Ovaj nam je članak preporučio jedan od naših čitatelja, smatrajući da donosi zanimljivo i poticajno kritičko promišljanje o suvremenoj sinodalnosti. Vjernost papi i Crkvi ne isključuje promišljanje o načinu na koji se pojedini crkveni procesi provode. Ozbiljno razlučivanje može uključivati i pitanje vode li ti procesi doista prema onome čemu je Crkva poslana.
Tekst fra Matthewa Solomona, objavljen u Oriens Journalu, polemičan je, mjestimice ironičan te otvara pitanje koje vrijedi čuti: što se događa kada proces postane važniji od cilja kojemu bi trebao služiti?
Zato ovaj tekst donosimo kao poticaj na čitanje, razlučivanje i razgovor.
Ne donosimo cijeli članak, nego njegove ključne misli i nekoliko kratkih citata koji najbolje pokazuju njegovu argumentaciju.
Apostoli su raspravu riješili u jednom poglavlju
Već sam podnaslov članka postavlja ton:
„Apostoli su riješili svoj spor unutar jednog poglavlja Djela apostolskih. Mi slušamo već godinama, a još uvijek ne možemo reći zašto.“
Od samoga početka postojale su dvije vrste problema u Crkvi. Jedni pripadaju određenom povijesnom trenutku i mogu se nadvladati i ostaviti iza sebe. Drugi proizlaze iz same ljudske naravi i zato se iznova vraćaju.
Pitanje sinodalnosti zato nije samo pitanje jedne suvremene crkvene inicijative. Treba se pitati što je u njezinoj naravi i zašto je uopće postala problematična. Je li riječ o prolaznoj pojavi našega vremena ili o nečemu što dublje govori o čovjeku i njegovim slabostima?
To je ključna misao cijelog teksta: Što se događa kada nestane svrha?
Svaka stvar ima smisla ako znamo čemu služi. Čim izgubimo svrhu, ostaje samo djelovanje.
Za tu misao ponuđena je vrlo slikovita usporedba s čovjekom koji je izgubio nadu. Takav čovjek nije nužno neaktivan. Naprotiv, može biti iznimno zaposlen, uredan i učinkovit. Ustaje, radi, odgovara na poruke, ispunjava obveze i sve čini savjesno.
Ali više ne postavlja pitanje zašto.
„Nada inzistira pitati ne samo kada vlak treba stići, nego kamo ide i ima li uopće smisla njime putovati.“
Ista se slika zatim prenosi na ključ koji više ništa ne otvara. Može biti sjajan, očuvan i lijep, ali više nije ono zbog čega ključ postoji: alat koji otvara bravu.
A onda slijedi jedna od ključnih rečenica cijelog članka:
„Uklonite svrhu nečemu i ostaje samo proces.“
Ako više nije jasno čemu proces služi, sam proces može postati svrha.
Može se sastajati, razgovarati, slušati, bilježiti i ponovno sastajati – a sve se to može nazvati napretkom, iako nije jasno prema čemu se napreduje.
Takvi se procesi mogu neprestano kretati, čak i graciozno, ali „zauvijek prema ničemu određenom“ – i upravo to kretanje početi nazivati napretkom.
U tome se krije opasnost: proces se može tako dobro organizirati i „upakirati“ da počne izgledati kao svrha, pa se više nitko ne pita kamo zapravo vodi.
Sinoda nije problem. Problem je kada sinodalnost postane sadržaj
Kritika sinodalnosti ne znači protivljenje razgovoru. Crkva je uvijek razgovarala, savjetovala se i održavala sinode i sabore. Apostoli su se također sastali u Jeruzalemu kako bi raspravili ozbiljno pitanje.
Ali postoji jedna velika razlika.
Rasprava je vodila prema odluci.
„Uspjeli su doći do odluke unutar otprilike jednog poglavlja. Kao što stoji u Djelim apostolskim, točnije 15. poglavlju.“
Savjetovanje je sredstvo, a ne cilj.
Kada se ljudi okupe da bi nešto razriješili, razgovor ima određenu svrhu. Kada se razgovor nastavlja bez jasnog odgovora na pitanje što njime želimo postići, sam proces počinje zauzimati mjesto cilja.
Tako sinodalnost, koja je trebala biti način rješavanja pojedinih pitanja, može postati nešto trajno – svojevrsna „orbita“ oko koje se život Crkve stalno okreće.
I tada se pojavljuje pitanje koje se provlači kroz cijeli tekst:
Što je zapravo cilj?
Čemu Crkva postoji?
Ako se vratimo na najjednostavnije pitanje – čemu Crkva služi? – odgovor bi trebao biti jasan.
Spasenju duša. Sakramentima. Propovijedanju Krista raspetoga.
To su konkretne stvarnosti.
Nasuprot tome, suvremeni jezik o Crkvi često govori o slušanju, susretu, pratnji, razumijevanju i zajedničkom hodu.
