U ovom vremenu krize, kada se misa prema redovitom obliku često slavi s nedostatkom poštovanja, u neformalnom i banalnom ozračju, odgovor koji je potreban, kao što svi znamo, jest liturgijska obnova.
Unatoč nadama tradicionalnih katolika, povratak latinske mise za cijelu Crkvu vrlo je malo vjerojatan, barem u sadašnjim okolnostima. Najbolje što se danas može učiniti za dobro cijele Crkve jest da svećenici koji slave Novus Ordo to čine s najvećim mogućim poštovanjem, što često znači uključivanje onih elemenata koje toliko volimo u tradicionalnoj latinskoj misi. Postavljanje oltarnih ograda, opsežnija uporaba latinskoga jezika ili slavljenje mise ad orientem hvalevrijedni su ciljevi. Međutim, prosječna župa može imati poteškoća s njihovim neposrednim uvođenjem, osobito kada nad svime bdije biskup, kao što se moglo vidjeti u Charlotteu i drugdje.
Unatoč tim izazovima, postoji jedna promjena koju svaka župa može provesti već sada i koja može započeti prijeko potrebni proces obnove mise: promicanje kvalitetne liturgijske glazbe, koja je jednako važna kao i gore navedene promjene.
Mladi ljudi koji će voditi Crkvu budućnosti ne mare za osrednje, istrošene, banalne i neugodno površne „crkvene pjesme“ iz 1970-ih. Folk-glazba, suvremene pjesme slavljenja i „feel-good“ gitarska glazba unose neozbiljnost u najsvetije slavlje. Glazbeni ugođaj određuje ton čitave liturgije.
Glazba tijekom svete mise, osobito nedjeljom i na zapovjedne blagdane, čini „nužan ili sastavni dio svečane liturgije“, kako kaže konstitucija Sacrosanctum Concilium. Govoreći posebno o liturgijskoj glazbi, oci Drugoga vatikanskog sabora izričito ističu svoju želju da se drže „normi i propisa crkvene predaje i discipline“, koju je tijekom liturgijskog pokreta predvodio sveti Pio X.
Motu proprio svetoga pape Pija X. Tra le sollecitudini iz 1903. godine detaljno izlaže narav svete glazbe i ono što je najprikladnije za liturgiju. Gregorijanski koralj najuzvišeniji je oblik crkvene glazbe, a što je neko glazbeno djelo bliže njemu, „to je svetije i liturgičnije“. Koral se razvio unutar same Crkve i s pravom se može smatrati njezinim vlastitim glazbenim izričajem. To je naša glazba kao katolika, naš umjetnički izraz koji je, kako proglašava Drugi vatikanski sabor, „veći od bilo kojega drugoga“. Kardinal Ratzinger čak kaže da je gregorijanski koralj uzdignut kao „trajni standard“ svake svete glazbe. Nažalost, nedovoljno slušamo trajni poziv Majke Crkve da ovu glazbu cijenimo i njegujemo.
No, gregorijanski koralj nije jedina dopuštena liturgijska glazba. Međutim, skladbe koje nisu koralj, prema Piju X., moraju imati tri temeljna obilježja: svetost, umjetničku vrijednost i univerzalnost.
To, među ostalim, znači da svjetovna glazba nema mjesta u liturgiji. Ono što je profano nema pravo ulaziti u najsvetiji prostor žrtve svete mise.
To također znači da pobožni tekstovi sami po sebi nisu dovoljni da bi opravdali uporabu neke pjesme u liturgiji. Mnoge suvremene pjesme slavljenja, koje su zapravo tek kršćanski pop ili rock, sadrže stihove nadahnute Svetim pismom i u njima nema ničega doktrinarno spornoga. Međutim, njihov glazbeni oblik nije prikladan za liturgiju.
Kad bi netko tko ne govori engleski najprije slušao neku radijsku postaju s aktualnim pop-hitovima, a zatim prebacio na K-LOVE, kršćansku glazbenu postaju, teško bi primijetio razliku, ako bi je uopće primijetio. Lako bi mogao zamijeniti jedno s drugim jer ne bi mogao prepoznati da je jedno navodno sveta glazba, a drugo svakodnevna popularna glazba. Budući da oblik pjesama slavljenja oponaša oblik svjetovnih pop-pjesama, one ne ispunjavaju drugo mjerilo svetoga Pija X. Ista se analiza može primijeniti i na velik dio druge glazbe koja se danas može čuti na misi.
Papa nadalje kaže da će se treće obilježje – univerzalnost – ostvariti onda kada glazbeno djelo već posjeduje prva dva svojstva: svetost i prikladan oblik.
Slavljenje svete mise zaslužuje mnogo više od onoga što joj se danas često pruža. Koliko god bilo važno u Novus Ordo uključivati „tradicionalne“ elemente, njihova se provedba pokazala zahtjevnom. Neki su biskupi izrazili nezadovoljstvo širokom uporabom latinskoga jezika i ograničili slavljenje mise ad orientem. Župnici se boje mogućih posljedica ako se usude odmaknuti od uvriježene suvremene prakse, bilo postavljanjem oltarne ograde ili ograničavanjem službe ministranata samo na dječake.
Unatoč tim izazovima, svaki svećenik već sada može pridonijeti većem poštovanju u liturgijskom zvukovlju i ponovno uvesti glazbenu baštinu Crkve u svoju župu. Za zamjenu suvremenih pjesama tradicionalnim napjevima nije potrebno nikakvo posebno dopuštenje. A takve promjene nisu ni približno tako teške kao što se možda čine. Otprašiti stare, zanemarene orgulje i ukloniti gitare jednostavan je korak koji može znatno uzdići liturgiju i potaknuti prijeko potrebnu pobožnost.
Naravno, to će neizbježno izazvati nezadovoljstvo dijela vjernika. Svaka promjena to čini. No takva je žrtva ponekad nužna, osobito u vremenu liturgijske krize. Uzdići slavljenje Novus Orda dobrom, svetom i tradicionalnom liturgijskom glazbom – uklanjajući suvremenu banalnost i svjetovnost – jedna je od promjena koju svaka župa može provesti kako bi liturgiju ponovno približila njezinu izvornom dostojanstvu.
