Jedan od najzabavnijih modernih fenomena jest bujanje „teorija zavjere“. Izraz je postao popularan nakon atentata na JFK-a i od tada je zauzeo svaki kutak kulture. Teorije zavjere protežu se čak i na institucionalnu Crkvu i svaku religiju, pa je stoga vrijedno razmotriti međuodnos činjenica i narativa dok promišljamo unutarnje funkcioniranje bilo koje teorije zavjere.
Povijest je sastavljena od činjenica složenih u smislene narative. Ponekad pogrešno shvatimo činjenice; u drugim slučajevima činjenice slažemo u netočan narativ. Objektivan analitičar — primjerice novinar — mora ispitati činjenice otvorena uma. Zatim mora razmotriti logiku narativa koji proizlazi iz tih činjenica. Akademske filozofske discipline epistemologije i logike čine se ključnima za taj posao.
Policijski rad prikuplja dokaze i slaže podatke u narativ koji može osuditi ili osloboditi osumnjičenika. Ponekad se previdi relevantan dokaz. U drugim slučajevima dokazi se zataškavaju. Općeprihvaćeni narativ može biti odbačen uvođenjem novih dokaza.
Relevantne činjenice, pravila dokazivanja, odgovarajući kontekst i pravila logike temeljni su elementi pouzdanog narativa. Lažni narativi temelje se na pogrešnim činjenicama, nedostatnim informacijama i lošoj logici. U vrijeme rata zaraćene strane ponekad djeluju na temelju nepotpunih narativa — otuda izreka „magla rata“.
Namjerno odbijanje priznavanja očitih činjenica vodi do zavjera nepopravljive pogreške. Jedna sutkinja Vrhovnog suda, primjerice, izjavila je da ne može definirati „ženu“ jer nije biologinja. Sudska vlast koja odbija objasniti čak i osnovne ljudske pojmove osiromašuje značenje svakog pravnog narativa.
Laži iskrivljuju činjenice. Ironično, teorije zavjere cvjetaju kada „provjeravatelji činjenica“ odbacuju iznesene činjenice neutemeljenim tvrdnjama poput „široko opovrgnuto“. U današnjem svijetu trenutačne komunikacije lako postajemo sudac, porota i krvnik prije nego što su sve činjenice pravilno razmotrene.
Svakako, nije svaka teorija zavjere lažna. Ponekad je teorija zavjere točnija od općeprihvaćenog narativa. Teorije zavjere mogu istaknuti dokaze koje su mainstream narativi odbacili. Otuda i poznata šala da je razlika između teorije zavjere i istine oko šest mjeseci.
Katolička vjera također je međuodnos činjenica i narativa. Narativ našega spasenja ima vječne posljedice. Činjenice Božje objave oblikuju objektivne povijesne i osobne narative. Crkva sabire činjenice Božje objave i formulira nauk, s Apostolskim vjerovanjem kao temeljem. Crkveni nauk pažljivo razvija logiku Apostolskog vjerovanja kroz Nicejsko vjerovanje.
Ljudska logika, vođena Duhom Svetim, produbljuje i razumijevanje Crkve o Deset zapovijedi — sredstvu kojim častimo Isusove riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ (Iv 14,15) Razvoj nauka nije ništa drugo nego oblikovanje razboritih zaključaka ukorijenjenih u temeljnim činjenicama Objave. Teolozi i znanstvenici ponovno razmatraju i produbljuju razumijevanje činjenica (npr. biblijskih riječi i pojmova) te obogaćuju narativ. Iz toga se oblikuje i poučava crkveni narativ vjere i morala. Ispravno filozofsko proučavanje ne predstavlja nikakvu prijetnju teološkim narativima.
Ateisti odbacuju postojanje Boga jer ne vide dokaze. No vjernik bi mogao pokazati na nilskog konja ili žirafu i reći: „Samo je Stvoritelj — s velikim smislom za humor — mogao stvoriti ovo!“ Milost i čuđenje povezuju činjenice s narativom vjere. Za Đavla se kaže da poznaje svaki znanstveni detalj stvaranja. No, lišen milosti, ne može uživati u ljepoti i nježnosti dječjega lica.
Međuodnos činjenica i narativa odnosi se i na naše osobne živote. Isus uči: „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ (Mt 5,13) Sol je postojan, čak i provokativan konzervans. Možemo se osvrnuti na svoj život, hrabro ispitati činjenice i usporediti ih s izazovnim crkvenim narativom. Zrela osoba prepoznat će i konkretne zahvate Božje milosti u svome životu. Božja milost potiče nas da krenemo teškim putem koji vodi kreposnoj sreći i upozorava da lagan put vodi u ropstvo poroka.
Ipak, čak i ovdje moramo izbjeći one dosadne strukturne teorije zavjere koje poriču ili iskrivljuju činjenice našega postojanja i autentični narativ našega života. Može biti korisno promatrati velike sustavne hereze kršćanstva kao opasne teorije zavjere — koje poriču ili iskrivljuju činjenice i ne uspijevaju logično povezati točke u suvislu cjelinu.
Primjerice, mnogi vjeruju da takozvano iskustvo „ponovnog rođenja“ jamči spasenje. To je ozbiljna strukturna doktrinarna pogreška. Kao što je general George Patton slavno rekao prije Bitke u Ardenima, unatoč našim pobjedama, još uvijek je moguće izgubiti rat. U duhovnom životu jedan nepokajani smrtni grijeh u trenutku smrti dovoljan je da se izgubi Vječna Nagrada.
Na temelju učinaka istočnoga grijeha, mnogi pobožni protestanti ispovijedaju narativ o potpuno iskvarenoj ljudskoj naravi. Stoga je ljudska krepost navodno nemoguća. Međutim, činjenica da postoje kreposni protestanti pobija taj narativ.
Oni unutar Crkve koji svjesno ili nesvjesno iskrivljuju činjenice vjere uvijek će biti među nama. Ipak, zazivanjem Svete Predaje i Svetoga pisma možemo raspršiti maglu zbunjenosti i ponovno zadobiti autentični Učiteljski autoritet (Magisterij). Crkva nam daje pouzdanje da čvrsto prianjamo uz narativ vjere koji nam predaje.
Božjom milošću težimo životu kreposti i oporavljamo se od svojih grijeha u sakramentima. S pouzdanjem i istinskom poniznošću nastojimo živjeti prema Isusovim riječima: „Vi ste svjetlost svijeta… Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,14–16)
