Ljudi danas očekuju od politike više nego što ona može dati, često do razine sekularnog utopizma.
Za to postoje dva osnovna razloga. Prvi je pad transcendentalne vjere. Ljudi trebaju idealnu referentnu točku, a kada Bog nestane, hvataju se za nešto ovozemaljsko. Ništa što stvarno postoji ne zadovoljava taj kriterij, ali takva nada može zamijeniti stvarnost, pa svoj ideal smještaju u budućnost.
Drugi je vjera u tehnologiju. Moderna prirodna znanost dala nam je golemu kontrolu nad prirodnim silama. Primijenjena tehnologija i suvremene metode upravljanja uvelike su povećale kontrolu države nad društvom. Čini se da tim trendovima nema granica, pa ljudi stječu dojam da možemo učiniti bilo što.
Ali ako je tako, zašto ne stvoriti utopiju? Taj projekt postaje nova religija.
Danas je utopizam postao prilično gorak i čini se da ga više pokreće ogorčenost nego nada. „Woke“ razvoj progresivizma pretvorio ga je u nešto jednostavno i apsolutno. Njegova dominacija u javnoj raspravi dovela je do toga da ga ljudi prihvaćaju kao jedino očito ispravno gledište te njegove zahtjeve vide kao temeljnu pravdu i pristojnost. Istodobno, potrošačko društvo, socijalna država i prividna fluidnost stvarnosti u elektroničkom dobu naveli su ih da zadovoljavanje želja vide kao svoje pravo. Stoga su šokirani i ogorčeni kada progresivni zahtjevi nisu ispunjeni te neuspjeh pripisuju tvrdoglavoj zloći svojih protivnika.
Prije šezdeset ili šezdeset i pet godina stvari nisu bile otišle tako daleko. Utopizam je imao manje apsolutan, ali optimističniji i više prema van usmjeren karakter. Ljudi su prošli kroz mnoge sukobe, teškoće i opasnosti, pa su prihvaćali da se svijet ne može lako uskladiti s njihovim željama. Ipak, napredak se činio stvarnim, pa čak možda i nepovratnim. Nakon Drugog svjetskog rata ekstremni nacionalizam, koji se činio najgorom prijetnjom miru, pravdi i slobodi, bio je uništen. Lekcije su naučene, ili se barem tako mislilo, a pojava nuklearnog oružja učinila je potrebu za odvraćanjem od rata očitim izborom.
Podjela Istok–Zapad ostavila je samo jedan doista opasan sukob u svijetu. Taj se sukob mogao smatrati nepotrebnim, jer se činilo da se strane razlikuju samo u najboljem načinu postizanja slobode, jednakosti i gospodarskog razvoja. Internacionalistički projekti, osobito Ujedinjeni narodi, nudili su način ublažavanja i konačnog rješavanja sukoba te povezivanja Istoka, Zapada i novoosnovanih država na zajedničkom putu prema onome što su mnogi smatrali dobroćudnim i međusobno podupirućim zajedničkim ciljevima svih naroda.
Nada je dosegnula vrhunac početkom 1960-ih, uz uspjeh poslijeratne obnove u Europi, nestanak staljinizma na Istoku i neliberalnih političkih pokreta na Zapadu te dekolonizaciju, koja se činila novim svitanjem slobode i napretka u Africi i Aziji. Taj vrhunac poklopio se s Drugim vatikanskim saborom i očito je pridonio duhu koji ga je nadahnjivao, kao i prevladavajućem pogledu Crkve od tada.
Papa sveti Ivan XXIII. izrazio je optimizam toga vremena u govoru prigodom otvaranja Sabora (1962.):
Pogrešna učenja i opasne ideologije toliko su očito suprotne ispravnosti i dobroti te proizvode tako pogubne rezultate da naši suvremenici pokazuju svaku sklonost da ih sami od sebe osude—osobito način života koji odbacuje Boga i njegov zakon te polaže pretjerano povjerenje u tehnički napredak i isključivo materijalno blagostanje…. Još važnije, iskustvo je napokon naučilo ljude da fizičko nasilje, oružana sila i politička dominacija nimalo ne pomažu u pronalaženju sretnog rješenja ozbiljnih problema koji ih pogađaju.
Papa sveti Pavao VI. u završnom govoru Sabora (1965.) dodao je naglasak na promicanje ljudske dobrobiti kao najbolji način da Crkva dopre do suvremenog čovjeka, iznoseći „jednostavan, nov i svečan nauk: ljubiti čovjeka da bi se ljubilo Boga“. A Pakt katakombi (1965.) objasnio je kako su mnogi smatrali da se to treba ostvariti: simbolično gestama solidarnosti sa siromašnima te praktično sekularnim djelovanjem države diljem svijeta, što bi dovelo do preobraženog globalnog poretka.
Rezultat je često nalikovao sekularnom utopizmu, s internacionalističkim obilježjem koje je odražavalo univerzalnost Crkve. Pavao VI. izrazio je tu sklonost u enciklici Populorum progressio (1967.), u kojoj je gledao prema novom svijetu međunarodne suradnje, poduprtom trendovima i naporima koji su se činili čisto sekularnima, a koji bi nadvladali sebičnost i sumnjičavost prošlosti:
Veze ovisnosti i osjećaji zavisti—ostaci kolonijalnog razdoblja—ustupaju mjesto prijateljskim odnosima istinske solidarnosti… sporazumi bi bili oslobođeni svake sumnje [u vlastiti interes] kad bi bili uklopljeni u opću politiku svjetske suradnje…. svijet se brzo kreće u određenom smjeru. Ljudi sve više teže uspostaviti čvršće veze bratstva… oni se polako približavaju Stvoritelju, iako toga nisu svjesni.
