Oni koji posjećuju Dikasterij za bogoštovlje kažu da kardinal Roche u posljednje vrijeme izgleda potišteno; doživljavaju ga kao tužnog i zabrinutog. I nije ni čudo. Njegova karijera biskupa, koja se sada u sjeni starosti bliži kraju, bila je niz neuspjeha. Njegov pontifikat u Leedsu bio je u mnogim aspektima katastrofalan, uključujući i financijski. Zato je — i to nije tajna — Biskupska konferencija Engleske i Walesa 2012. zamolila papu Benedikta da mu pronađe drugo mjesto gdje ne bi mogao nanositi štetu ni dušama ni bankama. A dobri stari Ratzinger nije imao bolju ideju nego postaviti ga za tajnika Kongregacije za bogoštovlje, čineći ga tako prirodnim nasljednikom kardinala Roberta Saraha. (Pouka: da bi netko bio dobar upravitelj, nije dovoljno biti mudar i pobožan).
Rocheovi neuspjesi na položaju prefekta bili su glasni. A prvi od njih bio je upravo Traditionis custodes. On je bio odgovoran za uvjeravanje pape Franje da objavi taj nesretni dokument o temi koja argentinskog pontifika nije zanimala i koja ga je uvela u jednu od najznačajnijih, izbjegivih i samonametnutih kriza njegova pontifikata.
Ne samo da nije postigao ništa, nego je Crkvu gurnuo u trajno stanje podjela, sukoba i tuge. Liturgijski mir koji je bio postignut s Summorum Pontificum neobjašnjivo je razbijen nepotrebnim i obmanjujućim dokumentom, kako su s dokumentima u ruci pokazali Nicola Bux i Saverio Gaeta u svojoj knjizi La liturgia non è uno spettacolo: Il questionario ai vescovi sul rito antico: arma di distruzione di Messa? (Liturgija nije spektakl: upitnik biskupima o starom obredu – oružje masovnog uništenja Mise?). Statistički razlozi kojima se nastojalo opravdati TC bili su grubo manipulirani.
Još gore, do kraja 2022. sa sigurnošću se znalo da Roche, nadbiskup Viola, tajnik dikasterija, i neki savjetnik iz San Anselma (Andrea Grillo?) pripremaju novi dokument koji bi, u obliku apostolske konstitucije, brutalno ograničio tradicionalnu liturgiju, ciljajući prije svega na takozvane „institucije Ecclesia Dei“. Papa Franjo, na audijenciji koju je Rocheu dao 20. veljače 2023., kako smo ovdje izvijestili, ne samo da nije potpisao nikakvu apostolsku konstituciju, nego je i ukorio kardinala, kojemu je jedva dao reskript koji je malo ili nimalo promijenio postojeće stanje.
A sada, kada se vodstvo u Rimu promijenilo i kada se liturgijsko pitanje ponovno razmatra s Papom koji želi pronaći konačno rješenje, koji nije protiv tradicionalne liturgije i koji želi vratiti onu pax liturgica koja će izliječiti važnu ranu u Crkvi, Roche izlazi s dokumentom koji ima više rupa nego sir Gruyère. Nećemo ovdje ponavljati grube pogreške koje se pojavljuju u dokumentu što ga je potpisao kardinal, i zbog kojih on poput izgubljene duše luta tihim hodnicima svoga dikasterija. Te su pogreške temeljito razložili teolozi i stručnjaci za to područje, čija se mišljenja lako mogu pronaći na poznatim internetskim stranicama. Zanimljivo je da, koliko mi je poznato, dokument nije branio nijedan progresist. Ovoga puta se nije oglasio ni Andrea Grillo.
