Što god se još dogodilo ovoga ljeta, papa Lav će se zasigurno suočiti s kušnjom odlučnosti pred Bratstvom svetog Pija X. (SSPX) sa sjedištem u Švicarskoj i njegovom namjerom da posveti nove biskupe unatoč papinskoj zabrani takvog poteza.
Iako je Vatikan obećao brze posljedice ako skupina nastavi sa svojim planom, kontroverza je privukla međunarodnu pozornost, osobito zbog oštrih izraza kojima se situacija može opisati te zbog sve većeg interesa za predkoncilske liturgijske obrede otkako je papa Franjo 2021. ograničio njihovu uporabu.
Za neke sukob pape sa SSPX-om otvara pitanja poslušnosti i autoriteta u hijerarhijski ustrojenoj Crkvi. Za druge pak postavlja pitanje kako će se Lav nositi s problematičnim nasljeđem nastojanja svojega prethodnika da ograniči izvanredni oblik mise, osobito s obzirom na njegovu očito rastuću popularnost među mlađim katolicima na Zapadu.
Suočavanje s tom situacijom za Lava će biti više od ispita odlučnosti. Bit će to ispit njegove kanonske i pastoralne kreativnosti pred okolnostima koje su pokazale da ne namjeravaju jednostavno nestati.
Najvjerojatniji scenarij za SSPX tijekom ljeta jest da će njegovi biskupi učiniti ono što je generalni poglavar, vlč. Davide Pagliarani, rekao da će učiniti — posvetiti nove biskupe unatoč papinskom upozorenju protiv tog plana.
Posljedica će biti da će i zaređeni biskupi i oni koji ih posvećuju upasti u kanonsku kaznu izopćenja (ekskomunikacije), za koju je papa Lav naznačio da će je Vatikan vjerojatno i službeno proglasiti. To je rijedak korak za Vatikan, ali namijenjen je naglašavanju ozbiljnosti neposluha SSPX-a te pozivu njegovu vodstvu da se vrati u zajedništvo s nasljednikom svetoga Petra.
Posljednjih tjedana prefekt Dikasterija za nauk vjere, kardinal Victor Fernández, naznačio je mogućnost da bi i obični svećenici pa čak i laici mogli upasti u ekskomunikaciju koju će vjerojatno snositi vodstvo SSPX-a te da bi ona mogla biti službeno proglašena. Mogućnost da se takva kazna proglasi za laike ipak se čini malo vjerojatnom.
No, bez obzira na opseg u kojem će kazne protiv Bratstva svetog Pija X. biti proglašene i javno objavljene, situacija s vodstvom skupine zasigurno će otvoriti pitanje o onima koji trenutačno pohađaju njihove liturgije: „A što je s njima?“
Ukratko, budući da je gotovo sigurno da će vodstvo SSPX-a ovoga ljeta biti kažnjeno, prirodno je da će razvoj događaja potaknuti pitanja hoće li Crkva preispitati svoje dosadašnje ustupke laicima privrženima predkoncilskim liturgijama. Ako bi oni trebali još odlučnije izbjegavati mise koje služi SSPX, kamo bi onda trebali ići?
Upravo zato — među ostalim razlozima — široko se vjeruje da papa Lav sada razmatra treba li i na koji način izmijeniti ili preispitati ograničenja predkoncilske liturgije koja je papa Franjo uveo dokumentom Traditionis custodes 2021. godine.
Na popisu papinih privatnih audijencija posljednjih tjedana našlo se nekoliko osoba koje bi se mogle smatrati sudionicima te rasprave, uključujući skupinu znanstvenika koji pripremaju knjigu o fenomenu tradicionalističkih katolika na Zapadu, kao i više klerika koji su obnašali vodeće liturgijske službe u Crkvi.
