Svakoga dana nailazimo na članke koji upozoravaju na buduće opasnosti umjetne inteligencije. No je li strojno učenje doista prijetnja? Ne. Kao što je psihijatar Karl Stern upozorio prije 71 godinu u “Trećoj revoluciji”, glavni problem je taj što intelektualne elite već više od stoljeća prihvaćaju materijalizam: znanost über alles.
Stern, židovski psihijatar koji je pobjegao iz nacističke Njemačke i prešao na katoličanstvo, dijagnosticirao je ovu zabludu proročanskom jasnoćom. Upozorio je da kada ljude svedemo na mehanizme, otvaramo vrata dehumanizaciji u svim njezinim oblicima. Rasprava o umjetnoj inteligenciji najnovije je poglavlje priče kojoj je Stern svjedočio iz prve ruke: u nacističkoj Njemačkoj materijalistička je ideologija svodila ljudska bića na uzorke u rasističkoj biološkoj teoriji, zanemarujući njihovu ljudskost.
Stern je identificirao temeljnu pogrešku: znanost legitimno djeluje na materijalnoj, mjerljivoj ravni. Ali kada tvrdi da je to jedina ravnina, pada na vlastitim temeljima.
Uzmimo Sternov poznati misaoni eksperiment. Zamislite da sastavite istraživački tim koji proučava Beethovenovu Devetu simfoniju. Fizičari analiziraju zvučne valove, intenzitet i frekvencije; psiholozi istražuju Beethovenove traume iz djetinjstva i kako se nosio s gluhoćom; sociolozi ispituju njegov izbor Schillerove “Ode radosti” u post-napoleonskom političkom okruženju; neurolozi koriste funkcionalnu magnetsku rezonanciju kako bi mapirali koje se regije mozga aktiviraju kada ispitanici slušaju zborski stavak.
No, kako Stern primjećuje, “kolikogod podataka naš znanstveni tim prikupio, ne bi mogao ‘objasniti’ niti jedan takt glazbenog iskustva koje nazivamo Devetom simfonijom”. Problem nije u nedostatku podataka. Problem je kategorialan: estetsko iskustvo, značenje i ljepota postoje na ravni kojoj znanstveno mjerenje ne može pristupiti.
To nije neuspjeh znanosti. Znanost se ne može baviti cjelokupnom stvarnošću. Kao što je Stern napisao: “Ljubav i mržnja, radost i žalovanje ne mogu se kvantificirati.” Možete mapirati svaki neuron, izmjeriti svaki hormon, pratiti svaki električni impuls – i ipak nećete objasniti zašto netko voli svojeg rasipnog sina.
Isto ograničenje pojavljuje se u svakom području koje je najvažnije za ljudski život. Znanost može mapirati neurološke procese tijekom moralnog odlučivanja, ali ne može utemeljiti samu moralnu obvezu. Zašto bismo se žrtvovali za druge ako smo samo skupovi atoma koji slijede fizičke zakone?
U osnovi, znanost ne može odgovoriti na pitanja “zašto” o svrsi i značenju. Izvrsna je u opisivanju mehanizama – tj. kako stvari funkcioniraju. Ali ne može se baviti teleološkim pitanjima – zašto stvari postoje, koja im je svrha.
To nisu nedostaci znanstvene metode. To su inherentna ograničenja koja otkrivaju pravu prirodu stvarnosti: više ravni postojanja, od kojih svaka zahtijeva svoj vlastiti način spoznaje. Katastrofalna pogreška scientizma jest tvrditi da je materijalna ravan jedina stvarna – da ono što znanost ne može izmjeriti, ne postoji.
Sternovo rješenje nije bilo odbaciti znanost, nego je prihvatiti kao djelomično razumijevanje stvarnosti. Katolička intelektualna tradicija, oslanjajući se na Aristotela i Akvinskog, oduvijek je inzistirala na onome što je Stern nazvao “višestrukim ravnima postojanja”. Materijalna stvarnost djeluje prema fizičkim zakonima koje znanost može proučavati. Ali osobe istodobno postoje na nekoliko ravni – tijelo, duša i duh sjedinjeni u osobi, osobi stvorenoj na sliku Božju.
Kad bi Stern danas bio živ, rekao bi nam kako se njegovo razumijevanje stvarnosti odnosi na potencijalne opasnosti umjetne inteligencije. Svijest se ne može postići algoritmima – ne zato što naši računalni sustavi nisu dovoljno snažni, nego zato što samosvijest pripada nematerijalnoj ravni stvarnosti. Nijedna količina računalne složenosti ne može premostiti jaz između sintakse i značenja.
Uzmimo nešto tako konkretno kao oporavak od ovisnosti. Može li AI chatbot služiti kao sponzor u 12 koraka? Tehnički, mogao bi se programirati sa svim pravim frazama. No nikada ne bi mogao biti pravi sponzor – jer sponzorstvo zahtijeva ono što AI u svojoj biti nema: empatiju rođenu iz zajedničke patnje, moralni autoritet utemeljen u osobnoj preobrazbi, prisutnost jednog ranjenog iscjelitelja koji prati drugoga. Sponzor je morao biti slomljen i pronaći milost – biti “Bog s kožom”.
Materijalizam podbacuje svugdje gdje se primjenjuje na osobe. Ne možete svesti ljubav na oksitocin, ljepotu na obrasce preferencija, moralnu obvezu na evolucijsku prednost ili ljudsko dostojanstvo na biološku funkciju. Osobe su utjelovljene duše, stvorene za zajedništvo s osobnim Bogom, noseći Njegovu sliku.
Trebamo koristiti umjetnu inteligenciju ondje gdje je izvrsna – kao alat za analizu podataka, automatizaciju rutinskih zadataka i rješavanje računalnih problema. Ali moramo odoljeti tome da prodre u domene koje pripadaju osobama: obrazovanje koje oblikuje karakter, savjetovanje koje liječi duše, odnose koji čine našu čovječnost.
I trebali bismo ponovno preuzeti vokabular duše. U doba koje osobe svodi na mozgove, svijest na obradu informacija, a ljubav na neurokemiju, ponovno moramo govoriti o duhovnim stvarnostima: o dušama stvorenima za vječnost, o transcendentnim svrhama, o zajedništvu s Božanskim. Ne kao o poeziji ili metafori, nego kao o najtemeljnijoj istini o tome što jesmo.
Karl Stern je pobjegao od jednog materijalističkog režima koji je osobe svodio na uzorke i doživio kako drugi prihvaćaju istu filozofiju u drugim oblicima. Panika oko umjetne inteligencije samo je najnovija manifestacija zablude koju je dijagnosticirao: da su osobe mehanizmi, da je svijest računanje, da je znanost dovoljna.
Nije dovoljna. Nikada nije bila. I sve dok ponovno ne otkrijemo ono što je Stern znao – da osobe postoje na višestrukim ravnima, da materijalizam uništava ljudsko dostojanstvo – nastavit ćemo graditi sve bolje alate, dok gubimo svoju čovječnost.
Izvor
