, drži da biskupsko posvećenje koje nije odobreno od Svete Stolice ne predstavlja prekid zajedništva — pod uvjetom da nije popraćeno raskolničkom nakanom ili podjelom jurisdikcije.
Ipak, za prosječnog vjernika laika i svećenika, koji su bili zaokupljeni nastupima određenih kanonista i teologa koji tvrde da Bratstvo djeluje protivno zakonima Crkve i potiče raskol, potrebno je dati neka pojašnjenja kako bi se razumjelo da to nije teološki ni kanonski točno.
Prije razmatranja teoloških i kanonskih složenosti, ključno je naglasiti da pravni uvjet za posvećenje biskupa zahtijeva pribavljanje papinskog mandata — odnosno formalnog odobrenja rimskog prvosvećenika. Taj je zahtjev nedvosmislen i neosporen.
Taj papinski mandat, kako je određeno kanonom 1013 Zakonika kanonskog prava, od takve je važnosti da biskup koji posveti drugog biskupa bez papinskog pristanka, kao i sam posvećeni biskup, upadaju u kaznu izopćenja latae sententiae (automatski). (Izopćenje je stegovna mjera Crkve s ciljem poticanja savjesti pojedinca na obraćenje.) Ta sankcija ne utječe na valjanost posvećenja, nego na njegovu zakonitost, što znači da se čin smatra nedopuštenim jer nije izvršen u skladu s crkvenim pravom.
Iako Zakonik jasno propisuje nužnost papinskog mandata za podjelu biskupske službe i određuje posljedice posvećenja bez takvog dopuštenja, to ne znači da posvetitelj ili posvećeni djeluju protiv Crkve, niti to automatski rezultira izopćenjem. Kanon 1323, 4° baca dodatno svjetlo na to: „Kazni ne podliježu oni koji su prekršili zakon ili zapovijed… osoba koja je djelovala… zbog nužde, osim ako je čin po sebi zao ili štetan za duše.“
Nadalje, kanon 1324, 5° uvodi element subjektivne procjene. Dovoljno je da osoba koja je počinila prekršaj jednostavno „vjeruje“ da je „djelovala iz nužde“, kao što je to bio slučaj kada je nadbiskup Marcel Lefebvre 1988. posvetio četvoricu biskupa i time upao u izopćenje latae sententiae.
Lefebvre je izvršio ta posvećenja jer je, kako je tvrdio, bio suočen s ozbiljnim okolnostima koje je nazvao „Operacija opstanak“, u vezi s modernim crkvenim vodstvom koje je, prema njegovu mišljenju, nezakonito pokušavalo ukinuti Bratstvo bez valjanog opravdanja. Zbog toga je izopćenje proglasio „ništavnim“, ne ponašajući se kao papa ili zakonodavac, nego se pozivajući na samo kanonsko pravo kako bi obranio sebe i FSSPX od njihovih protivnika.
Što se tiče tvrdnje da Bratstvo čini raskolnički čin, treba imati na umu, kako piše sv. Toma Akvinski u svojoj Summa Theologiae, II-II, q. 39, da su „raskolnici u pravom smislu oni koji se svojevoljno i namjerno odvajaju od jedinstva Crkve“. Drugim riječima, mora postojati svjestan čin prekida zajedništva s jurisdikcijom rimskog prvosvećenika i uspostava zasebne Crkve, kao kod pravoslavnih i anglikanaca, ili poput današnje Kineske patriotske katoličke udruge (CCPA) koju je 1957. osnovala Komunistička partija Kine. Zanimljivo je da, iako CCPA nije kanonski priznata od Rima, njezini biskupi i kler jesu.
Oni koji tvrde da će FSSPX izazvati raskol ponovno se pozivaju na kanon 375, §2, koji propisuje da „po samom biskupskom posvećenju biskupi primaju, zajedno sa službom posvećivanja, i službe naučavanja i upravljanja“, odnosno da se vlast jurisdikcije dodjeljuje istodobno s vlasti reda. Prema tome, biskupsko posvećenje protivno papinoj volji nužno bi bilo raskolnički čin.
Ta tvrdnja, koja se temelji na dokumentu Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium, br. 23, neuobičajena je i nema čvrst temelj. Papa Pio XII. u svojoj enciklici Mystici Corporis Christi (1943.) u tri je navrata istaknuo:
Što se tiče vlastite biskupije, oni [biskupi] kao pravi pastiri hrane povjerena stada i upravljaju njima u ime Kristovo. No u vršenju te službe nisu posve neovisni, nego su podložni vlasti rimskog prvosvećenika; i premda njihova jurisdikcija proizlazi iz njihove službe, oni je ipak primaju izravno od samog vrhovnog prvosvećenika.
Pio XII. ponovio je isto u enciklikama Ad Sinarum Gentem (1954.) i Ad Apostolorum Principis (1958.), naglašavajući da redovita biskupska vlast upravljanja, koju biskupi vrše pod papinom vlašću, dolazi izravno od njega — dakle, ne posredstvom biskupskog posvećenja, nego izravno od rimskog prvosvećenika. Prema kardinalu Alfredu Ottavianiju, potpora Pia XII. toj tezi toliko je jasna da se „sada mora smatrati potpuno sigurnom zbog riječi vrhovnog prvosvećenika, Pia XII.“
To se bitno razlikuje od apostola, koji su jurisdikciju primili izravno od samog Gospodina. Biskupi, kao njihovi nasljednici, tu su vlast uvijek primali od rimskog biskupa. Ako se ta vlast dodjeljuje izravno papinom voljom, nije jasno kako bi mogla proizlaziti iz samog čina posvećenja. Naime, titularni biskupi, bilo da su koadjutori ili pomoćni biskupi, nemaju vlast nad nekom biskupijom, unatoč spomenutom odlomku iz Lumen gentium i kanonu.
Iako se može raspravljati o tome postoji li u ovom slučaju doista „nužda“, raskol se ne može pripisati Bratstvu, jer ono ne nastoji uspostaviti paralelnu Crkvu uz Rim. To je osobito očito iz činjenice da tijekom kanona mise, u skladu s crkvenim propisima, poimence mole za papu i mjesnog ordinarija — što nijedan raskolnik ne bi činio.
