Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
SVETI PLACID I NJEGOVI DRUGOVI, MUČENICI
Prvomučenik benediktinskoga Reda danas stoji pred nama u svojoj snazi i ljepoti. Carstvo je bilo palo, a jaram arijanskih Gota teško je pritiskao Italiju. Rim više nije bio u rukama slavnih naraštaja koji su stvorili njegovu veličinu; ipak su oni čuvali svoje časne predaje.
Dali su veliku pouku budućim vremenima revolucija, drugim potomcima ne manje plemenitih obitelji: umjesto znamenja građanske časti koje je nekoć bilo povjereno njihovim očevima, preživjeli pripadnici drevnih patricijskih redova smatrali su svojom dužnošću još više uzdignuti stijeg istinskoga junaštva, onih kreposti koje jedine traju zauvijek. Tako je Benedikt iz Nursije, bježeći u pustinju, Rimu i njegovim besmrtnim sudbinama učinio veću službu nego bilo koji moćni osvajač.
Svijet je ubrzo otkrio tu činjenicu; i tada je, kako nam pripovijeda sveti Grgur, započeo dolazak rimskih plemića koji su svoju djecu dovodili patrijarhu redovnika da ih odgaja za Svemogućega.¹ Placid je bio prvorođeni sin patricija Tertula. Izvrsne osobine koje su se rano pokazale u djetetu potaknule su njegova časnoga oca da bez odlaganja prinese Bogu taj dragocjeni prvijenac svoga očinstva.
U ono su vrijeme roditelji voljeli svoju djecu ne zbog ovoga prolaznoga svijeta, nego zbog vječnosti; ne zbog sebe, nego zbog našega Gospodina. Vjera Tertula bila je bogato nagrađena kada su, dvadeset godina poslije, ne samo njegov prvorođenac nego i njegova druga dva sina i njihova sestra bili okrunjeni mučeništvom.
To nije bio prvi takav holokaust u toj junačkoj obitelji, ako je istina da su po krvi bili rođaci svetoga mučenika Eustahija, koji je četiri stoljeća ranije bio pogubljen zajedno sa svojom ženom i sinovima.² Među djecom obećanja koje su pobijeđeni velikaši drevnoga Carstva upisivali u novu vojsku svete doline, Ekvicije je u Subiaco doveo svoga sina Maura, dječaka nekoliko godina starijega od Placida.
Od tada su imena Maura i Placida postala nerazdvojiva od Benediktova imena; a patrijarh je stekao novu slavu po svojim dvojici sinova, tako sjedinjenima, a ipak toliko različitima. Jednaki u ljubavi prema svome učitelju i ocu, i jednako od njega ljubljeni zbog svoje jednake vjernosti u dobrim djelima, u punini su iskusili onu radost u kreposti koja njezino vršenje čini drugom naravi.
Premda je njihov žar bio jednak u služenju Kristu Kralju uporabom „najčvršćega i najsjajnijega oružja poslušnosti“, bilo je divno vidjeti kako se učitelj prilagođava dobi svojih učenika; tako se prilagođavao različitosti njihovih karaktera da u njegovu odgoju nije bilo ničega nagloga ni prisiljenoga. On je oblikovao narav, a da je nije slomio, i slijedio je Duha Svetoga, ne pokušavajući mu prethoditi.
U Mauru se osobito očitovala Benediktova stroga ozbiljnost; u Placidovu karakteru njegova jednostavnost i blagost. Benedikt je poveo Maura da svjedoči kazni izrečenoj lutajućem redovniku koji nije mogao ustrajati u molitvi; ali Placid ga je pratio na vrh planine, gdje je njegova molitva zadobila izvor vode da izbavi braću koja su stanovala na stijenama iznad Anija od opasnosti i umora.
Ali kada je zakonodavac redovnika, hodajući uz rijeku, držao Placida za ruku i oslanjao se na Maura, te im objašnjavao pravilo savršenstva koje će jednoga dana širiti, anđeli nisu znali čemu se više diviti: iskrenosti jednoga, koja je osvajala najnježniju očevu ljubav, ili preranoj zrelosti drugoga, koja je zasluživala povjerenje svetoga patrijarha i već dijelila njegov teret.
