Upravo sam završio čitanje izvrsnog simpozija koji su napisali suvremeni katolički skolastički teolozi. Svaki je, na svoj način, pokušao opisati ono što smatra najvećom prijetnjom katoličkoj vjeri u suvremenom svijetu.
Međutim, kad god su se pozivali na ono što su prvi kršćani znali i iskusili kao ljubav Božju, ili na ono što crkveni oci nazivaju pleroma, nazivali su to milošću, odnosno, preciznije, sakramentalnom milošću — jer ona nam dolazi po sakramentima. Kako kaže jedan od autora: „Mi katolici ovisimo o nadnaravnoj milosti i zanemarili smo svoju apsolutnu ovisnost o njoj te joj ne iskazujemo poštovanje koje zaslužuje.“
Nadalje, naš svemogući i sveljubeći nebeski Otac, kojega nas je Isus naučio zvati Abba, sveden je na „nadnaravnu stvarnost“ koja nas poziva da glasno, dosljedno i primjerom naviještamo da postoji nadnaravna stvarnost te da Crkva i njezino poslanje od nje žive. Bog i njegova bezuvjetna ljubav svedeni su na stvar, na objekt, makar „nadnaravne“ naravi.
Na taj se način Božja ljubav i njegovo ljubljenje depersonaliziraju. Kao da je skolastika — ili pseudo- odnosno dekadentna skolastika — učinila katolike, ili barem katoličke teologe, suzdržanim engleskim džentlmenima koji, sa svojim ukočenim držanjem, gotovo ne mogu — i smatraju vrlo neugodno — govoriti o bilo kakvoj ljubavi. To je nelagoda onih koji ne prakticiraju, koji sami nisu iskusili Božju ljubav kroz duboku osobnu molitvu; stoga se prirodno osjećaju nespretno i nelagodno govoreći o Božjoj ljubavi ili Kristovoj ljubavi, pa radije o tome govore bezličnim jezikom kojim se služi većina skolastičkih teologa.
Pseudo- ili dekadentna skolastika učinila je katolike, ili barem katoličke teologe, suzdržanim engleskim džentlmenima koji gotovo ne mogu — i smatraju vrlo neugodno — govoriti o bilo kakvoj ljubavi.
Nedavno mi je pristupio jedan redovnik koji je želio da sudjelujem u katoličkim radijskim emisijama. Kada sam počeo govoriti o Kristovoj ljubavi, vidio sam da mu je to pomalo neugodno. Kad sam mu rekao: „Vidim da misliš kako moj način govora o Kristovoj ljubavi zvuči pomalo previše protestantski za tvoj ukus“, osmijeh na njegovu licu potvrdio je da sam doista pogodio što misli.
Ipak, veliki skolastici — poput sv. Alberta Velikog, sv. Tome Akvinskog, sv. Bonaventure, blaženog Ivana Dunsa Škota i drugih — opširno pišu o tome kako upoznati i ljubiti Boga tako da upoznamo i ljubimo njegova Sina, Isusa Krista, kroz meditaciju i dar kontemplacije.
Prvi veliki skolastici bili su sveci i mistici jer su, premda su marljivo koristili grčke filozofske pojmove kako bi razumjeli otajstva vjere umom, istodobno ulazili u ta otajstva u svome srcu kroz molitvenu i mističnu ljubav prema Kristu. Zato su svi bili sveti ljudi i kanonizirani kako bismo slijedili njihov primjer. Kada kasniji skolastici nisu slijedili njihov primjer, našli su se izgubljeni u intelektualnim „kula od bjelokosti“ koje su ih udaljile od iskustvenog spoznanja Božje ljubavi.
Istodobno ih je njihova apstraktna intelektualnost udaljila i od vjernika, koji ih stoga više nisu smatrali izvorom duhovnog nadahnuća i vodstva. Tko želi živjeti u kuli od bjelokosti? Njihovo uzvišeno intelektualno proučavanje, nažalost, mnogima od njih postaje savršena distrakcija koja ih odvraća od traženja prave mudrosti — a to je ljubav prema Bogu koja je nadahnula sv. Tomu da napiše svoja veličanstvena djela. Za sv. Tomu, pravi katolički učitelji i apostoli moraju, kako je naglašavao, najprije kontemplirati, a zatim drugima prenositi plodove kontemplacije (Contemplata aliis tradere).
Da su njihovi teološki mentori to poučavali, onda bi posljednjih godina teolozi, zajedno sa svećenicima, redovnicima i biskupima, primili ne samo mudrost da vide što u Crkvi nije u redu, nego i vrline hrabrosti i postojanosti da jasno i glasno naviještaju istinsko katoličko dogmatsko učenje. No, nažalost, prečesto se događa da već desetljećima luđaci šalju duhovne prosjake da obraćaju duhovno bankrotirane. Sjetimo se riječi Euripida: „One koje bogovi žele uništiti, najprije učine ludima!“
Da su slušali sv. Tomu Akvinskoga, odavno bi uočili i prosvjedovali protiv razgradnje istinske katoličke dogmatske teologije i izgradnje nove, pogrešne vrste katoličkog globalizma. U tom novom marksističkom univerzalizmu, koji nastoji biti sve svima, pristaše se pridobivaju mlakim moralnim učenjem koje kanonizira relativizam. Prije nego kažem što trebamo učiniti, moram priznati da nemam pojma što se danas poučava u sjemeništima. Tko to uopće zna? Čini mi se da se poučava gotovo sve — od tomizma do komunizma — uz obilne doze prolaznih, nemoralnih trendova koji su trenutno u modi.
