Izbor pape Lava XIV potaknuo je špekulacije među nekim katolicima koji se nadaju promjeni ograničenja iz 2021. na predkoncilske liturgijske obrede, uvedene u motu proprio Traditionis custodes.
Nadbiskup Salvatore Cordileone iz San Francisca jedan je od onih koji su optimistični.
Samo nekoliko dana prije nego što je Lav izabran, Cordileone je napisao esej pozivajući na „kraj liturgijskih ratova“.
U eseju je nadbiskup naglasio da je „sada povoljan trenutak za oživljavanje vizije pape Benedikta XVI.“ o liturgiji, dopuštanjem slobodne upotrebe predkoncilskog Rimskog misala, čime bi se omogućilo da se „dvije izražajne forme istog latinskog obreda međusobno obogaćuju“.
Cordileone je razgovarao s The Pillar-om o svojim nadama za liturgijsku obnovu tijekom pontifikata pape Lava XIV.
Crkva se danas suočava s mnogim izazovima – od vjerske slobode do imigracije i svećeničkog zlostavljanja. Zašto smatrate da je razgovor o liturgiji važan u životu Crkve upravo sada?
Liturgija oblikuje tko smo. Moramo biti u ispravnom odnosu s Bogom ako želimo ispravno riješiti bilo što drugo. Moramo biti sigurni da je naša liturgija doista iskustvo svetoga koje može uzdići naše duše i umove prema Bogu. Kad smo u pravom odnosu s Bogom, možemo to donijeti u svijet i na pravi način se suočiti sa svim ovim izazovima s kojima se suočavamo.
Kritičari starijih liturgijskih oblika ponekad tvrde da su previše zastarjeli da bi privukli mlade ljude. No čini se da su upravo mladi katolici oni koji u velikom broju odlaze na izvanredni oblik. Zašto mislite da je to tako?
U svijetu je toliko kaosa. Čini se da se sve stalno mijenja. Mislim da ljudi žele pronaći nešto što ih može ukorijeniti, nešto trajne vrijednosti, što je uistinu lijepo i sveto, što će ih uzdići iz banalnosti i nereda koji trenutno vladaju svijetom.
Ali postoji još jedan čimbenik. To je, na neki način, slično, pretpostavljam, ali čini se da mlade ljude uvijek privlači ezoterično. Sjećam se kako je 1970-ih među mladima raslo zanimanje za istočne religije. Mislim da mladi već imaju sklonost tražiti nešto drugačije, možda uzbudljivije.
Ali ovdje, u dubinama naše katoličke tradicije, nalazi se nešto što ih može ukorijeniti u onome što je bezvremensko i uistinu sveto. Možda, kada bi to više doživljavali iz nedjelje u nedjelju u svojim župama, privlačnost možda ne bi bila toliko snažna, ali i dalje bi postojala.
Stoga bih onima koji kritiziraju latinsku misu rekao: prvo je upoznajte. Nemojte kritizirati ono što ne poznajete. Iskusite je, naučite, pokušajte razumjeti, a onda ćete biti u poziciji da kritizirate.
Mislite li da bi unutar biskupija trebalo poduzeti napore kako bi se ljudima bolje objasnili liturgijski obredi i simbolizam općenito?
Apsolutno. I to je bio problem prije Drugog vatikanskog koncila. Čak ni mnogi svećenici nisu razumjeli mnoge geste i obrede u misi, i pretpostavljam da je zato bilo tako lako mijenjati ih.
Ali sve ima svoju svrhu, i moramo educirati ljude o tome kako bismo ponovno oživjeli taj simbolizam i osjetljivost na sakramentalno.
Jeste li optimistični da će izbor pape Lava XIV dovesti do novog naglaska na pobožnosti i ljepoti u liturgiji?
Da, jesam. Mislim da će on posebno predvoditi primjerom. Želi biti graditelj mostova – to je bilo vrlo jasno od trenutka kad je prvi put izašao na lođu Bazilike svetog Petra. Vjerujem da bi mogao biti osoba koja će okončati liturgijske ratove.
To smo postigli pod papom Benediktom. Zatim se činilo da je započeo novi rat protiv tradicionalne mise, što je završilo podjelama i s puno gorčine. Tako da osjećam da bismo mogli povratiti osjećaj zajedničkog življenja.
Iskreno, sada u Katoličkoj crkvi imamo različite stilove bogoslužja, ali dokle god slijedimo liturgijske norme, mislim da možemo postići veći osjećaj jedinstva ako poštujemo jedni druge i način na koji slavimo bogoslužje.
Što konkretno očekujete? Mislite li da bi Sveta Stolica jednostavno mogla poništiti propise nametnute motu proprijem Traditionis custodes? Postoji li neki drugi pristup?
Na kraju, mislim da to treba prepustiti odluci biskupa u njegovoj biskupiji.
Ali mislim da vizija treba biti takva da tradicionalna misa bude lako dostupna onima koji je žele. Nadam se da ćemo doći do vremena kada će oba oblika mise biti uobičajeno iskustvo svakodnevnih katolika i kada će se osjećati jednako ugodno u oba oblika mise.
