Prošli četvrtak navršilo se osam godina od sklapanja tajnog privremenog sporazuma između Svete Stolice i Komunističke partije Kine (KPK) o Kineskom katoličkom domoljubnom udruženju (Chinese Catholic Patriotic Association – CCPA). Sporazum, koji je 2018. osmislio državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin uz odobrenje pape Franje, priznaje vrhovnu ovlast KPK da imenuje biskupe te osniva i ukida biskupije u Kini, dok rimski biskup daje tek svoju potvrdu. Prema dostupnim izvješćima, nedugo nakon izbora pape Franje, novi je papa zadužio osramoćenog kardinala Theodorea McCarricka, kasnije razotkrivenog kao seksualnog zlostavljača, da otputuje u Kinu kako bi ponovno pokrenuo razgovore s KPK – koje je papa Benedikt XVI. bio prekinuo – o imenovanju biskupa u komunističkoj Kini. McCarrick je navodno najmanje osam puta putovao u Kinu te je o tijeku pregovora izvještavao i papu Franju i kardinala Parolina.
Kinesko katoličko domoljubno udruženje osnovano je 1957. godine pod vodstvom Mao Zedonga, a njime upravlja Odjel za rad Ujedinjene fronte Komunističke partije Kine. Njegova je svrha uskladiti katolicizam s komunističkom ideologijom. Početkom 1958. godine Peking je nezakonito imenovao prvu skupinu biskupa bez savjetovanja sa Svetom Stolicom. U lipnju iste godine papa Pio XII. objavio je encikliku Ad Apostolorum Principis, u kojoj je osudio kinesku „paralelnu“ Crkvu odbijajući priznati bilo koje biskupsko ređenje koje je CCPA provela bez prethodnog odobrenja Vatikana.
Katolici koji su ostali vjerni Rimu bili su prisiljeni otići u podzemlje. Od tada pa nadalje vjernici odani Svetoj Stolici djelovali su u tajnosti. Jedna od najistaknutijih osoba toga razdoblja bio je pokojni kardinal Ignacije Kung Pin-Mei, rimokatolički biskup Šangaja i apostolski upravitelj Suzhoua i Nankinga. Do danas oni opstaju kao „podzemna“ Crkva, koju Vatikan više ne podupire zbog privremenog sporazuma s Kinom. Mnogi svećenici, redovnice i laici i dalje se suočavaju sa zatvaranjem, mučenjem, a u pojedinim slučajevima čak i pogubljenjem jer odbijaju pristupiti službenoj Crkvi pod nadzorom Komunističke partije Kine.
Kada se papa Lav XIV. 25. svibnja prošle godine obratio vjernicima tijekom molitve Regina Caeli, svega nekoliko tjedana nakon svoga izbora, podsjetio je na Dan molitve za Crkvu u Kini. Taj se spomendan nadovezuje na trenutak kada je papa Benedikt XVI. 2007. godine uputio pismo kineskim katolicima, zahvalivši im na njihovoj „vjernosti Kristu Gospodinu i Crkvi – vjernosti koju su katkad svjedočili po cijenu teških patnji“. Mnogi su se nadali da će taj papin podsjetnik označiti početak obnove potpore „podzemnim“ katolicima koji odbijaju priključiti se Domoljubnoj Crkvi pod kontrolom KPK.
Dogodilo se upravo suprotno. Vatikan je 10. rujna objavio da je papa Lav XIV., na zahtjev kineskog predsjednika Xi Jinpinga, ukinuo dvije povijesne biskupije, Xiwanzi i Xuanhua, koje je 1946. godine osnovao papa Pio XII. Umjesto njih uspostavljena je nova katolička biskupija u sjevernoj pokrajini Hebei, nazvana Zhangjiakou – istim imenom koje je desetljećima ranije Peking već dao biskupiji osnovanoj bez odobrenja Svete Stolice. Na zahtjev Komunističke partije Kine, vlč. Joseph Wang Zhengui imenovan je biskupom Zhangjiakoua te je na isti dan kada je nova biskupija objavljena primio biskupsko ređenje.
