Prva enciklika pape Lava XIV., Magnifica humanitas, objavljena je ranije ovoga tjedna. Za jednu encikliku prilično je opsežna i na neke načine neočekivana. Vrijedi je pročitati, vrijedi nad njom zastati i razmišljati. Ono što slijedi nije sažetak, a još manje „recenzija” dokumenta, nego nekoliko promišljanja potaknutih ovom enciklikom.
Najprije jedna priča: Na jednoj konferenciji prije nekog vremena upoznao sam čovjeka koji radi za veliku katoličku humanitarnu organizaciju. Tijekom razgovora iznio je važnu misao o poslu koji on i njegovi kolege svakodnevno obavljaju. Čitanje ove enciklike vratilo mi je taj razgovor u sjećanje.
Cilj njihova djelovanja, rekao je, nije jednostavno služiti siromašnima; cilj je susresti Krista u siromasima kojima služe.
Kako bi to pojasnio, ispričao je ovu priču. Snalažljiv i dobronamjeran voditelj jedne lokalne podružnice njihove organizacije uveo je novi sustav podjele pomoći: ljudi bi se dovezli automobilom, primili svoj dio humanitarne pomoći bez izlaska iz auta i za nekoliko sekundi nastavili dalje.
A to je, inzistirao je moj sugovornik, bio velik problem.
Sustav je bio snalažljiv, učinkovit i potpuno bezličan. Što je u takvoj „drive-thru milostinji” bilo osobito kršćansko, ili čak osobito ljudsko? Gdje je bila prilika susresti Krista u drugome ili biti Krist njima?
Nije teško vidjeti kako bi se takva kritika učinkovitosti nauštrb međuljudske (to jest ljudske) interakcije mogla primijeniti na umjetnu inteligenciju. I papa Lav upravo to čini u Magnifica humanitas, primjerice kada piše:
Kada učinkovitost postane konačno mjerilo vrijednosti, ljudi dolaze u napast da sebe promatraju kao projekt koji treba optimizirati, a ne kao osobe pozvane na odnos i zajedništvo.
Tehnologija koja uklanja ljudsku nesavršenost i ranjivost – ili nas navodi da uklonimo samu ranjivu osobu – uklanja povlašteno mjesto susreta sa samim Kristom. U Isusovoj patnji čovjekova slabost, krhkost pa čak i siromaštvo zadobivaju potpuno novu dimenziju. Razlika između ulaženja u ljudsku krhkost i njezina uklanjanja ima duboke posljedice:
[G]raditi za opće dobro znači prihvatiti granice i slabost ljudske naravi, ne smatrajući ih pogreškom koju treba ispraviti. Danas je ljudska želja za puninom života u opasnosti da bude zavedena varljivim ciljevima, poput obećanja tehnologije koja nas želi osloboditi svake slabosti, i modela blagostanja koji iza sebe ostavljaju čitave narode. Prečesto polažemo nadu u neograničene „nadogradnje”, u oblike napretka koji produbljuju nejednakosti i u trenutna rješenja nesposobna izliječiti ljudske rane.
Primijetite da su takva upozorenja, premda prikladna za nekritičku uporabu umjetne inteligencije, daleko od toga da se odnose isključivo na izazov umjetne inteligencije. Mnoge kritike AI-ja u ovoj enciklici upravo su takve: općenitije primjenjive na suvremenu tehnologiju i manje specifične za izazove AI-ja nego što su neki čitatelji (uključujući i mene) možda očekivali.
Ova enciklika svoju temu određuje kao „O zaštiti dostojanstva ljudske osobe u vremenu umjetne inteligencije”. I premda se zasigurno bavi umjetnom inteligencijom, srce dokumenta mnogo je više pozitivna obrana ljudskog dostojanstva nego sveobuhvatna ili konačna kritika AI-ja.
A to nas dovodi do sljedećeg zapažanja: Magnifica humanitas je, na neki način, jednako toliko enciklika o katoličkom socijalnom nauku koliko je i doprinos tom korpusu naučavanja.
Papa Lav prvih otprilike 15.000 riječi posvećuje izlaganju povijesti, razvoja i načela katoličkog socijalnog nauka. Time ne pruža samo uvod u društveni učiteljstvo Crkve, nego ističe i duboki kontinuitet koji se proteže od Lava XIII. kroz cjelokupni kasniji socijalni nauk. Nit koja povezuje sve te dokumente jest ljudsko dostojanstvo, shvaćeno u svjetlu Utjelovljenja.
Ta se nit neprekinuto nastavlja kroz Drugi vatikanski koncil, osobito kroz Gaudium et spes. Upravo ta ista tema povezuje i papu Lava XIV. s njegovim prethodnicima, ponajprije s Franjom, Benediktom XVI. i svetim Ivanom Pavlom II.
Vodeće načelo enciklike pape Lava, kao i cjelokupnog socijalnog nauka Crkve, jest ispravno shvaćanje ljudske osobe i njezine jedinstvene vrijednosti, budući da je „čovjek … jedino stvorenje na zemlji koje je Bog htio radi njega samoga”.
Te je riječi napisao Ivan Pavao II., citirajući Gaudium et spes, 1991. godine u vezi s enciklikom Rerum novarum pape Lava XIII., ali one jednako – dapače snažno – vrijede i za Magnifica humanitas Lava XIV.
Ta istina o čovjeku veliki je odgovor Crkve našem suvremenom dobu, dobu u kojem je umjetna inteligencija samo jedna prijetnja – premda akutna i hitna – čovjekovu poimanju samoga sebe.
Lav pokazuje taj kontinuitet unutar socijalnog nauka i papinskog učiteljstva ne samo ravnomjernim citiranjem – Franju toliko puta, Ivana Pavla II. toliko puta i tako dalje – nego izgradnjom argumenata koji pokazuju komplementarnost i kumulativnu snagu različitih doprinosa tradiciji.
I to je također značajan doprinos ove „AI enciklike”. Postoji razlog vjerovati da Lav svoje pontifikat vidi kao priliku za sintezu, priliku da poveže mnoge različite, pa čak i pohabane niti koje čine Crkvu; da zajedno drži predkoncilske i postkoncilske tradicije, pontifikate Ivana Pavla II. i Franje, snažni tomizam socijalnog nauka Lava XIII. i sociološki zaokret Ivana XXIII. u Pacem in terris i Pavla VI. u Populorum progressio.
Možda je to samo moja želja. Možda je previše toga iščitavati iz jedne enciklike o umjetnoj inteligenciji. A možda je upravo to ono što trebamo očekivati od augustinskog pape koji zna da pravi mir nije odsutnost sukoba nego spokoj reda i koji je uzeo geslo In Illo Uno unum — U Jednome smo jedno.
