Jedna od najvećih nepoznanica pontifikata pape Lava XIV. jest kada će se odlučiti zamijeniti čelnike vatikanskih dikasterija koji su na svojim dužnostima ostali još iz vremena pontifikata pape Franje.
U najvećem i najutjecajnijem od tih dikasterija, Državnom tajništvu, papa Lav XIV. mogao bi zamijeniti kardinala Pietra Parolina na mjestu državnog tajnika već ovoga ljeta, prema navodima nekoliko diplomatskih i vatikanskih izvora koji su razgovarali s portalom The Pillar.
Ako do toga dođe, bit će zamijenjen drugi najviši dužnosnik Svete Stolice i najbliži institucionalni savjetnik pape. Prema riječima više tih izvora, papa Lav je u privatnim razgovorima izrazio određene dvojbe u vezi s Parolinovom učinkovitošću u upravljanju središnjim mehanizmom Rimske kurije, što ga je, čini se, potaknulo da počne razmatrati njegovu zamjenu.
Nitko osim samoga pape ne zna kada bi mogao odlučiti zamijeniti 71-godišnjeg Parolina, no nagađanja o njegovim mogućim nasljednicima već su započela.
Trenutačno se u vatikanskim krugovima najviše govori o tradicionalnom izboru nekog kurijalnog dužnosnika s diplomatskim iskustvom. Među glavnim kandidatima spominju se nadbiskup Paul Gallagher i nadbiskup Fortunatus Nwachukwu. Međutim, dosadašnja imenovanja na najviše dužnosti tijekom pontifikata pape Lava upućuju barem na mogućnost da bi novi državni tajnik mogao doći i izvan uobičajenog kruga kurijalnih kadrova.
U svakom slučaju, odluči li papa promijeniti čelnika svojega najvećeg dikasterija, takav bi potez mogao izazvati niz novih izazova ili barem otvoriti složena pitanja vezana uz daljnja imenovanja.
Kardinal Parolin obnaša službu državnog tajnika od 2013. godine, kada ga je papa Franjo imenovao na tu dužnost sedam mjeseci nakon početka svojega pontifikata.
Na početku pontifikata pape Lava XIV. pojavile su se glasine da bi kardinal Pietro Parolin mogao napustiti Rim i preuzeti službu patrijarha Venecije ili milanskog nadbiskupa, odnosno vodstvo neke od najvažnijih talijanskih biskupija, unatoč svojoj relativno poodmakloj dobi. Tada su mnogi komentatori nagađali da bi teret koji je Parolin nakupio tijekom više od desetljeća na čelu Državnog tajništva – uključujući njegovu ulogu u sporazumu Svete Stolice s Kinom te aferi oko kupnje nekretnine u Londonu – bio dovoljan razlog da svaki papa poželi započeti s novim čovjekom na toj dužnosti.
No kako su mjeseci prolazili, nijedna od tih mogućnosti nije se ostvarila.
Parolin je bio nadaleko poznat po napetim odnosima sa zamjenikom za opće poslove (sostituto) Državnog tajništva, nadbiskupom Edgarom Peñom Parrom. Premda je sostituto formalno zamjenik državnog tajnika, u praksi obnaša ulogu svojevrsnog papina predstojnika ureda, koji je s Papom u svakodnevnom kontaktu. Peña Parra bio je poznat po tome što je s papom Franjom imao znatno prisniji odnos nego Parolin.
Imenovanje Peñe Parre apostolskim nuncijem u Italiji te imenovanje nadbiskupa Paola Rudellija – za kojega se vjeruje da ga je predložio upravo Parolin – njegovim nasljednikom na mjestu sostituta, smatrani su pobjedom državnog tajnika i znakom da bi njegov mandat mogao potrajati još nekoliko godina.
Činilo se da se Parolinov utjecaj proteže i izvan imenovanja Rudellija. Novi apostolski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, nadbiskup Gabriele Caccia, također se općenito smatra osobom bliskom Parolinu.
S obzirom na takav razvoj događaja, mnogi su pretpostavljali da će papa Lav XIV. dopustiti Parolinu da ostane na dužnosti sve do navršene 75. godine života, odnosno do uobičajene dobi za umirovljenje u Vatikanu, za otprilike tri i pol godine.
Međutim, nekoliko diplomatskih i vatikanskih izvora izjavilo je za The Pillar da se sada čini vjerojatnijim kako će Parolin biti zamijenjen prije nego kasnije – možda već ovoga ljeta.
Prema više izvora, pojavile su se dvojbe oko Parolinove učinkovitosti i njegova utjecaja kao središnje osobe za koordinaciju i komunikaciju među vatikanskim dikasterijima. Neki izvori smatraju da je upravo to potaknulo papu da počne razmišljati o mogućim Parolinovim nasljednicima.