Iako je broj katolika koji redovito sudjeluju u predkoncilskim liturgijama statistički malen u odnosu na cijelu Crkvu, čini se da njihov broj raste među mladim katolicima te privlači sve veću pozornost i zanimanje diljem zapadnog katoličkog svijeta.
Štoviše, iz mnogih perspektiva ograničenja uvedena Franjinim dokumentom Traditionis custodes nisu učinila mnogo da zaustave taj fenomen — što je, čini se, bila Franjina namjera — nego se čak mogu povezati s porastom njegove popularnosti.
U svjetlu toga, kako se bude razvijala kontroverza oko SSPX-a, neizbježno će se postavljati pitanje namjerava li papa Lav poduzeti nešto u vezi sa situacijom koju je stvorio Traditionis custodes.
Ako to odluči učiniti, na raspolaganju mu je nekoliko mogućnosti.
Deklarirani cilj dokumenta Traditionis custodes jest urediti uporabu predkoncilskih liturgijskih rubrika kao dio „trajnog traganja za crkvenim zajedništvom”. No, barem na Zapadu, nije jasno da je taj cilj postignut motuproprijem. Umjesto toga, postoje pokazatelji sve većeg neslaganja između pristaša tradicionalne liturgije i njihovih biskupa, pri čemu se župni svećenici koji nastoje služiti tim zajednicama često nalaze između dvije strane: s jedne strane suosjećaju sa zajednicama kojima pastoralno služe, a s druge žele poticati poslušnost mjesnoj Crkvi.
Moguće je da bi Lav u mjesecima koji dolaze jednostavno mogao preispitati mudrost tog motuproprija te ga u cijelosti opozvati, istodobno pozivajući biskupe da naglašavaju pokoncilske liturgijske knjige kao „jedinstveni izraz rimskog obreda”, dok bi se pritom vratio ustaljenom stanju uspostavljenom dokumentom Summorum Pontificum, širokim skupom dopuštenja Benedikta XVI. za uporabu liturgijskih tekstova koje je nazivao izvanrednim oblikom (Extraordinary Form).
No, to se čini malo vjerojatnim. Opozivanje Traditionis custodes u korist njegova neposrednog prethodnika smatralo bi se snažnim odbacivanjem zakonodavca tog motuproprija, pape Franje, te bi predstavljalo potez koji nije u skladu sa stilom jedinstva i pomirljivosti koji je Lav dosad usvojio.
Također je moguće da bi Lav mogao ostaviti Traditionis custodes na snazi, a istodobno naložiti vatikanskom Dikasteriju za bogoštovlje da velikodušno odobrava dopuštenja svećenicima za slavljenje izvanrednog oblika, dopušta korištenje župnih crkava za njegova slavlja te osnivanje novih personalnih župa posvećenih predkoncilskim liturgijskim obredima. Postoje određeni znakovi da su Lavovi diplomati već sugerirali takav pristup, barem kao privremenu mjeru, u nekoliko zemalja.
Međutim, vatikanski poziv na „novu perspektivu” u pogledu liturgijske uključivosti sugerira da bi Lavovi planovi mogli biti širi od pukog „velikodušnog” tumačenja Traditionis custodes, te da su preporuke njegovih diplomata biskupskim konferencijama samo privremeno rješenje.
Neki katolici predložili su mogućnost osnivanja osobnog ordinarijata, ili više njih, za katolike i kler sklone tradicionalističkom liturgijskom izrazu — možda kao priznanje snažnoj mreži zajednica koje su nastale među pristašama predkoncilskih liturgija.
Ipak, i to se čini malo vjerojatnim u pontifikatu Lava.
S jedne strane, Lavovo iskustvo u Biskupiji Chiclayo dalo mu je priliku graditi jedinstvo među različitim skupinama dijecezanskih svećenika, budući da je njegova biskupija imala velik broj svećenika osobne prelature Opus Dei te vjernika povezanih s tom prelaturom. To mu može dati osjećaj za mogućnosti posebne crkvene strukture s jedinstvenim pastoralnim poslanjem i za način na koji ona može postojati bez sektaštva.