Sve su to dobre riječi. Teško je biti protiv slušanja ili susreta.
Ali što ako se Crkvu počne opisivati prvenstveno kao određeno ozračje, a manje kao zajednicu koja ima jasno poslanje?
Što ako je Crkva stalno „na putu“, a više nije jasno kamo taj put vodi?
Putovanje ima smisla samo ako nakon njega možemo pogledati unatrag i reći zašto smo stigli upravo tamo gdje jesmo i što sada možemo učiniti što prije nismo mogli.
A zatim dolazi kratka, gotovo rezignirana rečenica:
„A ovo je naš problem: nitko ne može reći zašto.“
„Raspoloženje nije Crkva“
Jedan od najjačih dijelova članka nosi naslov „A mood is not a Church“ – „Raspoloženje nije Crkva“.
Problem nastaje kada se ozbiljne stvari počnu obrađivati kroz neodređene pojmove poput raspoloženja, stavova i ozračja.
Čak i kada razgovaramo o stvarnim problemima – gubitku vjere, pornografiji ili drugim ozbiljnim krizama – moramo moći odgovoriti na pitanje: jesmo li nešto doista promijenili?
Ako je cilj samo održavati određeno raspoloženje, teško je govoriti o stvarnom rezultatu.
„Raspoloženje se ne može mjeriti; ono se samo može održavati.“
Tada umjesto rješavanja problema neprestano procjenjujemo stav prema problemu.
A takav jezik lako postaje zavodljiv. Teško je biti protiv „slušanja“, „pratnje“ ili „susreta“. Bilo bi gotovo kao reći da ne volimo sunce ili štence.
Ali upravo tu tekst vraća raspravu na jednostavno pravilo Evanđelja:
„Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“
Ako je proces dobar, kakvi su njegovi plodovi?
Ako je put dobar, kamo smo stigli?
Ako se godinama sluša, što smo čuli?
Ako se godinama hoda zajedno, jesmo li negdje došli?
Misa nije proces! Čak i kada bi se sinodalnost bavila budućnošću tradicionalne latinske mise, time se ne bi riješio temeljni problem. Jer „Crkva ne postoji da bi trajno raspravljala o budućnosti Mise; naprotiv, Misa je budućnost Crkve.“
Time se ponovno vraćamo na početnu razliku između sredstva i cilja.
Razgovor o Misi nije isto što i sama Misa.
Proces nije isto što i stvarnost kojoj treba služiti.
Rasprava o vjeri nije isto što i život iz vjere.
Vrata su otvorena – ali tko je za stolom?
Sinodalnost želi biti otvorena, želi slušati sve i svima dati mogućnost da govore. Ali što se događa kada netko zaista progovori – i kaže nešto što se ne uklapa u očekivani smjer?
Tu se pojavljuje lik običnog katolika koji svake nedjelje sjedi u istoj klupi. On možda ne traži novu konzultaciju. Ne želi nužno sudjelovati u još jednom procesu. On želi biti “nahranjen vjerom a ne konzultiran.“
Nije problem u tome da vjernici budu saslušani. Problem nastaje ako se slušanje pretvori u zamjenu za sadržaj.
A što je s onima koji već imaju odgovor?
Što je s obitelji s desetero djece koja nedjeljom ide na tradicionalnu latinsku misu? Takva obitelj nije samo primjer drugačijeg liturgijskog ukusa.
Ona predstavlja nešto mnogo dublje: vjeru koju ne treba iznova konstruirati. Takav vjernik dolazi na misu s vjerom koju je primio. Njegova molitva nije nastala na sastanku odbora niti ovisi o raspoloženju prostorije. I upravo zato takav vjernik postaje izazov kulturi beskrajnog procesa.
„On inzistira da njegova religija bude riješena stvar – odredište, a ne putovanje; nauk, a ne agenda.“
Ovdje se pitanje više ne odnosi samo na tradicionalnu latinsku misu. Radi se o puno širem pitanju:
Je li kršćanska vjera nešto što smo primili ili nešto što ćemo neprestano iznova sastavljati?
Kada proces postane sam sebi svrha nam kraju se sve vraća na početnu misao.
Nije problem u razgovoru.
Nije problem u slušanju.
Nije problem u sinodama.
Nije problem u tome da vjernici govore.
Problem nastaje kada se zbog sredstva izgubi cilj.
Tada proces postaje sam sebi svrhom. Može trajati beskonačno jer više ne postoji jasan trenutak u kojem možemo reći: ovo smo željeli postići – i to smo postigli.
No, je li ovo samo problem našega vremena?
Odgovor je dublji. Riječ je o ljudskoj sklonosti da ono što je trebalo biti sredstvo pretvori u cilj. Današnje okolnosti samo su stvorile plodno tlo za takav način razmišljanja.
I zato završna rečenica dolazi gotovo kao sažetak cijelog članka:
„Crkvena stvar nije proces; ona je podizanje mrtvih.“