Tko se ne sjeća divnoga prizora kada je Maur hodao po vodi i spasio Placida od utapanja? Redovnička se predaja nikada ne umara hvaliti Maurovu poslušnost, Benediktovu poniznost i pronicljivu jednostavnost djeteta koje je presudilo o čudu.³ O takvoj je djeci učitelj mogao iz vlastita iskustva reći: „Gospodin često objavljuje ono što je najbolje onomu koji je mlađi.“⁴ I s pravom možemo vjerovati da su ga uspomene na svetu dolinu poslije potaknule da u svoje Pravilo unese ovu odredbu: „Neka se, dakle, na svim mjestima ne uzima u obzir dob s obzirom na red, niti neka ona bude na štetu ikome; jer Samuel i Daniel, dok su još bili djeca, bili su suci nad starcima.“⁵
ČITANJA IZ REDOVNIČKOGA BREVIJARA
Sljedeća čitanja, preuzeta iz redovničkoga brevijara, dovršit će prikaz Placidova života i pripovjediti način njegove smrti. Godine 1588. pronalazak relikvija mučenika u Messini potvrdio je vjerodostojnost njihovih Djela. Tom je prigodom papa Siksto V. proširio slavljenje njihove svetkovine, pod jednostavnim obredom, na cijelu Crkvu.
Placid, Rimljanin, sin Tertula, rođen iz najplemenitije obitelji Anicija, bio je kao dijete prikazan Bogu i predan svetom Benediktu. Napredovao je u tolikoj čistoći života i u pravilima redovničkoga života da je ubrojen među njegove najistaknutije učenike. U subijačkoj je samoći bio prisutan kada je isti sveti Benedikt od Boga izmolio izvor vode.
Kada je kao dječak izašao zahvatiti vode i pao u jezero, po zapovijedi istoga svetog oca čudesno ga je spasio redovnik Maur, koji je potrčao po vodi suhim nogama.
Potom je s njim došao na Monte Cassino; kada mu je bilo dvadeset i jednu godinu, poslan je na Siciliju da obrani dobra i posjede koje je njegov otac darovao samostanu u Cassinu od pohlepe nekih nepravednih ljudi. Na tome je putu učinio mnoga i velika čudesa, pa je s velikom slavom svetosti stigao u Messinu. Ondje je na očevu posjedu, nedaleko od luke, sagradio samostan, okupio trideset redovnika i prvi na tom otoku proširio redovničku stegu.
Ništa nije bilo smirenije ni poniznije od njega; nadmašivao je sve razboritošću, ozbiljnošću, milosrđem i trajnim mirom duše. Vrlo je često provodio cijele noći u razmatranju božanskih stvari, sjedeći samo nakratko kada bi ga svladala nužna potreba za snom.
Osobito je brižno čuvao šutnju; a kada je bilo potrebno govoriti, sav je njegov razgovor bio usmjeren na preziranje svijeta i nasljedovanje Krista.
Postio je s takvom strogošću da se tijekom cijele godine uzdržavao od mesa i svih mliječnih proizvoda. U Korizmi je utorkom, četvrtkom i nedjeljom uzimao samo kruh i hladnu vodu, a ostale je dane provodio bez ikakve hrane. Nikada nije pio vina i neprestano je nosio kostrijet.
Placid je blistao tolikim i tako velikim čudesima da su bolesnici, ne samo iz okolnih krajeva nego i iz Etrurije i Afrike, hrlili k njemu tražeći zdravlje. Ipak, iz osobite poniznosti, za sva je čudesa koja je činio običavao isticati ime i zasluge svetoga Benedikta.
