Nakon što je Hod za život uspješno prošao u Zagrebu i Splitu, vrijedi postaviti pitanje kako dalje?
Prema izjavama organizatora, sljedeće godine će se ići na proširenje ove manifestacije i na druge veće gradove diljem Hrvatske, na primjer Osijek i Rijeku, što je samo po sebi pohvalno, ali postavljam pitanje je li moguće, ako je to uopće cilj, sakupiti sto tisuća pa i više građana u prosvjedu protiv abortusa u glavnome gradu?
Očito da Hod za život kao model ima američki March for Life u Washingtonu, ali ipak postoji bitna razlika između ta dva događaja. A to je da je March for Life nedvojbeno politički orijentiran. Zato se i održava u Washingtonu, a prosvjednici od svojih zastupnika na vlasti izravno traže zakonodavne mjere za zaštitu života. Kad tad će se Hod za život morati, ako želi u konačnici imati ikakvog smisla, pretvoriti od dana na kojem se slavi život u jednu konkretnu i izravnu političku kampanju. Zato bi neki sljedeći Hod za život svakako trebalo organizirati za vrijeme takozvane javne rasprave, kada dođe na red novi zakon o pobačaju. I na tom Hodu organizatori moraju ciljati na više od sto tisuća sudionika.
A kako doći do brojke od preko sto tisuća prosvjednika?
I u tome se treba ugledati na američki March for life, gdje se od prve primijeti razlika između ovog našeg u Zagrebu i onog u Washingtonu. Naime, u Americi March for Life ima ogromnu podršku službene hijerarhije Katoličke Crkve. Biskupi vode kolone vjernika iz svojih biskupija. Kardinali drže govore. Uz sam Hod, najvažniji događaji su mise slavljene po cijelom gradu, a sve započinje svetom misom u Katedrali Sv. Petra i Sv. Pavla, svima poznatijoj kao Nacionalnoj katedrali u Washingtonu.
Mora se ovdje postaviti pitanje- kako je moguće organizirati dolazak više ljudi, i to mladih, na dva dana u Vukovar nego što ih se skupilo na dva sata u Zagrebu?
Odgovor je svakako u organizacijskoj sposobnosti Crkve, odnosno njenim prioritetima. Ovdje kod nas mi se činilo kao da se čak i namjerno pokušavalo stvoriti sekularni osjećaj na Hodu za život, pa je više ličilo na neko domoljubno okupljanje nego na prosvjed protiv zakona koji dopušta najveće zločine u povijesti čovječanstva. Da se razumijemo, ne želim ovdje kritizirati organizatore- napravili su lijepu i doličnu feštu za život, ali se pitam hoće li to biti dovoljno? Pogotovo kada na red dođe izglasavanje novog zakona. I zato im je potrebna dodatna pomoć. Očito da Našim biskupima nije problem pojaviti se svake godine na komemoraciji u Bleiburgu ili angažirati se oko zabrane rada nedjeljom, ali kada je o pobačaju riječ, teško je oteti se dojmu mlakosti u njihovom pristupu.
Međutim, ako je to ikakva utjeha, ista se mlakost pojavljuje i u Rimu, u kojem je ove godine Hod za život organiziran na isti dan kao i kod nas. I u Italiji su biskupi odlučili zadržati distancu od ovakvih javnih manifestacija. Bilo je svećenika i bogoslova, zasigurno, ali jedini biskupi koji su sudjelovali bili su Athanasius Schneider iz Kazahstana, nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši papinski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, i naravno, američki kardinal Raymond Burke. Iz još neobjašnjivog razloga, Hod nije završio kao prošle godine na Trgu svetog Petra, nego se hodalo kraćim putem do Piazza Venecija.
U knjizi Nada za svijet – Obnoviti sve u Kristu, kardinal Burke dotaknuo je i ovu temu:
U Sjedinjenim Američkim Državama mnogi biskupi hrabro izlaze na ulice. Svake godine velik broj njih dolazi na Hod za život u Washingtonu. To je vjernicima vrlo važno, jer je borba teška. Ovu bitku u SAD-u vodimo već više od četrdeset godina. Pedeset milijuna ljudi već je ubijeno zbog abortusa. Razumiju li ljudi stvarno prirodu ove tragedije? Ako da, onda bi vjernici stvarno mogli biti obeshrabreni. Oni trebaju vidjeti kako su njihovi biskupi uvjereni u važnost davanja javnog svjedočanstva svojim opredjeljenjem za život.
Da, biskup mora pisati pastoralna pisma te mora poučavati i propovijedati. Također mora izlaziti i susretati se s prosvjednicima na terenu. To daje vrlo snažno ohrabrenje, a mladi su vrlo dirnuti prisutnošću biskupa i ne zaboravljaju to tako lako. U teškim trenucima biskup mora biti sa svojim narodom. Kako bi papa Franjo rekao, on mora mirisati na svoje ovce.
Može li postojati neki viši razlog zbog kojeg bismo odustali od borbe za život?
Nikada! Ništa nije toliko temeljno kao pravo na život. Moramo se uvijek boriti za ljudski život. Nijedna borba za išta drugo ne može to zamijeniti. U Sjedinjenim Američkim Državama protivnici često spominju probleme vezane uz loše zdravlje, siromaštvo ili imigraciju. Znaju nam reći kako bismo trebali ograničiti ili zaustaviti našu borbu u pro-life pokretima. Moj je odgovor uvijek ovaj: temelj socijalne pravde je poštovanje života. Ako dobro ne štitimo ljudski život, kako možemo braniti zdravlje ili siromašne?
