Temeljni uzrok civilizacijske krize Zapada ne nalazi se prvenstveno u modernoj politici ili ideologiji, nego u odbacivanju svete Mise i nauka o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji.
Ne nedostaje novije literature iz različitih političkih krugova koja upozorava na duboku kulturnu krizu s kojom se suočava Zapad i na slabljenje moralnih pretpostavki koje su nekoć povezivale društvo.
Douglas Murray piše o Ludilu gomila i samouništavajućem ratu protiv Zapada. Frank Furedi taj fenomen analizira kao Krizu identiteta koja traje već cijelo stoljeće. Ryszard Legutko tvrdi da je Demon demokracije isti ideološki impuls koji je bio povezan s totalitarizmom koji je nekoć poharao Istočnu Europu. Takvo stajalište ponavlja i Roger Scruton, za kojega mnogi današnji pomodni zapadni mislioci nisu ništa više od „budala, prevaranata i huškača“.
Alexander Boot istražuje Krizu iza naše krize. Peter Hitchens tvrdi da je Bijes protiv Boga odgovoran za kulturnu degradaciju. Mario Vargas Llosa krivi slabu osobnu i moralnu disciplinu u društvu te gubitak kritičkog mišljenja među intelektualnim elitama za Smrt kulture, dok Matt Goodwin naglašava kumulativni učinak masovne imigracije, slabljenja nacionalnog identiteta i političke nezainteresiranosti u onome što opisuje kao oblik nacionalnog samoubojstva.
Svi ti autori, unatoč različitim naglascima, daju vrijedan doprinos razumijevanju položaja u kojem se Zapad nalazi, ističući ulogu dugoročnih procesa poput sekularizacije, institucionalnih promjena i kulturne raznolikosti.
Raspad sakramentalnog pogleda
Ipak, takva teoretiziranja često zamjenjuju simptome za uzroke jer nam mnogo govore o pojavnim oblicima propadanja Zapada, ali znatno manje o dubljim silama koje su nagrizle zajedničke veze koje su nekoć držale zapadna društva na okupu.
Ta djela prepoznaju mnoge simptome i ubrzivače civilizacijskog propadanja, ali pitanje temeljnog uzroka često ostaje bez odgovora.
To vrijedi čak i za rasprave o propadanju kršćanskih vrijednosti. Naime, kršćanstvo, kako je bilo shvaćeno u srednjovjekovnom svijetu, dugo se suočavalo sa silama poput humanizma prije nego što ga je konačno razbio šesnaestostoljetni raskol koji je postao prethodnicom još društveno razornijih sila. Do najdubljeg prekida, međutim, nije došlo na institucionalnoj, nego na liturgijskoj razini. Stoga temeljni uzrok civilizacijske krize Zapada ne leži prvenstveno u modernoj politici ili ideologiji, nego u odbacivanju svete Mise i nauka o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji.
Više od bilo kojeg kasnijeg političkog ili intelektualnog pokreta upravo je ta liturgijska revolucija razbila sakramentalni pogled koji je oblikovao zapadnu civilizaciju više od 1500 godina, otvorivši put razornim silama da iskoriste razbijeno jedinstvo Zapada i nametnu vlastite vizije društva.
Što znači riječ „Misa“?
Riječ „Misa“ potječe od latinske riječi missa, što znači „otpuštanje“, odnosno završetak bogoslužja. Taj završetak obilježen je riječima Ite, missa est, što znači: „Idite, Crkva je poslana.“
U početku taj izraz nije imao teološku težinu koju će zadobiti u srednjem vijeku, kada se počeo odnositi na čitavu liturgiju te se povezivao s poslanjem koje sveti Matej opisuje kao širenje Evanđelja po cijelom svijetu. Kako je Misa sve više dobivala formalizirani i standardizirani oblik, postala je središtem zajedničkog bogoslužja, a dodatno ju je podupirao liturgijski kalendar blagdana. Mnogi od njih, poput blagdana Tijelova koji je 1264. uveo papa Urban IV., poprimili su obilježja društvene drame s dojmljivim obredima i procesijama.
U tom je smislu Misa duboko utjecala na razvoj zapadne civilizacije, osobito kroz euharistijsko štovanje Krista. Crkveni su oci, poput Ignacija Antiohijskog, Justina Mučenika, Ciprijana Kartaginskog, Ćirila Jeruzalemskog i Augustina Hiponskog, od samih početaka Crkve ispovijedali da je Krist doista prisutan u posvećenoj Hostiji.