Glavno je pitanje hoće li papa Lav imenovati nekoga iz ustaljenog kruga vatikanskih kadrova – diplomata ili bivšeg diplomata koji služi u Rimskoj kuriji – ili će, kao što je već učinio kod nekih drugih visokih imenovanja, posegnuti za kandidatom izvan tog tradicionalnog kruga.
Državno tajništvo drugo je najviše tijelo Svete Stolice, odmah nakon samoga Pape, te se općenito smatra njegovim najvažnijim institucionalnim savjetodavnim uredom. Većina državnih tajnika dolazila je iz redova vatikanske diplomatske službe. Malobrojne iznimke od te tradicije ipak su prethodno obnašale visoke službe u Rimskoj kuriji, poput kardinala Jeana-Marieja Villota, koji je bio državni tajnik pod trojicom papa od 1969. do 1979. godine, te kardinala Tarcisija Bertonea, koji je tu službu obnašao od 2006. do 2013., za pontifikata pape Benedikta XVI. te kratko i na početku pontifikata pape Franje.
Izbor kardinala Tarcisija Bertonea koji je učinio papa Benedikt XVI. bio je neuobičajen i osoban. U to je vrijeme Bertone bio nadbiskup Genove, a prethodno je obnašao službu tajnika tadašnje Kongregacije za nauk vjere pod vodstvom tadašnjega kardinala Josepha Ratzingera, s kojim je godinama blisko surađivao. Međutim, Bertoneovo razdoblje na čelu Državnog tajništva na kraju su obilježile – pa čak i definirale – raširena korupcija, financijski skandali i druge kontroverze.
Papa Franjo, nasuprot tome, odlučio se za tradicionalniji pristup te je imenovao karijernog diplomata Pietra Parolina. Njihov se odnos s vremenom zahladio, a pred kraj Franjina pontifikata sve su češće kružile glasine o mogućoj Parolinovoj smjeni. Ni njegovo razdoblje na čelu Državnog tajništva nije prošlo bez kontroverzi, ponajprije zbog njegove ključne uloge u sporazumu između Svete Stolice i Kine te afere oko kupnje nekretnine u Londonu.
Pronaći Parolinova nasljednika neće biti jednostavno. U Vatikanu se trenutačno najčešće spominju dva moguća kandidata: nadbiskup Paul Gallagher, tajnik za odnose s državama pri Državnom tajništvu, i nadbiskup Fortunatus Nwachukwu, tajnik Odjela za prvu evangelizaciju Dikasterija za evangelizaciju.
Obojicu karakterizira sličan profil: riječ je o karijernim diplomatima s bogatim iskustvom apostolskih nuncija i služenja u Rimskoj kuriji. Izbor jednoga od njih značio bi da papa Lav XIV. naginje tradicionalnom modelu imenovanja državnog tajnika iz redova vatikanske diplomacije.
Unatoč tome, Gallagher ima 72 godine, čak je i stariji od Parolina, pa bi njegovo imenovanje vjerojatno predstavljalo prijelazno rješenje. Čak i kada bi mu papa dopustio ostanak na dužnosti do 77. godine – a papa Lav već je javno izjavio da smatra kako kurijalni dužnosnici u pravilu ne bi trebali ostajati na službi nakon dobi za umirovljenje, odnosno, osim u iznimnim slučajevima, nakon 77. godine života – Gallagher bi na toj dužnosti proveo tek oko četiri i pol godine.
To bi bio kraći mandat od mandata bilo kojeg državnog tajnika još od kardinala Domenica Tardinija, koji je tu službu obnašao od 1958. do svoje smrti 1961. godine, u 73. godini života.
Ipak, Gallagherovo imenovanje imalo bi svoju logiku. Ako papa smatra da postoji određena hitnost u zamjeni Parolina, ali još uvijek ne poznaje dovoljno dobro krug apostolskih nuncija kako bi među njima odabrao dugoročnog kandidata, Gallagher – koji uživa velik ugled u Kuriji i diplomatskim krugovima – mogao bi predstavljati pouzdano prijelazno rješenje.
Njegovo imenovanje ujedno bi papi ostavilo slobodu da kasnije, kada prepozna odgovarajuću osobu, imenuje državnog tajnika za dulje razdoblje. Osim toga, Gallagher se u Kuriji smatra sposobnim i omiljenim dužnosnikom, bez većih kontroverzi – osobinama koje obilježavaju i nekoliko dosadašnjih visokih imenovanja pape Lava XIV.
S druge strane, nadbiskup Fortunatus Nwachukwu najviše je rangirani afrički dužnosnik u Rimskoj kuriji i jedan od vatikanskih prelata s najbogatijim životopisom. Nakon službe u nekoliko apostolskih nuncijatura te u Odjelu za odnose s državama Državnog tajništva od 1994. do 2007. godine, iste je godine imenovan šefom Protokola Državnog tajništva.
