Jedan od najbogatijih plodova tradicionalne liturgije jest njezina sposobnost da čovjeku posvijesti njegovu beskrajnu potrebu za milošću. Bog je Onaj koji jest, a čovjek je onaj koji nije. Čovjek, koji neprestano poseže za više nego što mu pripada, treba nešto transcendentno što će razotkriti njegove rane kako bi one mogle biti povezane i izliječene. U Crkvi je nekoć sve bilo usmjereno Bogu, po ljubavi i za ljubav. Od veličanstvenih katedrala podignutih za svečano bogoslužje do naizgled strogih propisa o postu prije svete pričesti, sve je bilo prožeto pouzdanjem u očinsku brigu Boga i majčinski odgoj Majke Crkve.
Nigdje to nije vidljivije nego u tradicionalnom Rimskom misalu. Svaki pokret, riječ i gesta koje Crkva propisuje s ljubavlju su usađeni u um i srce njezinih službenika. Pišući 1848. godine, engleski obraćenik sv. John Henry Newman objašnjava:
„Meni ništa nije tako utješno, tako prodorno, tako potresno, tako silno da čovjeka potpuno obuzme kao sveta misa, kako se slavi među nama. Mogao bih prisustvovati misama zauvijek i nikada se ne umoriti. Ona nije tek niz izgovorenih riječi – ona je veliko djelo, najveće djelo koje se može dogoditi na zemlji.“
Trajna vrijednost ovoga Misala govori sama za sebe, ponajprije kroz liturgijsku pobožnost svetaca koje je oblikovao. Među njima je, usuđujem se ustvrditi, za naše vrijeme najvažnija sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, „najveća svetica modernoga doba“. Tvrdim da je tradicionalni rimski obred bio temelj duhovnosti i svetosti svete Terezije te da je taj put univerzalan i plodonosan za sve u Crkvi.
Život Marie-Françoise-Thérèse Martin bio je duboko obilježen svetom liturgijom. Još prije nego što je Terezija došla na svijet, njezini sveti roditelji, Ljudevit i Zelija Martin, prihvatili su liturgijsku pobožnost Crkve s najvećom i najnježnijom predanošću. Čitamo kako su svakodnevno sudjelovali na svetoj misi te kako su „strogo obdržavali postove i nemrse koje je propisivala Crkva, nedjelju su, unatoč prigovorima prijatelja, čuvali kao dan potpunog odmora od rada, a u pobožnom štivu nalazili su svoje najveće zadovoljstvo.“ U obitelji Martin ništa nije bilo važnije od Djela Božjega (Opus Dei).
Nježna i pobožna očinska uloga gospodina Ljudevita bila je temelj plodnog tla na kojem su mogli procvasti čvrsta svetost i duboka pobožnost. Toliko je bio prožet vjerom da je i samo njegovo moljenje Očenaša ganulo članove njegove obitelji do suza. A između njegova života u obitelji i njegova javnog života nije bilo nikakva nesklada. Primjerice, nikada nije propustio iskazati štovanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, bez obzira na to što bi drugi mogli misliti o njemu.
Dobro je poznata priča o Ljudevitovoj i Zelijinoj želji da stupe u samostanski život. Dovoljno je spomenuti da, premda ni Ljudevit ni Zelija nisu postali redovnici, njihovo prihvaćanje sakramenta ženidbe proizlazilo je iz čiste ljubavi prema Bogu i želje za svetošću, kako za sebe tako i za svoju djecu. Sveti Ljudevit i Zelija pokazuju nam da sve treba biti uređeno ljubavlju, a ljubav nam dolazi po milosti, ponajprije kroz liturgiju Crkve. Bez njihovih svetih roditelja ne bi bilo ni svete Terezije.
Mlada Terezija i sama je bila duboko prožeta liturgijskom pobožnošću. Kao zaštitnica brojnih benediktinskih novicijata, često je slušala čitanje djela Liturgijska godina opata Doma Guérangera. Terezijina teta, benediktinka iz Le Mansa, bila je od samoga Guérangera pohvaljena kao „uzorna redovnica“. Upravo su Terezija i njezina starija sestra Paulina, zahvaljujući tim kćerima svetoga Benedikta, uronile u liturgijski duh Crkve. Ondje je Terezija naučila još više ljubiti bogatstvo riznice crkvene pobožnosti. Gajila je snažnu pobožnost prema svecima, Blaženoj Djevici Mariji i, iznad svega, našem euharistijskom Gospodinu.