Nakon stoljeća teološkog promišljanja i koncilskog razjašnjavanja na Četvrtom lateranskom koncilu 1215. godine, taj je nauk dobio svoj najsustavniji skolastički prikaz u djelu svetog Tome Akvinskog (1225.–1274.) krajem trinaestog stoljeća.
Nakon toga dobio je konačnu formulaciju kao dogma vjere na trinaestom zasjedanju Tridentskog koncila 1551. godine, kao odgovor na izazove reformacije. Iako kršćani rane i srednjovjekovne Crkve nisu nauk o stvarnoj Kristovoj prisutnosti izražavali razvijenim skolastičkim jezikom, ipak su razumjeli da je posvećena Euharistija Kristovo tijelo i stoga uistinu sveta.
Naglašavanje oblikotvorne uloge kršćanskog bogoslužja u razvoju zapadne civilizacije ne znači umanjivati trajnu važnost grčko-rimske baštine Zapada. Naprotiv, ono ističe da je zapadna civilizacija nastala međudjelovanjem tih dviju baština, pri čemu je kršćanstvo očuvalo, preoblikovalo i prenijelo mnoge značajke klasične kulture unutar vlastite, osebujne teološke i moralne vizije, dajući Zapadu izrazito kršćanski identitet.
Primjerice, Platonova zamisao da vidljivi predmeti usmjeravaju um prema višim stvarnostima pomogla je oblikovati opravdanje za štovanje ikona, dok je Aristotelova metafizika pomogla svetom Tomi Akvinskom u izgradnji njegova teološkog sustava i objašnjenju nauka o stvarnoj Kristovoj prisutnosti kroz pojam transupstancijacije, pri čemu je kršćanska objava i dalje ostala vrhovna.
Misa i zapadna kultura
Uz lirsku ljepotu same liturgije razvijala se arhitektonska veličanstvenost katedrala, crkava i kapela ukrašenih vrhunskim umjetničkim djelima, koja su odjekivala zvucima sakralne glazbe.
Može li se, primjerice, gregorijanski koral odvojiti od blaženih vizija Neba koje su očaravale njegove skladatelje? Teško je zamisliti da bi El Greco, Rafael, Michelangelo, Leonardo, Verdi, Mozart ili graditelji katedrala krenuli putem kojim su krenuli da ih nije privlačila duhovna veličanstvenost Crkve koja nadilazi materijalni svijet.
Bi li braća Van Eyck uložila toliko truda u svoj veličanstveni Gentski oltar da na oltaru nije bilo ničega što treba štovati? Bi li sva ta blaga ikada nastala bez želje njihovih stvaratelja da uljepšaju bogoslužje Mise i iskažu čast veličanstvu Krista prisutnog u Presvetom Sakramentu?
Odgovor na ta pitanja možda se može naslutiti u sumornom izgledu nekoć velikih katoličkih katedrala i crkava koje su tijekom reformacije lišene svojega prijašnjeg kulturnog sjaja: njihovi su zidovi pobijeljeni, niše ispražnjene, oltari razbijeni, a vitraji uklonjeni.
Ili, kako je navedeno u Directory of Public Worship Engleske Crkve iz 1644., „nema mjesta koje bi moglo imati bilo kakvu svetost pod izlikom bilo kakve posvete ili konsekracije“, a u istom se dokumentu tvrdi da „u Evanđelju nema nijednog dana za koji bi u Svetom pismu bilo zapovjeđeno da se svetkuje osim Gospodnjega dana, koji je kršćanska subota“.
Dovoljno je zamisliti koliko bi zapadni kulturni krajolik bio ogoljen bez Mise koja ga je oplemenjivala. Ukratko, da bismo razumjeli puninu zapadne civilizacije, nužno je prepoznati kako je Misa oblikovala ne samo religijski život Zapada nego i njegov vanjski izgled, izražen u njegovu moralnom i kulturnom identitetu.
Reformacija i prosvjetiteljstvo možda su se nastojali osloboditi njezina liturgijskog autoriteta, ali čak su i te pobune bile oblikovane u svijetu koji je Misa već stvorila i na koji je nastavila utjecati još mnogo godina.
