Jedan od velikih paradoksa modernog svijeta jest taj da je, kako je život postajao lakši, vjerovanje u Boga postajalo teže. Taj nedostatak vjerovanja proizlazi, među ostalim, iz mnogih religijskih opcija koje su danas dostupne. Današnji je svijet u velikoj mjeri pluralistički i individualistički, a ljudi biraju svoju religiju kao što biraju odjeću u robnoj kući.
Prirodno, to rezultira svojevrsnom duhovnom paralizom i malaksalošću. Uz toliko izbora, običan bi čovjek mogao očajavati misleći da je teško da je ijedan od njih pravi, te bi mogao zaključiti da je sam izbor iluzija. Štoviše, ovaj se problem još pogoršava kada većina obrazovnih institucija redovito omalovažava religijsku vjeru i obeshrabruje njezino prakticiranje.
Stoga apologeti ne trebaju samo zagovarati vjerovanje u Boga, nego i sam čin vjerovanja. Upravo se tim izazovom u svojoj novoj knjizi Believe: Why Everyone Should Be Religious (“Vjeruj: Zašto bi svatko trebao biti religiozan”) bavi kolumnist New York Timesa Ross Douthat – ujedno i konzervativni katolik. Douthat je dobro pozicioniran da razumije raspoloženja i predrasude modernih čitatelja te iznosi argument da bi trebali preispitati svoju ravnodušnost prema Crkvi i posvetiti se nekoj religiji.
S jedne strane, Douthatov široki pristup oslobađa ga obaveze da se bavi nejasnim teološkim razlikama te mu omogućuje da govori kao razuman laik koji se može poistovjetiti sa svojom publikom. S druge strane, prisiljen je pokušati pomiriti religije koje su često međusobno suprotstavljene.
Umjesto da pretpostavi veliki skok iz sumnje u vjeru, Douthat polazi od premise da ljudi čine mnogo malih skokova od odmjerene skepticnosti do pune religijske uključenosti. Njegova analogija uglavnom funkcionira, no ponekad može pogrešno protumačiti određene korake unatrag kao napredak.
Unatoč tome, Douthat zaslužuje pohvalu za svoju elokventnu obranu teizma. On izbjegava suhoparne silogizme o uzročnosti i kontingenciji, ali ih koristi kao sredstvo za razgradnju popularne ideje da znanost pobija Božju egzistenciju.
Iako ne osporavaju izravno religijsku vjeru, značajne teorije heliocentrizma i evolucije učinkovito su poremetile i destabilizirale tradicionalnu vjeru: “Dvije ključne točke, kopernikanska i darvinistička revolucija, smatra se da su pomaknule razumnu početnu pretpostavku prema besciljnosti i slučaju, materijalizmu i ateizmu.”
Douthat, međutim, objašnjava da te teorije ponajprije govore o složenosti kozmosa, a ne o odsutnosti Boga. Štoviše, kad se promotre novija znanstvena otkrića, čak se čini vjerojatnijim da je Bog dizajnirao svemir.
Douthat nastavlja dalje i istražuje tajnu duše. Slično kao i znanstvena otkrića u fizici, nova otkrića u neurologiji čine se kao izazov postojanju duša. Pa ipak, takav napredak može se također smatrati dodatnim dokazom za postojanje nematerijalne duše: “Što god svijest bila – duša ili um, san ili čarolija – ona očito ima vlastiti integritet, vlastito biće, koje je isprepleteno s fizičkom stvarnošću, ali se ne može svesti na fizičke tvari i njihove interakcije.”
Razrađujući ove točke, Douthat postupno dovodi materijaliste u neodrživu poziciju. Kako bi objasnili dušu i svemir, moraju prizvati nevjerojatne teorije o beskonačnom multiverzumu i o svijesti koja neobjašnjivo “izranja” iz složenih neuronskih mreža u mozgu. Jasno daje do znanja da današnji materijalisti očajnički traže slamku spasa i stoga ne zauzimaju intelektualnu nadmoć.
Nakon zanimljivog poglavlja o čudima i duhovima, Douthat prelazi na složeniji dio – zagovaranje prakticiranja religije. Uostalom, većinu se ljudi danas barem može dovesti do točke da budu “duhovni, ali ne i religiozni” – i tu stati. Hrabriti ih da naprave sljedeći korak i opredijele se za određenu religiju sasvim je druga stvar.
Douthatovo je obrazloženje ovdje čvrsto i razbija velik dio stavova o religiji kao projektu “uradi sam”. Objašnjava potrebu za zajednicom kao i za praktičnim vodstvom u kretanju metafizičkom ravni, a to je moguće samo pohađanjem stvarne crkve sa stvarnim ljudima.
Problemi nastaju kada Douthat počne govoriti o odabiru određene religije. Na temelju njegovog načina rasuđivanja odgovor bi trebao biti prilično očit: odabrati crkvu koja je najbliža istini. Ipak, Douthat radije bira nespretni sinkretizam koji kao da čini sve velike religije moralno ekvivalentnima. Naravno, netko bi mogao odabrati religiju koja pogrešno predstavlja temeljnu narav Boga i Njegova stvorenja i koja je prožeta proturječnostima, ali ipak Douthat inzistira da će ta religija na kraju tu osobu dovesti do konačne istine.
Možda smatra da bi nešto drukčije moglo isključiti dio njegove publike i izgledati netolerantno. No tvrditi da su sve religije na neki način valjane potkopava ostatak argumentacije. On inzistira da se može argumentirati u korist islama, budizma ili hinduizma na isti način na koji se može argumentirati u korist jednog oblika kršćanstva u odnosu na drugi. Već i letimičan pogled na povijest, kao i stanje današnjeg svijeta, pruža dovoljno dokaza da sve vjere nisu ni približno jednake, niti vode u istom smjeru.
Srećom, osim što obrađuje uobičajene prepreke religiji, Douthat iznosi i vlastito duhovno putovanje. Kao što jasno ističe, uobičajeni protuargumenti vjeri – problem zla, skandali u religijskim institucijama, stroga pravila o čistoći – ne pobijaju religiju. Postoje dobri mogući razlozi zašto je Bog stvorio svijet onakvim kakav jest, ali ljudska bića moraju prihvatiti svoja ograničenja i raditi s onim što im je dano, umjesto da uskraćuju svoju vjeru u Boga u znak protesta.
Na kraju, Douthat dijeli svoje iskustvo odrastanja kao karizmatski protestant i obraćenja na katolicizam. Očito je da je “čudnovatost” vjere iz njegova djetinjstva “nadmašena, nadiđena i obuhvaćena u ortodoksiji,” a “prostranost katolicizma, njegova drevnost i globalni doseg” učinili su ga zadovoljnijim za nekoga njegova intelektualnog raspona.
Kroz cijelu knjigu Douthat je elokventan i izbjegava uobičajene zamorne dijelove religijskih rasprava. Može biti ponizan i popustljiv do krajnosti, ali i briljantno odlučan kada govori o nužnosti i plodovima vjerovanja. Svatko tko iskreno razmatra vrijednost religijskog vjerovanja trebao bi barem biti uvjeren u njegovu razumnost. I, ako Bog da, može započeti put prema doživljavanju radosti religijske istine iz prve ruke.