Sklonost povjerenju u sekularne motive i koncepcije univerzalnosti i povijesnog razvoja koje nemaju ništa specifično katoličko, pa čak ni jasno kršćansko, nastavila se i posljednjih godina dobila na utjecaju. Primjeri uključuju izjavu kardinala Cupicha u intervjuu da „neki od najvećih kršćana koje poznajem zapravo nemaju neku vrstu sustava vjere u koji vjeruju“, tvrdnju u Dokumentu iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu da su „pluralizam i raznolikost religija… volja Božja“ te referencu u Evangelii Gaudium na „širi, svjetliji obzor utopijske budućnosti kao konačni uzrok koji nas privlači k sebi“ (br. 222).
No ima li sve to smisla, s obzirom na neuspjeh pokušaja stvaranja utopija, evanđeoske odlomke koji upućuju na to da će povijesni razvoj završiti katastrofom te kršćansko inzistiranje na našoj potrebi za Kristom?
Kao što je sam Ivan XXIII. rekao u ranije spomenutom govoru:
Ili se ljudi usidre u [Isusu Kristu] i njegovoj Crkvi te uživaju blagoslove svjetla i radosti, pravoga reda i mira; ili žive odvojeni od njega… Rezultat [u tom slučaju] može biti samo zbrka u njihovim životima, gorčina u međusobnim odnosima i divlja prijetnja rata.
Ako je tako, čini se da bi Crkva trebala više naglašavati ono što je poslana širiti i što, kako kaže, svi ljudi očajnički trebaju—svjetlo Kristovo—umjesto da toliko svoj javni nastup posvećuje potpori sekularnim i međureligijskim naporima s upitnim izgledima.
Caritas in Veritate ukazuje na zamke. U toj enciklici Benedikt XVI. govorio je o „snažno osjećanoj potrebi“ da se „pojam obitelji naroda [opremi] stvarnom snagom“ te o „hitnoj potrebi“ za „istinskom svjetskom političkom vlašću“. No upozorio je da
takva vlast mora… dosljedno poštovati načela supsidijarnosti i solidarnosti, težiti ostvarenju općeg dobra te se obvezati na osiguranje autentičnog cjelovitog ljudskog razvoja nadahnutog vrijednostima ljubavi u istini.
Sve je to dobro i lijepo, ali kakva je vjerojatnost da će ti uvjeti biti ispunjeni? Što, primjerice, nametanje pobačaja i „istospolnog braka“ na globalnoj razini—temeljni moralni zahtjev institucija koje se danas promiču—ima zajedničko sa supsidijarnošću, općim dobrom ili autentičnim cjelovitim ljudskim razvojem?
Katolici nisu obvezni podupirati svakoga tko želi preuzeti kontrolu nad svijetom, i na prvi pogled trebali bi biti oprezni u podržavanju sadašnjih pretendenta na globalnu moć. Razboritost je temeljna politička krepost i vrlo je vjerojatno da neke aktualne inicijative treba poduprijeti.
No je li to tema o kojoj je Crkva pozvana autoritativno odlučivati? Ako nije, zašto je naglašava u svojim javnim istupima? Kada to čini, izlaže se opasnosti da ili ponavlja općenitosti ili iznosi razborite sudove za koje nema posebnu stručnost.
Nedavni primjer je izjava pape Lava u Angelusu 1. ožujka:
Stabilnost i mir ne postižu se uzajamnim prijetnjama niti uporabom oružja koje sije razaranje, patnju i smrt, nego samo razumnim, iskrenim i odgovornim dijalogom.
Čini se da time želi reći da bi svijet bio bolji kada bi svi sudjelovali u razumnom, iskrenom i odgovornom dijalogu. To je točno, ali ne i osobito korisno, kao ni tvrdnja da ratovanje nikada ne pridonosi miru i stabilnosti, što je barem sporno. Vlade fanatično posvećene nečovječnim ciljevima ponekad se pojave i s njima se nekako mora suočiti. Što učiniti rijetko je očito, osobito u globalno međuovisnom svijetu s nuklearnim oružjem i projektilima dugog dometa te stalnim oblicima niskog intenziteta sukoba. Ipak, stvarnost situacije ne treba zanemariti.
Meni, kao sasvim običnom laiku, čini se da bi klerik koji želi praktično primijeniti crkveni nauk—što je zasigurno dio njegove pastirske zadaće—mogao jednostavno potaknuti sudionike da imaju na umu okrutnost i nepredvidivost rata, potrebu za razboritošću i dobra koja treba promicati.
Ili bi mogao slijediti primjer kardinala Cupicha i osvrnuti se na nešto konkretno—u njegovu slučaju, na rastuću sklonost da se rat, čak i u službenim komunikacijama, prikazuje kao neka vrsta zabave nalik videoigri.
No možda bi bilo najbolje reći: „Krist je jedini odgovor.“ To bi imalo barem jednako neposredan praktični učinak kao i drugi komentari, a istodobno bi održalo temeljnu poruku Crkve u javnoj svijesti. A to je, naposljetku, najvažniji razlog zašto Crkva uopće daje javne izjave.
