Jedno od najvažnijih i zasigurno najkompleksnijih pitanja koje će papa Lav morati riješiti jest ono poznate sinodalnosti. On je kanonist i čovjek od uprave, i stoga zna da bi nastavak puta prema sinodalnoj Crkvi, koji je Franjo neodgovorno otvorio, vodio katastrofi. Za nas laike u teologiji i kanonskom pravu, preporučujem ovaj članak “Papa i prefektrica” objavljen na Infovaticana. Sažet ću problem: ius regendi, odnosno moć upravljanja, daje se sakramentom svetog reda. Drugim riječima, samo oni koji su primili taj sakrament mogu obavljati valjane upravne akte unutar Crkve. Stoga, ni laici ni redovnice ne mogu upravljati. I nije riječ o modi; to je duboko teološko pitanje koje je snažno potvrdio Drugi vatikanski koncil.
Nastavljanje s Franjinom sinodalnošću značit će demokratizaciju Crkve na svim razinama. Primjerice, laici, odnosno dame iz župe, odlučivat će što svećenik mora propovijedati na misi i komu smije ili ne smije podijeliti pričest; predani laici će, zajedno s grupom progresivnih i uplašenih biskupa i svećenika, određivati što je grijeh, a što nije, i tako dalje. Možemo dodati niz primjera. Papa Lav to zna mnogo bolje od bilo koga od nas, i naslućujem da će ispravljanje tog “nereda” koji nam je mu jeostavljeno biti jedan od njegovih neposrednih prioriteta.
I ovo temeljim na nekim znakovima koje, naravno, možda pogrešno tumačim, ali riskiram svoje mišljenje ovdje. Iako je Sveti Otac u tri tjedna od svog izbora nekoliko puta spomenuo sinodalnost, te su reference bile rijetke i znatno manje intenzivne nego što su mnogi očekivali. Podsjetimo se jednog značajnog detalja. Izabran je u četvrtak, 8. svibnja; već u ponedjeljak, 12. svibnja, na njegovom stolu našlo se otvoreno pismo Tajništva sinode u kojem su mu, laskavim tonom, “zatražili” da nastavi s “sinodalnom Crkvom.” Ovo je očito bio snažan javni pritisak. Međutim, sljedeće nedjelje, u homiliji na misi kojom je započeo svoju Petrovu službu – koja je, na neki način, bila programska propovijed – nikada nije spomenuo riječ “sinodalnost.” Sljedećeg je dana, to je istina, u manjem sastanku i u drugom kontekstu, spomenuo tu temu – morao je baciti neku “kost” – ali vrlo je značajno da se ta referenca nije pojavila u homiliji.
Druga činjenica, koja je više vježba futurologije, odnosi se na imenovanje časne sestre za tajnicu dikasterija za redovnike. Ono što je neobično, jest da je “prefektrica” tog tijela već redovnica. Dakle, vodstvo je u rukama dviju žena koje nisu primile, niti će ikada primiti, sakrament svetog reda. A pitanje je vrlo ozbiljno: ako zakon u kanonu 129 §1 utvrđuje da: “Za moć upravljanja, koja u Crkvi postoji po božanskom ustanovljenju i koja se također naziva moć jurisdikcije, sposobni su subjekti oni zapečaćeni svetim redom, prema normi propisa zakona,” i ako Drugi vatikanski koncil u Lumen gentium (dogmatskoj konstituciji) navodi da “Biskupsko posvećenje, zajedno sa službom posvećivanja, daje i službe poučavanja i upravljanja…,” slijedi da su svi upravni akti koje je poduzela Simona Brambilla, “prefektrica” dikasterija, ništavni. I svatko tko se osjeća pogođen tim aktima može se žaliti kanonskim sudovima. Prava katastrofa; “nered” kojim se Franjo neodgovorno ponosio.
S obzirom na ovu situaciju, moguće je da je Lav XIV odlučio imenovati s. Tizianu Marletti za tajnicu jer će uskoro ukloniti Brambillu s njezine pozicije “prefekta” i zasigurno je ne bi mogao degradirati na nižu poziciju unutar istog tijela. A njezino mjesto moglo bi zauzeti sadašnji pro-prefekt, salezijanac [kardinal-nadbiskup] Ángel Fernández Artime, ako se prije toga ne dogodi neki skandal, jer mi se ne čini da će papa provoditi nagle promjene, a još manje na tako visokim pozicijama u Kuriji. Vidjet ćemo. To je samo pitanje vremena.
Usput rečeno, to ne znači da će pontifeks raspustiti sinodu, niti je to potrebno. Sinode i sinodalnost uvijek su bile dio prakse Crkve; ono što je važno jest da se moraju shvatiti u svjetlu Tradicije, a ne prema Franjinim i germanskim fantazijama. Možemo se, naravno, osloniti na primjere istočnih Crkava, koje sve, uključujući one u zajedništvu s Rimom, imaju svoj “sveti sinod” koji ih upravlja; možemo se osvrnuti i na povijesne primjere iz prvog tisućljeća, gdje je okupljanje pokrajinskih sinoda bila uobičajena praksa, a na poseban način se to događalo u španjolskim Crkvama sve do muslimanske invazije. No, za one koji se boje onoga što pogrešno nazivaju “arheologizmom,” obratimo se onome što je Tridentski sabor naredio: održavanje pokrajinskih sinoda svakih tri godine. Tako je veliki sveti Karlo Boromejski, nadbiskup Milana, između 1565. i 1584. sazvao šest biskupijskih sinoda i jedanaest pokrajinskih sinoda, koji su, među mnogim drugim odredbama, uveli obvezno prebivanje za kler, uspostavili jasne liturgijske i disciplinske norme, reorganizirali župe, ograničili zloupotrebe i osnovali sjemeništa prema novim tridentskim normama. Ukratko, sinode su, osim što su vrlo katoličke, također vrlo tridentske. Ali, kao što svi mogu pretpostaviti, u tim su slučajevima bile ozbiljne, a ne sablasna okupljanja kakvima ih je Franjo pretvorio.
Nastavak s današnjom “sinodalnom Crkvom” jednostavno znači denaturalizaciju Katoličke Crkve. Naš Gospodin ju je ustanovio na temeljima apostola i njihovih nasljednika, biskupa. Oni su ti koji imaju munus ili vlast upravljanja, koju mogu delegirati svećenicima koji sudjeluju u sakramentu svetog reda. No ni redovnici ni laici nisu primili ovo munus i, stoga, bez obzira na klerikalizam na koji se progresivci mogu žaliti, ne mogu upravljati Crkvom. To utvrđuju i teologija i zakon. Upravo zbog toga, pitanje se svodi na činjenicu da će, ako se nastavi “sinodalna Crkva” – “apostolska Crkva” Isusa Krista nestati.