Kada je, dakle, primjerom svoje svetosti i veličinom svojih čudesa unapređivao kršćansku stvar, pete godine nakon dolaska na Siciliju, iznenadnim upadom Saracena bio je zajedno s braćom Eutihijem i Viktorinom i sestrom djevicom Flavijom — koji su tih dana slučajno iz Rima došli sve do njega da posjete svoga brata — kao i Donatom, Faustom, Firmatom đakonom i tridesetoricom redovnika, zatečen noću dok su pjevali psalme u crkvi.
Od njih je Donat odmah bio pogubljen odsijecanjem glave; ostali su dovedeni pred Manuhu, poglavara gusara. Budući da su postojano odbijali iskazati bilo kakvo štovanje idolima, bili su tučeni šibama, svezani na rukama i nogama i bačeni bez ikakve hrane u tamnicu, gdje su ih svakoga dana ponovno bičevali.
Božjom su snagom bili održani, pa su nakon mnogo dana ponovno dovedeni pred tiranina. Ostajući postojani u istoj vjeri, ponovno su i još više puta bili podvrgnuti udarcima; zatim su goli, spuštene glave, bili obješeni, a usta su im bila ispunjena gustim dimom.
Kada su ih, prema općem mišljenju, ostavili mrtvima, sutradan su pronađeni živi i čudesno izliječeni od svojih rana.
Tada je tiranin posebno napao djevicu Flaviju. Budući da ništa nije postigao ni zastrašivanjem ni obećanjima, zapovjedio je da je golu objese za noge s visoke grede. A kada joj je tiranin, rugajući joj se, predbacio sramotu njezine golotinje, djevica je odgovorila:
„Jedan je Bog, Stvoritelj i začetnik muškarca i žene; zato mi ni spol ni ova golotinja nisu na štetu pred njim, jer je podnosim iz ljubavi prema onomu koji se zbog mene htio ne samo razodjenuti nego i biti pribijen na križ.“
Razbješnjen tim odgovorom, Manuh naredi da djevicu tuku šibama, muče dimom i zatim predaju razvratnicima da je obeščaste. Dok je djevica molila Boga, Bog je učinio da svi koji bi joj se pokušali približiti odjednom budu pogođeni bolom i ukočenošću svih udova.
Nakon toga tiranin napade Placida, brata djevice, koji mu je objašnjavao ispraznost idola. Zapovjedi da mu kamenjem razbiju usta i zube i da mu jezik sasvim izrežu iz korijena.
Ali premda mu je jezik bio iščupan, mučenik je jasno i razgovijetno govorio kao da su mu usne, zubi i jezik ostali cijeli. Barbarin, još više razjaren tim čudom, naredi da Placida, njegovu sestru i braću polegnu i zatrpaju golemim teretima sidara i mlinskih kamenova.
Kada su i iz tih muka izašli neozlijeđeni, napokon je trideset i šest članova Placidove obitelji, zajedno sa svojim vođom i još mnogima, na obali Mamertinske luke zadobilo palmu mučeništva odsijecanjem glave, trećega dana prije nona listopada, godine spasenja 539.
Nakon nekoliko dana redovnik Gordijan iz istoga samostana, koji je bijegom uspio izbjeći, pronašao je njihova tijela čitava i sa suzama ih pokopao.
A tirani su nedugo zatim u osvetničkim morskim valovima platili kaznu za svoju okrutnost.
„Placide, ljubljeni moj sine, zašto bih plakao za tobom? Oduzet si mi samo zato da bi pripao svim ljudima. Zahvaljivat ću za ovu žrtvu ploda svoga srca, prinesenu svemogućemu Bogu.“¹
Tako je, čuvši za današnju pobjedu, govorio Benedikt, tvoj duhovni otac, sjedinjujući suze s radošću.
Nije te dugo nadživio; ipak dovoljno dugo da vlastitom voljom dovrši žrtvu rastanaka, poslavši u daleku Francusku druga tvoga djetinjstva, Maura, koji te neće ponovno susresti na nebu još mnogo godina.
„Ljubav ne traži svoje“; ona svoje nalazi zaboravljajući sebe i gubeći sebe u Bogu.
Placid je nestao; Maur je bio poslan; Benedikt je bio pred smrću: ljudska bi razboritost vjerovala da je djelo svetoga patrijarha ugroženo.