S druge strane, cilj Traditionis custodes jest poticanje jedinstva među katolicima, a ideja potpuno paralelne crkvene strukture za tradicionalističke katolike vjerojatno se u Rimu ne bi smatrala putem prema željenom crkvenom zajedništvu sa mjesnim biskupima i ostalim katolicima. Zapravo, osobni ordinarijat vjerojatno bi se smatrao poticanjem upravo one vrste zatvorenosti koju je Traditionis custodes trebao suzbiti, a koju je, ironično, u nekim zajednicama zapravo olakšao.
Osim toga, ordinarijati uspostavljeni za očuvanje anglikanske baštine suočavali su se s trajnim praktičnim problemima vezanim uz financije i upravljanje osobljem, a to je iskustvo vjerojatno stvorilo određenu odbojnost u Svetoj Stolici prema osnivanju sličnih kanonskih struktura.
Mnogo je vjerojatnija mogućnost izmjena Traditionis custodes koje bi zapravo poticale osnivanje personalnih župa namijenjenih katolicima privrženima izvanrednom obliku mise, uz određene smjernice o tome kako ih najbolje uključiti u život biskupija.
Prednost takve strukture vjerojatno bi se vidjela u mogućnosti uske povezanosti tradicionalističkih zajednica s njihovim dijecezanskim biskupom. Umjesto da pohađaju liturgije redovničkih instituta ili ustanova na rubu raskola poput SSPX-a, katolici skloni tradicionalnoj liturgiji ostali bi uključeni u zajednicu koja je potpuno dio biskupije u kojoj se nalazi te djeluje pod izravnom pastoralnom skrbi i nadzorom dijecezanskog biskupa.
Uz takav poticaj moglo bi doći i do smjernica o načinu provjere, obrazovanja i raspoređivanja dijecezanskih svećenika u takve župe, kao i uputa za vjernike o održavanju odnosa i s personalnom župom i s drugim katolicima na području na kojem žive.
Budući da personalne župe nisu teritorijalne — njihovo djelovanje ograničeno je samo granicama same biskupije — smjernice za njihovo osnivanje mogle bi uključivati i upute za slavljenje izvanrednog oblika na više mjesta unutar iste biskupije, omogućujući vjernicima iz cijele regije sudjelovanje u jednoj župnoj strukturi.
Izmjena Traditionis custodes koja bi poticala personalne župe mogla bi se u Rimu promatrati kao „svjež pogled” u pontifikatu Lava, koji bi „velikodušno” osigurao pastoralnu skrb i župnu strukturu za tradicionalističke zajednice, a istodobno biskupima dao veću mogućnost nadzora i razlučivanja nego što je to bilo moguće prema odredbama Summorum Pontificum.
Naravno, u rukama samog SSPX-a ostaje odluka o tome kakve će poteze njegovo vodstvo povući ovoga ljeta i kako će papa Lav na njih odgovoriti.
Neki crkveni dužnosnici čak su sugerirali da bi bratstvo moglo odustati od svojih sadašnjih planova i zatražiti neku vrstu korporativnog priznanja u Crkvi, možda kao osobna prelatura — „ako, poput svakog katolika, prizna cjelokupni nauk Crkve, uključujući odluke Drugoga vatikanskog sabora, koje kao obvezujuće mogu autentično tumačiti samo biskupi u jedinstvu s papom i pod njegovim vodstvom”.
To se čini vrlo malo vjerojatnim. No kako se vodstvo bratstva sve više približava mogućnosti službeno proglašene ekskomunikacije, tisuće katolika povezanih s njim tražit će mjesto dobrodošlice i pratnje unutar zajedništva Crkve.
Prema barem nekim pokazateljima, čini se da je Lav sklon pružiti im upravo to. Pitanje je samo — na koji način.