Danas se dvojica podzemnih biskupa, Augustin Cui Tai i Tadej Ma Daqin, nalaze u kućnom pritvoru, a njihovo pastoralno djelovanje ograničili su biskupi koje je imenovala država. Biskup James Su Zhimin, danas 94-godišnjak, nije viđen još od 2003. godine. Biskup Xin Wenzhi, star 63 godine, i dalje se vodi kao prisilno nestala osoba. Osim toga, biskupi Vincent Guo Xijin i Peter Shao Zhumin, koji su odbili registrirati se pri Kineskom katoličkom domoljubnom udruženju, već više od godinu dana nalaze se u kućnom pritvoru. Svećenici koji odbijaju pristupiti Domoljubnoj Crkvi i dalje su izloženi uhićenjima i mučenju, a oni koji budu pušteni iz pritvora trpe stalno uznemiravanje, uključujući ukidanje bankovnih računa, putovnica i SIM kartica, zbog čega ostaju bez osnovnih sredstava za život.
Pomalo je oholo da je Sveta Stolica izrekla izopćenje biskupima Bratstva svetoga Pija X. (SSPX) samo zato što su željeli nastaviti podjeljivati sakramente potvrde i svetoga reda – nakon što im je u više navrata uskraćena audijencija kod pape Lava XIV. kako bi mogli objasniti svoju situaciju – dok se nasljednik svetoga Petra istodobno povinuje zahtjevima ateističkog diktatora koji predvodi komunistički podupiranu paralelnu Crkvu.
Komunizam je u svojoj biti zloćudan sustav. Osim što promiče ateističku ideologiju, komunistički režimi odgovorni su za neke od najsmrtonosnijih događaja u modernoj povijesti. Procjenjuje se da je samo tijekom 20. stoljeća pod komunističkim vladama život izgubilo oko 100 milijuna ljudi. Uz to, nasljeđe komunizma obilježeno je gospodarskom stagnacijom, sustavnim gušenjem temeljnih sloboda, ekološkim katastrofama te licemjerjem vladajuće elite koja svojim ponašanjem potkopava vlastita načela o besklasnom društvu.
Ti neuspjesi nisu izdvojeni slučajevi niti tek pogreške u provedbi. Oni su vidljivi na svakom kontinentu na kojem je komunizam bio uspostavljen – od bivšeg Sovjetskog Saveza, preko Kine i Kube, do Sjeverne Koreje. Komunistički režimi ne ograničavaju samo slobodu; oni individualnu autonomiju smatraju prijetnjom vlastitom opstanku te je nastoje sustavno ukloniti.
Sloboda govora, tiska, okupljanja, kretanja, vjeroispovijesti pa čak i sloboda mišljenja bile su podvrgnute nadzoru komunističke države. Obrazloženje je uvijek isto: opće dobro ima prednost pred pravima pojedinca. U praksi, međutim, „opće dobro“ određuje isključivo vladajuća partija, prema vlastitom tumačenju.
Ukidanje privatnog vlasništva, primjerice, nije tek posljedica komunističke politike, nego jedno od njezinih temeljnih načela. Nakon revolucija komunistički su režimi gotovo odmah započeli oduzimanje nekretnina, ukinuli pravo privatnog vlasništva nad gradskim zemljištem te konfiscirali zgrade koje su prelazile određeni, vrlo nizak vrijednosni prag. Karl Marx izričito je opisao komunizam kao „pozitivni izraz ukinutoga privatnog vlasništva“, pokazujući da to nije bila privremena ratna mjera, nego krajnji cilj same ideologije.
Ipak, čini se da sadašnji pontifikat smatra kako iz spomenutoga privremenog sporazuma sa Kinom mogu proizići određeni korisni i pozitivni rezultati. Takav pristup oštro se razlikuje od djelovanja svetoga pape Ivana Pavla II. Izabran 1978. godine, on je razotkrivao dvoličnost komunističkih režima Varšavskog pakta otvoreno im se suprotstavljajući. Uz potporu američkog predsjednika Ronalda Reagana, poljski je papa pružao financijsku pomoć antikomunističkim pokretima, ponajprije sindikatu Solidarnost, koji je 1989. srušio komunistički režim u Poljskoj i pokrenuo lančanu reakciju koja je dovela do sloma drugih komunističkih vlada, uključujući i Sovjetski Savez.
U 20. stoljeću komunistički su režimi sustavno nastojali prodrijeti u Crkvu kako bi je uništili iznutra. Stoga je, prema autorovu mišljenju, teško povjerovati da je Komunistička Kina promijenila svoje namjere i da danas ne djeluje na sličan način. Kako je na početku sklapanja tajnoga sporazuma s Kinom izjavio umirovljeni hongkonški kardinal Joseph Zen: „Predaju stado u ralje vukovima. To je nevjerojatna izdaja.“