Tada ćemo na kraju znati kako se organski kretati prema jednom obliku mise za sve katolike, koji će vjerojatno sadržavati nešto više raznolikosti, budući da tako živimo zadnjih 60 godina. Kako možemo uključiti stvari koje su se već događale prije [Drugog vatikanskog koncila] — na primjer, aktivno sudjelovanje naroda, da narod može pjevati one dijelove mise?
Mislim da je to bila vizija pape Benedikta – da se na kraju trebamo vratiti na jedan oblik. No, način za to nije da neki odbor sjedne i bira elemente iz svakog oblika kako bi stvorio neki konvergentni oblik. To se može dogoditi samo kada ljudi poznaju, razumiju i slave bogoslužje u oba oblika.
Mislim da će, kada oba oblika mise postanu dio iskustva katolika koji dolaze na misu, to omogućiti zdravo rješenje za trenutni podijeljeni stil bogoslužja.
Mnoge tradicionalističke zajednice izjavile su da su se osjećale izdano zbog Traditionis custodes. Neki ljudi iz tih zajednica kažu da osjećaju razočaranje i nepovjerenje prema Vatikanu i crkvenim vođama.
Što, ako išta, mislite da bi se moglo učiniti kako bi se pomoglo u zacjeljivanju tih rana?
Pa, mislim da su i neki biskupi imali svoje zabrinutosti, s obzirom na ograničenja njihove vlastite legitimne ovlasti u njihovim biskupijama. Mislim da bi trebalo promicati viziju koju nam je dao Benedikt i omogućiti biskupima u njihovim biskupijama da razlučuju i donose odluke za svoje zajednice.
Mislim da će s vremenom to donijeti određeno ozdravljenje. Smatram da će biti korisno ako misa bude lako dostupna ljudima koji je žele, i ako ti ljudi nisu izolirani kao da su loši katolici, oni koji nisu potpuno s Crkvom ili oni koji misle da su superiorniji od drugih.
Također, i oni sami ne bi trebali pokazivati takav stav. Kada me ljudi koji vole tradicionalnu misu pitaju što mogu učiniti kako bi to promicali, kažem im: otvorite menzu za ljude na ulici, radite u skloništu za beskućnike, podržite kliniku za pomoć trudnicama u kriznim situacijama. Živite svoju vjeru u akciji kako biste pokazali da ste integrirani katolik.
Bogoslužje mora biti ispravno, to je na prvom mjestu. Ali tu ne smije stati. Mora se živjeti u našim svakodnevnim okolnostima. Mislim da su mnogi od njih dobri u tome da žive svoju vjeru unutar svoje osobne zvanja i života – ljudi koji su u braku, koji su vjerni, imaju puno djece i odgajaju svoju djecu u vjeri. To je na prvom mjestu. Ali također trebaju živjeti svoju vjeru kroz služenje siromašnima i potrebitima. To će izgraditi jedinstvo u Crkvi.
Kada je Traditionis custodes objavljen, razlog koji je bio naveden bio je taj da su neke od tih zajednica tradicionalne mise postale previše zatvorene, s tendencijom da odbacuju Drugi vatikanski koncil.
Isto je obrazloženje dano za opravdanje dodatnih ograničenja koja su uslijedila od strane Dikasterija za bogoštovlje.
Smatrate li da su te zabrinutosti opravdane? Ako jesu, kako mislite da bi se trebale riješiti bez suzbijanja latinske mise?
Pretpostavljam da postoje neki ljudi koji razmišljaju na taj način, ali iskustvo većine nas u Sjedinjenim Američkim Državama nije takvo. Većina ljudi koji prisustvuju tradicionalnoj misi, ako idu u zajednicu koja je u zajedništvu sa Svetom Stolicom, prihvaćaju valjanost Drugog vatikanskog koncila.
Problem je u tome što ih sada izoliraju, govoreći im da ne mogu imati svoju misu čak ni u župnoj crkvi – još jedno ograničenje koje dolazi iz dikasterija.
Župi bi trebalo biti dopušteno imati tradicionalnu misu kao dio rasporeda misa koji se može objaviti u biltenu, tako da bude integrirana. Što više to činimo, manje ćemo potpirivati osjećaj ogorčenosti i podjele.
Tradicionalna misa nije crkveni pokret poput Neokatekumenskog puta, Katoličkog obiteljskog pokreta, Susreta za bračne parove itd. Ali ima karakteristike pokreta. Ti crkveni pokreti imaju potencijal obnavljanja i revitalizacije Crkve ako ostanu u zajedništvu s Crkvom. Crkveno vodstvo mora ih pastirski voditi na način koji ih održava u zajedništvu.
Pokreti imaju tendenciju da se lako odvoje i vide sebe kao jedine prave katolike. Stoga crkvene vlasti mora ispravno voditi i usmjeravati te pokrete. Ti pokreti trebaju smjernice, ne samo da ih se ostavi same sebi, ali i da ih se ne ograničava previše. Mislim da je to ono što trebamo učiniti s tradicionalnom misom. Trebamo ih dovesti u veći osjećaj zajedništva.
Možda su neka ograničenja ili smjernice potrebni kako bi se osiguralo da se ne pretvore u paralelnu crkvu. Ali rješenje nije u njihovoj izolaciji.