Godine 2012. imenovan je apostolskim nuncijem u Nikaragvi, gdje je ostao do 2017., kada je postao nuncij za englesko govorno područje Kariba, Surinam i Nizozemske Antile. Od 2021. obnašao je službu stalnog promatrača Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima u Ženevi, a od 2023. tajnik je Dikasterija za evangelizaciju.
Nwachukwu također uživa ugled sposobnog dužnosnika s bogatim diplomatskim iskustvom i snažnim intelektualnim kvalifikacijama. Smatra ga se teološki konzervativnim, ali po naravi umjerenim čovjekom.
Ipak, njegovo djelovanje kao nuncija u Nikaragvi izazvalo je određene kritike. Neki su promatrači smatrali da je bio previše blizak tamošnjoj vlasti, osobito tadašnjoj prvoj dami, a danas su-predsjednici države, Rosario Murillo.
Nwachukwu danas ima 66 godina, što znači da bi, poput većine državnih tajnika nakon Drugoga vatikanskog sabora, mogao ostati na toj dužnosti deset ili više godina.
Papa Lav XIV. mogao bi se, međutim, odlučiti i za manje konvencionalan izbor te imenovati osobu koja trenutačno nije dio vrha Rimske kurije niti je apostolski nuncij. Takav bi potez bio neuobičajen u dosadašnjoj vatikanskoj praksi, no nekoliko dosadašnjih imenovanja pokazuje da se papa Lav ne ustručava dovesti na visoke položaje osobe izvan tradicionalnih kurijalnih struktura.
Primjerice, prošloga je mjeseca imenovao Montserrat Alvarado, predsjednicu i glavnu operativnu direktoricu EWTN Newsa, novom prefekticom Dikasterija za komunikaciju, premda prije toga nikada nije služila u nekoj crkvenoj ustanovi.
Također je imenovao nadbiskupa Luisa Marína de San Martína, OSA, dugogodišnjeg suradnika još iz vremena kada su zajedno djelovali u vodstvu Reda svetoga Augustina, za papinskog milostinjara. Premda je prije papina izbora bio podtajnik Biskupske sinode, mnogi su očekivali da će ostati na toj dužnosti do umirovljenja ili biti imenovan biskupom u Španjolskoj, a ne dobiti jedno od najviših mjesta u Kuriji.
Papa je jednako tako imenovao australskog biskupa Anthonyja Randazza prefektom Dikasterija za zakonodavne tekstove. Randazzo je radio u tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere od 2004. do 2009., što znači da je prije imenovanja čak šesnaest godina bio izvan Rimske kurije.
Nadalje, nekoliko vatikanskih izvora izjavilo je za The Pillar da bi norveški biskup Erik Varden uskoro mogao biti imenovan na čelo jednoga vatikanskog dikasterija. Također se navodi da papa razmatra imenovanje barem jednog peruanskog biskupa, koji mu je osobno blizak, na neku kurijalnu dužnost tijekom ove godine.
To ipak ne znači da papa planira potpuno promijeniti način kurijalnih imenovanja. Naprotiv, u nekim je slučajevima slijedio tradicionalni obrazac promicanja iz postojećih kurijalnih redova. Tako je tajnicu Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, s. Alessandru Smerilli, FMA, imenovao nasljednicom kardinala Michaela Czernyja, SJ, na mjestu prefekta. Također je nadbiskupa Filippa Iannonea, O. Carm., dotadašnjeg prefekta Dikasterija za zakonodavne tekstove, imenovao prefektom Dikasterija za biskupe.
Ipak, brojna dosadašnja imenovanja pape Lava XIV. pokazuju da je spreman razmišljati izvan ustaljenih okvira. Državno tajništvo, naravno, zauzima posebno mjesto među vatikanskim dikasterijima, ali nije isključeno da će upravo njegov izbor novoga državnog tajnika biti jedan od najnekonvencionalnijih poteza njegova pontifikata.
Ako dosadašnja kurijalna imenovanja mogu poslužiti kao pokazatelj profila koji papa preferira, novi državni tajnik mogao bi biti osoba poznata ponajprije po svojoj sposobnosti, a ne po pripadnosti određenoj teološkoj struji; netko s misionarskim ili barem izrazito međunarodnim iskustvom, vrlo vjerojatno član nekog redovničkog instituta, s iznimno snažnim intelektualnim i institucionalnim životopisom.
Naravno, ako kardinal Pietro Parolin doista bude razriješen dužnosti koju obnaša posljednjih trinaest godina, papa će morati odlučiti kamo će uputiti svojega dosadašnjeg prvog diplomata.
Sa svojih 71 godinu Parolin još nije dosegnuo dob za umirovljenje.