Osim toga, Terezija je prepoznavala kulturnu baštinu Crkve i njezinu sposobnost oblikovanja ljudskih duša. U pismu sa svojega hodočašća u Italiju zapisuje da ju je Rim „naučio više nego mnoge godine proučavanja“. To je značajno jer dodatno pokazuje da je signorella (kako su je nazivali u Italiji) iz Lisieuxa bila istinska kći Rimske Crkve. Doista, s pravom je možemo ubrojiti među onu „malu djecu“ koju se i sam Newman prisjeća da je vidio dok je promatrao svetu misu:
„Ondje su mala djeca i starci, jednostavni radnici i bogoslovi, svećenici koji se pripravljaju za misu, svećenici koji zahvaljuju nakon mise, nevine djevojke i raskajani grešnici; ali iz svih tih mnogih duša uzdiže se jedan euharistijski himan, a veliko Djelo njegov je sadržaj i njegovo mjerilo.“
Kao Mater et Magistra – Majka i Učiteljica – Crkva je oduvijek promicala istinski sklad među svojom djecom, a to uključuje i način na koji vjernici sudjeluju u svetoj žrtvi mise. Umjesto da svim vjernicima nameće isti način molitve u svakom trenutku bogoslužja, Crkva je tradicionalno poticala „stvarno sudjelovanje“ u smislu skladnoga zajedništva – ne tako da svi „od početka do kraja slijede strogo zadani oblik molitve, nego da sudjeluju u slatkoj harmoniji“. Paradoksalno, upravo zato što svećenika obvezuju vrlo precizna rubrička pravila, laici imaju slobodu moliti na onaj način na koji ih nadahnjuje Duh Sveti.
Poput kardinala Newmana, i Terezija je gajila osobitu pobožnost prema Svetom Ocu. Piše: „Proveli smo šest dana obilazeći glavna čuda Rima, a sedmoga smo ugledali najveće od svih – Lava XIII.“ S radošću pripovijeda o povlastici da je mogla sudjelovati na Papinoj svetoj misi „u njegovoj vlastitoj privatnoj kapeli“. Nastavlja: „Njegovo sveto držanje pred oltarom pružalo je obilje dokaza da je Kristov Namjesnik uistinu bio ‘Sveti Otac’.“
Svatko tko je imao milost sudjelovati na tradicionalnoj papinskoj pontifikalnoj misi može odmah posvjedočiti njezino jedinstveno dostojanstvo i snagu. Nakon nje uslijedila je druga sveta misa zahvalnica prije nego što je Sveti Otac primio hodočasnike. Vrijedi naglasiti da je upravo u tom rimskom ozračju tradicionalne liturgije – sa svim njezinim postovima, blagdanima, kvatrama i bdjenjima – Terezija prepoznala svoj životni poziv.
Terezija je primila redovnički habit Karmelskoga reda 10. siječnja 1889., sa samo šesnaest godina. Upravo je u Karmelu ta mlada Isusova cvjetna pupoljčica (fleur de Jésus) po liturgiji bila usavršavana u ljubavi, što je svoj vrhunac doseglo kada se prinijela kao trajna Žrtva Božanske Ljubavi. Poput svoje velike duhovne majke, svete Terezije Avilske, bila je revna za dostojanstveno slavljenje liturgije, kojoj je iz dana u dan služila kao sakristanka. Doista, njezin je život bio potpuno oblikovan Božanskim časoslovom, koji je nazivala svojom „radošću i mučeništvom“.
Kao novakinja bila je zadužena za intoniranje antifona, recitiranje kratkih otpjevnih redaka (versikula) i čitanje biblijskih čitanja u noćnoj službi Časoslova – Jutarnjoj (Matutinu). Sve se to odvijalo na latinskom jeziku, jeziku Crkve. Teško je pritom ne pomisliti na godine koje je kao djevojčica provela s benediktinkama u Lisieuxu, jer se upravo u njezinoj liturgijskoj službi i poniznom radu u potpunosti očitovao njezin „Mali put“. Govoreći o svojoj ljubavi prema Časoslovu, Terezija odlučno kaže: „Ne vjerujem da je itko više od mene želio dostojno sudjelovati u zborskoj molitvi i savršeno moliti Božanski časoslov.“
U tome se može sažeti cjelokupno liturgijsko poslanje svete Terezije. Za nju je prvotni cilj liturgije klanjanje Presvetom Trojstvu; evangelizacija dolazi kao njezin drugi plod. Milosrdna Božja ljubav prelijeva se na Mistično Tijelo Kristovo i vraća se k „izvoru i vrhuncu“ iz kojega je potekla.
Upravo po liturgiji čovjek može istinski upoznati samoga sebe i iskreno darovati samoga sebe. To je vrijedilo za Tereziju, a vrijedi i danas. Terezija pokazuje da legem credendi statuat lex supplicandi – zakon molitve određuje zakon vjere. Ona također pokazuje da je svetost redoviti put svakoga kršćanina.
Terezija je postala svetica zato što se potpuno pouzdala u svoga nebeskog Oca da će je učiniti svetom. Sredstva milosti koja su njoj bila na raspolaganju ista su i nama danas. I ako je Rimski misal koji je Terezija toliko ljubila u naše vrijeme izložen progonu, možemo crpiti ohrabrenje iz riječi svete Zelije Martin, znajući da ćemo i mi „stići u ono Kraljevstvo, obogaćeni većim zaslugama zbog dulje i teže borbe“. Liturgija je od Terezije učinila sveticu. Neka isto učini i s nama.
