Oktava molitve za jedinstvo kršćana, koja započinje 18. siječnja, odvija se svake godine u danima koji prethode slavlju Obraćenja svetoga Pavla 25. siječnja, kada Papa putuje u baziliku svetoga Pavla izvan zidina u Rimu kako bi zajedno s drugim kršćanskim vođama molio za ono za što je Isus molio tijekom Posljednje večere: da budemo uistinu jedno.
Prikladno je da se to odvija u bazilici u kojoj je pokopan sveti Pavao, jer se Apostol naroda tako snažno borio za to jedinstvo među prvim kršćanima, potičući nas da „živimo dostojno poziva kojim smo pozvani … trudeći se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira: jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani na jednu nadu svoga poziva; jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, po svima i u svima“ (Efežanima 4,1–6).
U tolikim svojim poslanicama sveti se Pavao borio da očuva to jedinstvo kada se Hebreji i Grci nisu međusobno dijelili, kada se kršćanska zajednica dijelila u skupine prema omiljenom učitelju (Apolo, Petar ili Pavao), kada su judeo-kršćani u Galaciji ili Rimu nastojali navesti krštene da žive prema Mojsijevu zakonu, ili kada su se „grizli i proždirali“ jedni druge stavljajući svjetovne brige ispred Božjih (1 Korinćanima 1,12; 11,18–34; Galaćanima 5,15).
Sveti Pavao, koji se obratio pred vratima Damaska kada mu je Isus progovorio i objavio mu svoje potpuno poistovjećenje s Crkvom — „Šaуле, Šaуле, zašto me progoniš?“ (Djela apostolska 9,4) — potom se borio podsjećati Isusove učenike da Krist nije razdijeljen (1 Korinćanima 1,13). Stoga razlike unutar njegova Tijela, između muškaraca i žena, Židova i Grka, robova i slobodnih, nikada ne bi smjele postati podjele (Galaćanima 3,28). Kako bi to snažno naglasio, poslužio se slikom ljudskoga tijela:
„Kao što je tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, premda ih je mnogo, čine jedno tijelo, tako je i Krist. Ta u jednom smo Duhu svi kršteni u jedno tijelo“, bilo da smo, slikovito, ruke, oči, uši ili noge (1 Korinćanima 12,12–27).
Crkva se tijekom ove oktave obraća svetome Pavlu ne samo tražeći njegov zagovor, nego i nastojeći nasljedovati njegovu vjeru i njegovu borbu za kršćansko jedinstvo.
Biti kršćanin znači tražiti jedinstvo, jer to je ono što sam Isus traži. U noći prije nego što će biti pogubljen, tijekom slavlja prve mise, Isus je izlio svoje srce Ocu u onome što je uistinu bila prva euharistijska molitva. Molio je za svoje apostole, a zatim i za sve nas koji ćemo vjeru u Krista dugovati propovijedanju apostola i njihovih suradnika i nasljednika, moleći za nešto vrlo određeno i gotovo neshvatljivo:
„Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama“ (Ivan 17,20–21).
Isus je molio da naše međusobno jedinstvo bude jednako potpuno kao savršeno jedinstvo koje postoji među osobama Presvetoga Trojstva.
Mogli bismo biti u napasti odbaciti Isusovu molitvu kao nešto što je, koliko god lijepo, očito utopijsko i neostvarivo. No Isus nikada ne bi molio za nešto što je u svojoj biti nemoguće. Molitva za njega nikada nije bila puko „puko maštanje“, jer je bio potpuno svjestan i Očeve dobrote i njegove moći.
Štoviše, nezamislivo je da bi Bog Otac uskratio molitvu svome Sinu. Kao što je Isus priznao moleći naglas Ocu prije nego što je uskrsnuo Lazara od mrtvih: „Zahvaljujem ti, Oče, što si me uslišao. Znam da me uvijek uslišavaš“ (Ivan 11,42). Stoga, ako je Isus molio da budemo jedno, da budemo međusobno ujedinjeni kao što su osobe Presvetoga Trojstva ujedinjene, to znači da to nije nemoguće i da je Otac tu molitvu uslišao.
