Ove godine Crkva slavi 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga. U svojoj poniznosti sveti Franjo možda bi cijenio činjenicu da 27. nedjelja kroz godinu nadilazi liturgijsko slavlje njegova blagdana na 800. obljetnicu, pri čemu tjedno slavlje Kristova uskrsnuća ima prednost pred smrću jednoga sveca. Ipak, franjevci diljem svijeta i dalje će obilježiti smrt svojega duhovnog oca, počevši uvečer 3. listopada (na obljetnicu njegove smrti) obredom koji se naziva Transitus – „prijelaz“ Franje iz ovoga života u onaj budući. Ovo vrijeme jubileja prikladan je trenutak da zastanemo i osvrnemo se na izvanrednu smrt ovoga još izvanrednijeg sveca.
Rani Franjin životopisac Toma Čelanski izvještava da je u času svoje smrti Franjo potaknuo svoju braću da čitaju evanđeoski izvještaj o Kristu koji pere noge svojim učenicima, da mole Psalam 142. (Franjin omiljeni psalam) i da pjevaju „Pjesmu stvorova“, koju je Franjo u dijelovima sastavljao pred kraj svojega života. Obred Transitus uključuje te elemente i sjećanja na Franjin život, kao i njegove posljednje riječi, koje prenosi životopis što ga je sastavio sveti Bonaventura: „Učinio sam ono što je bilo moje; neka vas Krist pouči onome što je vaše.“ Ali sveti Franjo još je bio usred svojega posljednjeg zadatka: dobro umrijeti.
To najdirljivije vidimo u tome što je na samrtnoj postelji svojoj „Pjesmi stvorova“ dodao posljednju strofu. Nakon što je hvalio Boga po Bratu Suncu i Sestri Mjesecu, Bratu Vjetru i Sestri Vodi, Bratu Ognju i Sestri Majci Zemlji te po onima koji grade mir, Franjo se okreće prema smrti:
Hvaljen budi, Gospodine moj, po Sestri našoj tjelesnoj smrti,
od koje nijedan živi čovjek ne može pobjeći.
Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi oni koje smrt nađe u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi.
Budući da Franjo hvali Boga po „Sestri našoj tjelesnoj smrti“, smrt se ponekad tumači kao još jedan dio Božje obitelji stvorenja. No Katekizam Katoličke Crkve uči da je smrt, premda naravna, posljedica grijeha (KKC 1008). Ona predstavlja poništenje života u dvostrukom smislu: odvajanje tijela od duše i raspadanje tijela (KKC 997). Podrazumijeva odvajanje od onih koje ljubimo. Nema potrebe ublažavati tragičnu narav smrti, čak ni za one koji čeznu biti s Gospodinom i nadaju se kršćanskoj smrti (KKC 1010). Smrt je odbojna stvaranju po kojemu Franjo hvali Boga. Zašto onda Franjo u „Pjesmi“ pristupa smrti – „od koje nijedan živi čovjek ne može pobjeći“ – kao sestri, liku koji se obično doživljava kao utješan i brižan? Način na koji je Franjo umirao, kao i sama „Pjesma“, mogu nam u tome pružiti uvid.
Svatko će od nas slijediti Krista u smrti, ali hoćemo li ga u smrti i nasljedovati, kao što je to učinio Franjo, prihvaćajući Krista u njegovu poniženju?
Franjina sequela Christi – „nasljedovanje Krista“ – uključivala je stigme. To sudjelovanje u tjelesnim ranama Kristove muke očituje zadivljujuću suobličenost Kristu u njegovoj patnji i ljubavi. Ali smrt je bila posljednji korak Franjina sequela Christi u ovome životu. Dok je umirao, Franjo je zatražio da ga polože gologa na zemljani pod kako bi se u Kristovoj muci još više približio Kristu. Dinamika Franjine žarke želje da se suobliči Kristu ovdje doseže svoju dubinu: od bogatstva prema siromaštvu, od zdravlja prema izmučenom tijelu i, naposljetku, od života prema smrti.
Svatko će od nas slijediti Krista u smrti, ali hoćemo li ga u smrti i nasljedovati, kao što je to učinio Franjo, prihvaćajući Krista u njegovu poniženju? Dok su stigme dar dan samo nekolicini svetaca, sudjelovanje u smrti kao sequela Christi dar je ponuđen svim dušama. To je Božji posljednji dar u ovome životu da se suobličimo Kristu. Za Franju smrt – sestrinska smrt – postaje utjeha jer pruža mogućnost da se u tom posljednjem činu života još čvršće priljubimo uz Krista.
Franjo zna da će njegov posljednji čin suobličenja Kristu biti sestrinski ako bude pronađen u Božjoj „presvetoj volji“ – kao što je Krist u Getsemaniju poslušao Očevu volju. Što nas Franjina smrt uči o suobličavanju Božjoj volji pred smrću? Pjevajući „Pjesmu stvorova“, Franjo nam daje još jedan obrazac svete smrti: hvalu Bogu.
Osam puta kroz „Pjesmu“ Franjo proglašava: „Hvaljen budi, Gospodine moj.“ Najprije hvali Boga po šest elemenata stvorenja, prizivajući u sjećanje šest dana stvaranja. To pripravlja njegov sedmi zaziv, koji podsjeća na mir i počinak sedmoga dana:
Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji praštaju za tvoju ljubav
i podnose bolest i nevolju.
Blaženi oni koji ih podnose u miru,
jer ćeš ih ti, Svevišnji, okruniti.
Nakon što je zatražio da ga polože gologa na zemlju, dodirujući prah kojemu će se vratiti, Franjo je svojoj braći ponudio oproštenje i blagoslov. Papa Lav otvorio je Franjevu jubilarnu godinu molitvom da i mi, poput Franje, postanemo „nenaoružani i razoružavajući svjedoci mira“. To je Franjino svjedočanstvo, čak i u njegovu posljednjem času. Nenaoružan pred smrću i razoružavajući svoje pratitelje mirom koji dolazi kroz hvalu Bogu, on prinosi hvalu koja bolesti i nepravde podnosi s oproštenjem.
To svetoga Franju vodi do njegova osmoga zaziva hvale: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po Sestri našoj tjelesnoj smrti.“ Nakon šest hvala kroz stvorenje i sedme hvale kroz stvaranje mira koje donosi počinak, Franjina hvala Bogu po smrti podsjeća na crkveno slavlje osmoga dana. To se odnosi na novo stvaranje koje je započelo Kristovim uskrsnućem i nosi nadu našega vlastitog uskrsnuća. Hvaliti Boga po Sestri Smrti Franjin je krik nade da se prilijepi uz Krista kroz svoj prijelaz u osmi dan.
Onaj koji je otpjevao ovih osam hvala – koji je dopustio da hvala postane njegova škola nade u Krista u času smrti – može pjevati o smrti kao sestri, znajući da ona pruža ruku onome koji prelazi iz života u novi život. Premda nije dio stvorenja, smrt doista postaje povodom za hvalu Bogu.
Upečatljivo je da je papa Lav proglasio Jubilej svetoga Franje samo nekoliko dana nakon što je završio Jubilej nade koji je proglasio papa Franjo. Upravo je Franjina nada u Krista, očitovana u njegovu sequela Christi u času smrti i njegovana u njegovoj hvali Boga, ono što nam omogućuje zastati i zahvaliti Bogu za njegovu svetu smrt – nenaoružanu i razoružavajuću smrt koja svjedoči Kristovu miru.