A upravo se u tom kritičnom trenutku ono ukorijenilo dublje i proširilo svoje grane po cijelome svijetu.
„Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“²
Kao što je nekoć krv mučenika bila sjeme kršćana, tako je sada donijela bogatu žetvu redovnika.
Blagoslovljen budi, o Placide, daleko izvan svoje rodne Italije i Sicilije, mjesta svoje borbe. Blagoslovljen budi zbog bezbrojnih klasova, zbog obilne žetve koja je izrasla iz izabranoga zrna što je danas palo u zemlju: vjera nam daje vidjeti u tvojoj žrtvi tajnu uspjeha koji je bio podijeljen redovničkom poslanju Maura.
Tako ste, unatoč velikoj različitosti i nejednakoj duljini svojih životnih putova, uvijek sjedinjeni u srcu svoga učitelja i oca.
U određeni čas nije oklijevao pred holokaustom koji je naš Gospodin tražio od njega; zato sada na nebu gleda ispunjenje nada koje je polagao u svoja dva ljubljena sina.
Udostoj se, o Placide, nastaviti svojom brigom podupirati širenje Kristova kraljevstva na zemlji, napredak savršenoga života u Crkvi i širenje po svijetu redovničke obitelji kojoj si na slavu.
Osobito su ti povjereni novaci: sjećajući se blaženoga odgoja koji si imao, bdij nad onima koji teže „boljem dijelu“.
Na njih se iznad svega odnose riječi Evanđelja: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“³ — u kraljevstvo nebesko koje se sastoji u unaprijed zadobivenom posjedovanju Boga ovdje na zemlji, u životu sjedinjenja postignutom putem evanđeoskih savjeta.
Neka pred anđelima ponove tvoju poniznu i blagu jednostavnost; i neka svoju zahvalnost za majčinsku brigu svoga svetoga Reda pokažu istom sinovskom poslušnošću kojom si ti odgovorio posebnoj nježnosti svetoga zakonodavca.
Neka, unatoč protivljenju svijeta, rastu brojem i zaslugama, na čast Bogu!
Sadašnje kušnje moraju pripraviti redovnički stalež, i doista cijeli redovnički život, za kušnje budućnosti.
Oko redovnika će se okupiti mučenici posljednjih vremena, kao što su se oko tebe okupili kršćani Messine, tvoja dva brata i junačka Flavija, tako dostojna da bude dvostruko tvoja sestra.
Neka se izabrano stado umnaža i uvijek ostane sjedinjeno, kako bi jednim glasom moglo reći progoniteljima sadašnjosti i budućnosti:
„Činite što namjeravate učiniti; jer svi smo jedne misli, jedne vjere i jednoga načina života.“⁴
¹ Acta S. Placidi et soc., cap. VII.
² Sveti Ivan 12, 24–25.
³ Sveti Matej 18, 3.
⁴ Acta S. Placidi et soc., cap. V.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Kod svetoga Placida posebno snažno odzvanja misao da svetost počinje odgojem srca. On je kao dijete predan Bogu, a zatim kroz poslušnost, molitvu, šutnju i svakodnevnu stegu postupno postaje čovjek sposoban za veliko svjedočanstvo.
Guéranger pritom ne prikazuje Placida kao nekoga tko je od početka bio izvan dosega običnoga čovjeka. Naprotiv, ističe njegovu jednostavnost i blagost. U njemu se velika svetost ne odvaja od djetinje otvorenosti.
Posebno je snažna završna misao: ono što izgleda kao poraz može postati sjeme buduće žetve. Placid umire, Maur odlazi, Benedikt je pred smrću — a upravo tada njihovo djelo počinje donositi plodove širom svijeta.
I za nas vrijedi isto načelo: ono što činimo vjerno i iz ljubavi prema Bogu ne mora odmah pokazati svoj plod.
Poticaj za danas
Danas jednu svoju obvezu izvrši potpuno, mirno i bez prigovora — kao čin poslušnosti Bogu.