S druge strane, taktička pogreška bila je golema. Roche je kardinalima dao taj slabi tekst prije nego što su odlučili o temama o kojima će se raspravljati na Konzistoriju. Drugim riječima, pokazao je svoje karte prije igre koja će se konačno odigrati sljedećeg lipnja. Kardinali će biti potpuno upoznati s nepodnošljivom lakoćom Rocheovih argumenata, a u nadolazećim mjesecima primit će, s poštovanjem i uvažavanjem, mišljenja svojih vjernika o toj temi i pobijanja argumenata koje je iznio prefekt.
Na kraju, želio bih dodati jedan upečatljiv aspekt. Te osobe, koje su tako otvorene novim idejama i raznolikim teologijama, postaju pravovjernije od najtvrdokornijih tradicionalista kada je riječ o tradicionalnoj liturgiji, zazivajući poput gusaka otrcani teološki princip lex orandi, lex credendi. Pozivaju se na njega i tumače ga kako im odgovara, u mnogim slučajevima dovodeći u zabludu one koji nemaju povijesnu perspektivu potrebnu za njegovo razumijevanje, odnosno većinu biskupa i kardinala.
Nitko ne sumnja u važnost jedinstva u vjeri. To je temeljno načelo Katoličke Crkve koje je razlikuje od drugih kršćanskih denominacija. I nitko ne sumnja da se to jedinstvo izražava u bogoslužju. No pogrešan je argument pretpostaviti da je jedinstvo vjere nužno vezano uz jedinstvo bogoslužja. Pretpostaviti to je apsurdno. U Crkvi postoje 24 obreda, potpuno različita jedan od drugoga, i nitko ne bi pomislio da Kaldejac iz Iraka, Kopt iz Egipta ili Bizantinac iz Rumunjske imaju drugačiju vjeru od Rimljanina iz Madrida ili Bogote. Svi oni dijele jednu vjeru u Isusa Krista, a ipak je njihovo bogoslužje, odnosno lex orandi, raznoliko.
No čak i ako se usredotočimo na Zapad, Rocheov argument pada u vodu. Ako neki vjernik katolik prisustvuje Misi slavljenoj prema reformiranom misalu Pavla VI. u Buenos Airesu, naći će je prilično drukčijom od one kojoj prisustvuje na odmoru u Mar del Plati, Mendozi, Parizu ili New Yorku. Štoviše, ako ode u drugu crkvu u istome gradu, Misa će se najvjerojatnije znatno razlikovati, jer znamo da novus ordo potiče improvizaciju i kreativnost slavitelja. O kakvom jedinstvu lex orandi onda govori kardinal Roche?
Štoviše, teško bi bilo pronaći dva povijesna razdoblja u Crkvi u kojima se jedinstvo vjere snažnije tražilo nego u 13. i 16. stoljeću. Pa ipak, svaki katolik koji je tada živio u nekom europskom gradu, recimo u Lyonu ili Milanu, ako bi prisustvovao Misi u svojoj župi, ona bi se slavila prema lionskom ili ambrozijanskom obredu; ako bi otišao u franjevački samostan, udaljen dvadesetak metara, slavila bi se prema rimskom obredu; a ako bi se prošetao još dva bloka do dominikanskog samostana, tamo bi našao Misu prema dominikanskom obredu, a nekoliko koraka dalje karmelićani (bosonogi) slavili bi je prema karmelićanskom obredu. A ako bi se odlučio na duhovne vježbe i otišao u kartuzijanski samostan, ondje bi se slavilo prema kartuzijanskom obredu. Drugim riječima, unutar radijusa od svega nekoliko kilometara postojalo je pet različitih oblika lex orandi bez potkopavanja lex credendi. I situacija koju opisujem nastavila se sve do 20. stoljeća.
Kao što sam rekao u prethodnom tekstu, ne možemo zamisliti da kardinal-prefekt Kongregacije za bogoštovlje nije svjestan tih povijesnih okolnosti. Moje je pitanje možemo li zamisliti da bi želio obmanuti vjernike i svoju braću kardinale. A ako je tako, savjetovao bih Njegovoj Uzoritosti da ubuduće više pazi na svoje trikove i laži.