Za sada se u Rimu nagađa da bi mogao biti imenovan arhiprezbiterom jedne od papinskih bazilika u Rimu.
Rim ima četiri papinske bazilike: baziliku svetoga Petra, baziliku svetoga Ivana Lateranskog, baziliku Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) i baziliku svetoga Pavla izvan zidina. Na čelu svake od njih nalazi se arhiprezbiter, najčešće kardinal ili osoba koja ubrzo nakon imenovanja bude uzdignuta u kardinalski zbor.
Arhiprezbiter Lateranske bazilike tradicionalno je kardinal vikar Rimske biskupije – trenutačno kardinal Baldo Reina. Međutim, preostale tri papinske bazilike često služe kao svojevrsne počasne završne službe za kardinale ili visoke kurijalne dužnosnike.
Tako je, primjerice, kardinal Francesco Marchisano bio arhiprezbiter bazilike svetoga Petra od 2002. do 2006. godine, nakon što je prethodno bio tajnik više dikasterija te trinaest godina predsjednik Papinske komisije za svetu arheologiju.
Kardinal Stanisław Ryłko postao je 2015. godine arhiprezbiter bazilike Svete Marije Velike nakon što je trinaest godina bio predsjednik Papinskog vijeća za laike. Njegov prethodnik, kardinal Santos Abril, preuzeo je tu službu 2011., nakon gotovo tri desetljeća službe apostolskog nuncija. Abrilov prethodnik bio je kardinal Bernard Law, koji je 2004. imenovan arhiprezbiterom nakon ostavke na službu bostonskog nadbiskupa zbog optužbi da je prikrivao slučajeve seksualnog zlostavljanja.
Među sadašnjim arhiprezbiterima papinskih bazilika jedino je kardinal James Harvey, 76-godišnji arhiprezbiter bazilike svetoga Pavla izvan zidina, premašio uobičajenu dob za umirovljenje. Istodobno se već mjesecima nagađa da bi kardinal Mauro Gambetti, arhiprezbiter bazilike svetoga Petra, mogao biti premješten na čelo jedne talijanske biskupije, čime bi se papi Lavu XIV. otvorila mogućnost da imenuje nove arhiprezbitere čak dviju papinskih bazilika.
Dok se nadbiskup Paul Gallagher spominje kao mogući novi državni tajnik, drugi vatikanski izvori rekli su za The Pillar da bi upravo on mogao dobiti jednu od počasnih službi koje se obično povjeravaju dužnosnicima njegove dobi i ugleda, osobito ako bi takvo imenovanje bilo povezano s izgledima da bude imenovan kardinalom. Kao moguće službe spominju se mjesto arhiprezbitera bazilike svetoga Pavla izvan zidina ili prefekta nekog manjeg dikasterija, primjerice Dikasterija za laike, obitelj i život.
Pitanje tko bi mogao naslijediti kardinala Gambettija na čelu bazilike svetoga Petra znatno je složenije. Vatikanski izvori rekli su za The Pillar da bi upravo Parolin mogao biti imenovan na tu službu. No drugi visoki izvori tvrde da papa namjerava ondje premjestiti kardinala Rolandasa Makrickasa, sadašnjeg arhiprezbitera bazilike Svete Marije Velike, dok druge glasine upućuju na mogućnost imenovanja nadbiskupa Diega Ravellija, voditelja papinskih liturgijskih slavlja.
Gambettijevo upravljanje bazilikom svetoga Petra bilo je obilježeno brojnim prijeporima, uključujući sigurnosna pitanja, kontroverzne financijske odluke te ograničenja u slavljenju pojedinačnih svetih misa na pobočnim oltarima bazilike. Zbog toga bi papa mogao dati prednost iskusnom upravitelju koji bi mogao stabilizirati stanje u bazilici. Upravo je takvu ulogu kardinal Makrickas imao u bazilici Svete Marije Velike, najprije kao izvanredni povjerenik, zatim kao arhiprezbiter koadjutor, a naposljetku kao arhiprezbiter.
Takav bi razvoj događaja mogao zakomplicirati Parolinove izglede. Naime, ne čini se da postoji neki važniji dikasterij na čije bi čelo mogao biti postavljen, a u vatikanskim se krugovima svaka služba nakon Državnoga tajništva smatra svojevrsnim korakom unatrag. Osim toga, mogućnost da postane milanski nadbiskup ili mletački patrijarh čini se sve manje izglednom.
Ipak, ako bi kardinal Makrickas bio imenovan arhiprezbiterom bazilike svetoga Petra, time bi se otvorilo mjesto u bazilici Svete Marije Velike koje bi mogao preuzeti Parolin. A nije isključeno ni da papa jednostavno odluči povjeriti Parolinu izravno najugledniju među četirima službama arhiprezbitera papinskih bazilika.