Moramo se bez odlaganja vratiti prvotnim velikim skolastičkim teolozima i načinu na koji su uspjeli ujediniti nove filozofske istine koje su dolazile od Aristotela s novom, kristocentričnom katoličkom teologijom i duhovnošću koja je dolazila od sv. Bernarda iz Clairvauxa. U svojoj jedinstvenoj povijesti kršćanske duhovnosti, Pierre Pourrat posvećuje više od stotinu stranica kristocentričnoj duhovnosti koja se ponovno uzdigla kada su se hodočasnici vratili iz Svete Zemlje, ponovno otvorene svima nakon što su križari osvojili Jeruzalem 1099. godine.
Sv. Bernard je tada bio mladić kada su se hodočasnici vratili i ponovno nadahnuli kršćanski svijet čovještvom Isusa Krista, našega Gospodina, koje će on učiniti srcem i dušom svoje novorođene kristocentrične duhovnosti, djelomično izgubljene u mračnim vremenima. Ta je duhovnost nadahnula i oblikovala velike skolastičke teologe prije njihovih skolastičkih studija te odredila katoličku duhovnost za stoljeća koja dolaze.
Meditacija vodi kontemplaciji. Tako je između sv. Bernarda i nestanka kontemplacije nakon osude kvijetizma 1687. bilo više velikih mističnih pisaca nego ikada prije ili poslije. Ono što je uslijedilo nakon kvijetizma bila je, međutim, jedna od najvećih tragedija u povijesti Crkve. Uklonite ljubav iz bilo koje obitelji — kakve su posljedice? Te posljedice danas u punini ubire obitelj koju nazivamo Crkvom, u ovim tragičnim apokaliptičnim vremenima, kada nam je jedina nada moliti — i moliti neprestano. Maranatha!
Ovo što sam rekao nije da bih pokrenuo još jednu intelektualnu raspravu o katoličkoj teologiji, nego da pozovem sve katolike, od vrha do dna, da se vrate praktičnoj, kristocentričnoj duhovnosti koja je nadahnjivala velike skolastičke teologe — bez koje smo izgubljeni.
Nedavno sam napisao prikaz izvrsne knjige Anatomy of Transcendence Petera Kwasniewskog, u kojoj autor istražuje ideju ekstaze u djelima sv. Tome Akvinskog. Jasno se vidi da sv. Toma nije bio samo najveći intelektualni genij kojeg je Crkva iznjedrila, nego i da je živio ono što je naučavao. Nije samo opširno pisao o duhovnom životu i ekstazi, nego je neprestano prakticirao duboku kontemplativnu molitvu iz koje proizlaze ekstaza i druge nadnaravne milosti.
Kada sam proučavao tomizam prije Drugog vatikanskog sabora, nitko nije bio poučavan kako prakticirati duboku kontemplativnu molitvu bez koje Anđeoski naučitelj ne bi mogao napisati svoju Summa Theologica, niti se naglašavalo koliko je njegov osobni kontemplativni život utjecao na njegovo učenje.
Mistična molitva bila je odbačena od strane novih katoličkih humanista, kako klerika tako i laika.
Ti racionalisti, kojih ima i danas, ne shvaćaju da mistična ljubav nije iracionalna, nego nad-racionalna — i stoga nužna za očuvanje moralnog nauka Evanđelja. Zato se pad u očuvanju tog nauka nastavio sve do danas, kada se dogodilo nešto zastrašujuće: moralni nauk nije samo doveden u pitanje, nego zamijenjen nemoralnim praksama izopačenog svijeta u kojem je dobro postalo zlo, a zlo dobro.
Nije dovoljno vratiti se sustavnom učenju sv. Tome bez povratka evanđeoskoj duhovnosti i kontemplativnoj molitvi koju je on živio.
U posljednja tri stoljeća tomizam se poučavao bez kontemplacije, koja jedina omogućuje dublje razumijevanje i življenje njegova nauka.
Proučavati djela sv. Tome bez kontemplacije nalik je gledanju vitraja izvana — sve je pravilno složeno, ali djeluje beživotno. No kada ga gledate iznutra, obasjanog svjetlom, sve oživi i zapali srce. Tako i kontemplacija omogućuje vjerniku da vidi teologiju preobraženu ljubavlju Božjom.
Zato se ne pridružujem onima koji žele ukinuti tomizam, nego smatram da ga treba poučavati zajedno s kontemplativnom molitvom koja ga je nadahnula.
Na kraju, za one koji ne mogu posegnuti za tomizmom, ostaje Katekizam i jednostavan put koji sažima duhovnost Krista: obratite se, molite i žrtvujte se.
Ako to činite ustrajno — ne zbog onoga što ćete dobiti, nego iz ljubavi prema Bogu — On će vas voditi od meditacije prema kontemplaciji.
Ondje ćete primiti ono što sv. Toma naziva plodovima kontemplacije.
Bez tih plodova ne možemo biti potpuno sjedinjeni s Kristom. No ne trebate poznavati sve pojmove — dovoljno je ljubiti. Ljubite Krista i nastavite ga ljubiti, i sve ostalo bit će vam dano.
Kako sam Isus kaže: „Tražite najprije Boga i njegovu ljubav i sve će vam se ostalo nadodati“ (Mt 6,33).