Ovdje je korisno osvrnuti se na povjesničare poput Christophera Dawsona, Henryja Mayr-Hartinga, Petera Laska, Jacquesa Le Goffa i Eamona Duffyja, koji pokazuju središnje mjesto crkvenoga liturgijskog života u srednjovjekovnom društvu.
Čak i među onima koji više ne ispovijedaju katoličku vjeru sve je više onih koji cijene kulturnu baštinu kršćanstva. Njezinu je vidljivost povećalo imenovanje Andyja Burnhama, koji se otvoreno naziva „kulturnim katolikom“, na mjesto premijera, kao i pohvale koje joj je nekoliko godina ranije uputio ateistički biolog profesor Richard Dawkins. Za te ljude kulturni plodovi vjere toliko su golemi da ih se ne može u potpunosti odreći.
Ipak, zbrka u razmišljanju koja stoji iza fenomena kulturnog kršćanstva previše je očita. „Katolik sam po odgoju“, primjećuje Burnham, „ali sada više nisam osobito religiozan. Moja djeca idu u katoličku školu pa još uvijek vjerujem u vrijednosti i temelje koje im ona daje; u to jako vjerujem.“
Slično tome, profesor Dawkins izjavio je: „Postoji razlika između vjernika kršćanina i kulturnog kršćanina. Volim himne i božićne pjesme. Na neki se način osjećam kao kod kuće u kršćanskom ozračju.“
Dotad sve dobro. Ali zatim je dodao: „Istina je da statistički broj ljudi koji vjeruju u kršćanstvo opada. I drago mi je zbog toga. Ali ne bih bio sretan kada bismo izgubili svoje katedrale i prekrasne župne crkve.“
Sličan trend može se uočiti i u kolektivnom načinu razmišljanja političkih elita. U govoru iz svibnja 2012., kojim je odala počast dobitniku nagrade Karlo Veliki, njemačkom političaru Wolfgangu Schäubleu, Christine Lagarde, tadašnja glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, usporedila je Schäubleove napore na jačanju europskog jedinstva s djelovanjem Karla Velikog.
Još je neobičnije što nije spomenula liturgijske temelje „intelektualnog i kulturnog preporoda“ Karla Velikog, kako to ne bi narušilo sekularne predodžbe povezane s djelovanjem suvremenih „Karla Velikih“. Prikazivati Karlovo doba kao sekularnu renesansu znači, prema autoru, razotkriti intelektualnu prazninu ili namjernu obmanu onih koji to čine, a time i nerazumnost njihovih programa oblikovanja identiteta.
Takvi stavovi predstavljaju širu tendenciju: cijeniti plodove kršćanstva, a istodobno dovoditi u pitanje ili odbacivati nadnaravna vjerovanja koja su ih hranila.
Kršćanstvo i Misa
Takvo kulturno „šlepanje“, ili, da upotrijebimo pomodni izraz, „kulturna aproprijacija“, svojim pristašama nedvojbeno pruža određenu kulturnu sigurnost u vremenu sve veće neizvjesnosti.
U Dawkinsovu slučaju ona pruža osjećaj kontinuiteta i sigurnosti pred islamskim utjecajima kojih se boji. Kod ljudi poput Lagarde odražava nadu da sekularne institucije mogu zamijeniti kršćanstvo kao glavnu silu koja oblikuje europski identitet.
Međutim, diviti se veličanstvenosti kršćanskoga svijeta, a istodobno odbacivati ono što je Clement Attlee, britanski poslijeratni premijer, nazvao „glupostima“, intelektualno je nemarno i samoporažavajuće te predstavlja nerazumijevanje velikoga dijela procesa koji je oblikovao zapadnu civilizaciju.
To je, kako je ustvrdio američki kulturni komentator Rod Dreher, poput tvrdnje da uživamo u plodovima neke farme, ali nam je drago što se farme zatvaraju i što se više ne sade vrtovi.
Štoviše, time se čovjek potpuno razoružava u obrani onoga što smatra vrijednim zaštite. Drugim riječima, oni koji zanemaruju pokretačku snagu kulture kojoj se dive postaju tek pasivni promatrači sve snažnijeg procesa kulturnog propadanja i počinju sudjelovati u onome što autor naziva najtežim oblikom nacionalnog i kulturnog samoubojstva – uništavanju samoga izvora civilizacije za koju tvrde da je žele braniti.
