Pitanje postoji li kriza u Katoličkoj Crkvi ovisi o nizu činjenica i njihovim tumačenjima. Jedan od najuvjerljivijih argumenata jest tvrdnja da je i sam Dikasterij za nauk vjere, najstariji ured Rimske kurije – kojemu je od 1542. povjereno prepoznavanje i suzbijanje krivovjerja – doživio ozbiljnu kompromitaciju. Kao primjer se navodi kardinal Víctor Manuel Fernández, sadašnji prefekt Dikasterija, kojeg je na tu službu imenovao papa Franjo.
Fernández, autor više knjiga s erotski obojenim sadržajem koje mnogi smatraju neprimjerenima, danas predvodi ustanovu koja je nasljednica nekadašnje Inkvizicije. Grafički opisan prikaz spolnog sjedinjenja između Krista i šesnaestogodišnje djevojke nije jedino što mu se zamjera. Prema autoru, već bi sama činjenica da je napisao takav tekst trebala biti dovoljna da ga diskvalificira za obnašanje tako visoke crkvene službe. Unatoč tome, njegov uspon kroz crkvenu hijerarhiju nije bio zaustavljen.
Autor smatra da Fernández, unatoč upitnim kvalifikacijama, odlučno upravlja pitanjima koja se tiču pravovjerja. Njegove slabosti kao prefekta, tvrdi, toliko su očite da izazivaju nelagodu, dok pod geslom ljubavi, prema autorovu mišljenju, promiče vlastita krivovjerna stajališta na način koji izaziva sablazan.
Isus Krist vrlo jasno govori o naravi ženidbe: ona je zajednica jednoga muškarca i jedne žene. Pogriješiti u tom pitanju znači, prema autoru, ugroziti ne samo katolički nauk nego i vječno spasenje duša. Dokument Fiducia Supplicans, koji je izradio Fernández, prema ovom tekstu daje legitimitet grijehu pod izlikom uključivosti. Stoga autor postavlja pitanje: što se događa s dušama koje slijede takve smjernice?
Udaljavanje od Puta može dovesti do sudbine gore od samoga uništenja. Pakao, piše autor, nije tek zemaljska metafora. Zadaća prefekta Dikasterija za nauk vjere jest spriječiti da zabluda prodre u Katoličku Crkvu. No, prema njegovu mišljenju, upravo se to već dogodilo. Vatrogasac ne bi smio dolijevati ulje na vatru.
„[Fernándezove] slabosti kao prefekta toliko su očite da bi odrasla osoba zadrhtala od njegova dodira. U ime ljubavi, vlastita krivovjerja iznosi na pozornicu sablazni.“
Činjenica da je Bratstvo svetog Pija X. (SSPX) moralo braniti svoje stajalište upravo pred ovim čovjekom, prema autoru, predstavlja sablazan unutar sablazni. To nije samo dokaz loše vođenih pregovora, nego i otvoreno poniženje katolika koji nastoje živjeti pobožno. Fernándezova stajališta, osobito na području spolnog morala, autor opisuje kao odbojna. Za one koji Gospodinu pristupaju s dubokim poštovanjem, tvrdi, ona nisu samo uvredljiva nego i bogohulna.
Jednako bi se tako moglo reći da je dim modernizma ušao u Crkvu. Nastojeći vječne istine Crkve prilagoditi duhu vremena, osrednjost, prema autoru, otvara put prema propasti. Fernández, smatra on, vjeruje u „boga napretka“ i neprestane inovacije. Takav način razmišljanja vidi kao duboko kvaran te upozorava da više ne bi trebalo podcjenjivati njegovu sposobnost zavođenja.
Ne treba biti papa da bi se, prema autorovu mišljenju, uočilo kako Fernández vodi rat protiv svetoga. Narušavanje stvorenoga reda očituje se u suvremenom pristupu rodu i spolnosti. Obitelj, koju konačno određuje sam Bog, zbog toga trpi. U Fernándezu autor vidi vrhunac višestoljetnih ideja koje teže takvom razaranju. To što upravo on predvodi Dikasterij za nauk vjere, smatra tragedijom koja graniči s užasom.
Poštovati istinu znači poštovati Boga, no autor tvrdi da se taj zahtjev danas izvrće. Fernándezova otvorenost prema različitim oblicima mističnog iskustva, nažalost, uključivala je i ono što autor smatra pornografskim sadržajem. Pita se što bi bilo s njime da nije odrastao u katoličkoj obitelji u Córdobi, nego među ateistima u kalifornijskoj dolini San Fernando. Smatra da njegova teološka liberalnost pod krinkom milosrđa prihvaća ono što bi trebalo biti osuđeno. Sramotu vidi kao njegovu trajnu presudu, dok ljubav, prema njegovu mišljenju, postaje nešto što više nije u skladu s Biblijom.
Vodeći grešnike dalje putem propasti, autor tvrdi da je Fernández snagu ljubavi – jedno od najvećih otajstava ljudskog postojanja – pretvorio u slabost služeći se obmanom. Iako mu je povjereno spasenje duša, prema ovom tekstu pomogao je promijeniti samu narav rasprave. Na isti je način, tvrdi autor, praktično izbrisao stvarnost pakla promičući politike koje ljude vode upravo tamo. Netko može postati vuk po posljedicama svojih djela, ali ironija je, smatra autor, što se Fernándezovo djelovanje često prikazuje kao izraz ljubavi. Pastir koji ubija vlastito stado više nije pastir.
Nova inkvizicija, prema autorovu viđenju, potpuno je izvrnula smisao vlastitoga poslanja. Izopćenje je postalo oružje usmjereno protiv tradicije. Ne treba se u svemu slagati s organizacijama poput Bratstva svetog Pija X. da bi se razumjela ozbiljnost situacije. Kao da je inkvizitor ostao bez odjeće. Nije dovoljno samo na to upozoriti – Vatikan, zaključuje autor, mora nešto poduzeti.
Muka Crkve više nije predmet rasprave. Pitanje je tko je odgovoran za bičevanje, mučenje i raspeće – i kako će Crkva uskrsnuti. Fernández, zaključuje autor, kao da više ni ne nosi reverendu. A ako se bolje pogleda, tvrdi, zapravo je već i ne nosi.Vrh obrasca