Iako je istina da će se to zajedništvo u punini ostvariti tek na nebu — u zajedništvu svetih unutar zajedništva osoba koje jest Presveto Trojstvo — jednako je jasno da je Isus za to molio i u ovome svijetu.
U istoj molitvi rekao je Ocu: „Ne molim da ih [nas] uzmeš iz svijeta.“ Htio je da budemo „u“ svijetu, ali ne „od“ svijeta, a zatim nam je dao razlog zašto je naše jedinstvo toliko važno: ono će biti najveći znak Isusova utjelovljenja i poslanja te božanske ljubavi. Isus je usrdno molio: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama, da … svijet upozna da si me ti poslao i da si ih ljubio kao što si ljubio mene“ (Ivan 17,15–23).
Drugim riječima, jedinstvo Isusovih učenika bit će najveće svjedočanstvo istine Kristova dolaska i njegove trajne prisutnosti u Crkvi do svršetka vremena, te najučinkovitije svjedočanstvo preobražavajuće snage ljubavi Trojstva. Podjela među kršćanima, naprotiv, bila bi stoga najveći sablazan od svih.
Uspjeh poslanja Crkve za spasenje svijeta ovisi o njezinoj vjerodostojnosti, a Isus je jasno rekao da ta vjerodostojnost ovisi o njezinu zajedništvu u ljubavi.
To smo vidjeli u ranoj Crkvi u Jeruzalemu, kada su prvi Isusovi vjernici zajedno molili, zajedno blagovali, zajedno hodočastili u Jeruzalem te velikodušno i dragovoljno žrtvovali vlastitu imovinu za dobro novih članova svoje duhovne obitelji. Misionarski učinak njihova ljubavnog jedinstva bio je snažan i donio je upravo one plodove za koje je Isus molio: „I Gospodin je danomice pribavljao Crkvi one koji su se spašavali“ (Djela apostolska 2,42–47).
Očito je da mi — kršćani i katolici — nemamo onu vrstu jedinstva u svijetu kakvu je Krist tražio.
Kronika podjela u crkvenoj povijesti — od kristoloških hereza u ranoj Crkvi, preko Velikog raskola s pravoslavnima 1054. godine, preko protestantske reformacije u 16. stoljeću, pa do tolikih drugih razdvajanja kroz stoljeća — nije znak da je Isusova molitva bila neučinkovita ili vremenski ograničena. Razlog podjela leži u tome što su učenici odbacivali Božje milosti, nisu ozbiljno shvaćali Kristovu molitvu i volju te nisu surađivali s djelovanjem Duha Svetoga, osobnog jedinstva između Oca i Sina, kojega su Otac i Sin poslali da nam pomogne postati jedno. Svaki grijeh razdire zajedništvo. Svaki istinski čin kršćanske ljubavi počinje ga obnavljati.
Konačna borba u koju je uključeno cijelo stvorenje jest borba između zajedništva i razjedinjenosti. Isus je došao pomiriti sve u sebi, privući sve k sebi na križu, učiniti nas jednim stadom s jednim Pastirom. Đavao, međutim, neprestano nastoji izolirati nas, razdijeliti i trajno otuđiti od Boga i od drugih.
Naš novi Sveti Otac, papa Lav XIV., izabrao je za svoje papinsko geslo riječi svoga duhovnog oca, svetoga Augustina, o kršćanskom jedinstvu: In illo uno, unum, doslovno „U Onome Jednome, jedno“, što znači: „Jedno u jednome Kristu“. On svoju službu Kristova namjesnika na zemlji vidi kao nastojanje da ujedini svoje stado, u skladu s Isusovom molitvom i u duhovnom kontinuitetu s gorljivim djelovanjem svetoga Pavla.
U noći svoga izbora papa Lav rekao je da zajedno „moramo tražiti načine kako biti misionarska Crkva“. To započinje, kako je sam Isus naznačio u svojoj molitvi na Veliki četvrtak, s kršćanskim jedinstvom.
Kao Isusovi učenici, stoga, uđimo u njegovu molitvu za jedinstvo kako bismo, zajedno, postali odgovor na taj vapaj.