Ukidanje Mise, koja je od Kristova vremena bila središnje obilježje kršćanskoga bogoslužja, prema autoru je bilo možda najrevolucionarniji čin protestantske reformacije i odlučujući izraz njezine antiklerikalne sakramentalne teologije.
Njezin je utjecaj nadilazio samu narav bogoslužja i zahvatio karakter kršćanske civilizacije. Plodovi katoličke kulturne baštine nisu nastali u vakuumu. One koji su ih stvarali pokretalo je vjerovanje u nadnaravno, u nešto što nadilazi materijalni poredak i što se očitovalo u Riječi koja je tijelom postala – ideji koju kulturni kršćani toliko omalovažavaju.
Kulturno kršćanstvo simptom je modernosti i vjerojatno će rasti kako se ljudi sve više budu okretali onome što smatraju kreposnim i veličanstvenim suočeni sa sve većom civilizacijskom krizom.
Kršćanstvo je bilo i kultura i civilizacija, spajajući zajednički kršćanski pogled na svijet s političkim, društvenim i institucionalnim strukturama koje je pomoglo oblikovati.
Kao kultura, kršćanstvo je obilježavalo zajedničko religijsko vjerovanje, moralne vrijednosti, umjetničke i arhitektonske tradicije te intelektualni pogled usredotočen na kršćansku teologiju. Te je vrijednosti njegovala Crkva, a podupirala država.
Kao civilizacija, kršćanstvo je razvilo vlastite političke sustave, akademske i pravne institucije, gospodarske mreže te stvorilo bogatstvo umjetničkih i arhitektonskih tradicija duboko prožetih kršćanskom mišlju.
Iako Misa nije bila jedini pokretač kulturnog razvoja Zapada, bila je značajna snaga u organizaciji bogatstva, rada, kreativnosti i intelektualnog djelovanja.
Stoga nije dovoljno slaviti kulturna postignuća kršćanstva, a pritom zanemarivati Misu kao njihov primarni izvor iz kojega je proizašao tradicionalni društveni i kulturni poredak koji mnogi kulturni kršćani toliko cijene.
Prepoznati euharistijsku liturgiju kao jednu od glavnih oblikotvornih sila civilizacije stoga nije samo čin vjere, nego i priznanje kreativnog utjecaja koji je teško zanijekati.
Bilješke
- Mt 28,19–20.
- O sociološkom vidu Mise vidi John Bossy, „The Mass as a Social Institution 1200–1700“, Past & Present, kolovoz 1983., br. 100, str. 29–61.
- Za detaljnu raspravu o teologiji transupstancijacije vidi Miri Rubin, Corpus Christi: The Eucharist in Late Medieval Culture, Cambridge University Press, Cambridge, 1991., str. 12–35; o Akvinskom vidi Reinhard Hutter, Aquinas on Transubstantiation: The Real Presence of Christ in the Eucharist, The Thomistic Ressourcement Series, 13, The Catholic University of America Press, Washington, 2019.
- Peter Hall (ur.), Reliquiae liturgicae, documents connected with the Liturgy of the Church of England, sv. III, Bath: Bins and Goodwin, 1847., str. 82.
- Christopher Dawson, The Formation of Christendom; Henry Mayr-Harting, Ottonian Book Illumination: An Historical Study; Peter Lasko, Ars Sacra, 800–1200; Jacques Le Goff, Medieval Civilization, 400–1500; Eamon Duffy, The Stripping of the Altars: Traditional Religion in England, 1400–1580.
- Paul Waugh, „Andy Burnham Interview: On Scrapping The ‘Tampon Tax’, Catholicism, Unpaid Internships And Falling Out Of Love With Morrissey“, Huffington Post, 10. 8. 2015.
- „Richard Dawkins: I’m a Cultural Christian“ (YouTube).
- Christine Lagarde, „The Legacy of Charlemagne—Wolfgang Schäuble and European Integration“, 16. svibnja 2012.
- John Bew, „Clement Attlee: An unromantic hero“, The New Statesman, 26. rujna 2013.
- Esme Partridge, „The naivety of Richard Dawkins’s cultural Christianity“, UnHerd, 2. travnja 2024.
