Kada uđu u Sikstinsku kapelu kako bi izabrali nasljednika na Petrovu prijestolju, europski kardinali nosit će na svojim ramenima veliku odgovornost za sudbinu svoga kontinenta, koji se suočava s izazovima bez presedana od vremena Crkve prvih stoljeća. U trenutku kada neki predviđaju da bi Europa uskoro mogla postati nevažna zbog sve veće važnosti globalnog Juga — gdje Crkva najbrže raste — ona i dalje ostaje, kao institucionalno i teološko težište, ključni čimbenik u ishodu konklave.
Trenutno, s 53 od 135 kardinala s pravom glasa koji dolaze iz Europe — od kojih su trećina Talijani — njihove kolektivne prioritete i zabrinutosti oblikovat će ne samo izbor sljedećeg pape nego i smjer Crkve u svijetu koji se brzo mijenja.
Međutim, postaje jasno da europski blok više nije ujedinjen. Podjele oko nasljeđa reformi pape Franje i odgovora Crkve na različite manifestacije sekularizma odražavaju dublje kulturne i teološke prijepore. Europski kardinali suočit će se s teškim zadatkom: očuvanjem tradicionalnog nauka i identiteta Crkve, dok se istovremeno prilagođavaju novim društvenim stvarnostima.
Suočavanje sa sekularizmom, seksualnim zlostavljanjem i podjelama unutar Crkve.
Jedna od najvažnijih zabrinutosti za njih bit će rašireni sekularizam i dramatičan gubitak religijskog utjecaja u Europi. Nekada srce kršćanskog svijeta, Europa sada ima zemlje u kojima su osobe koje tvrde da nemaju “nikakvu religiju” većina. Pohađanje mise općenito je naglo opalo od 1970-ih, a moralni utjecaj Crkve na javni život gotovo je potpuno poništen, osobito u zemljama poput Francuske i Njemačke. Pitanje suočavanja s rastućim izazovima za vjerske institucije i vjerske slobode u ovim sekularnim društvima, gdje pro-life pokreti djeluju legalno, ali se suočavaju s rastućim društvenim i političkim pritiscima koji ugrožavaju njihovo sudjelovanje u javnom diskursu, moglo bi biti ključni prioritet za mnoge od njih.
Ovi zabrinjavajući trendovi popraćeni su i novim značajnim fenomenom: spektakularnim porastom broja krštenja mladih odraslih tijekom uskrsnih slavlja u određenim zemljama Starog kontinenta — prvenstveno u Francuskoj, Engleskoj i Belgiji. Potreba za prikladnim praćenjem ovog fenomena kako bi donio dugoročne plodove ne bi trebala proći nezapaženo među kardinalima biračima, tim više što su biskupi Francuske upravo najavili održavanje pokrajinskog sabora kako bi se odgovorilo na izazove novih katekumena počevši od Duhova 2026. godine.
Kardinali će tražiti papu koji je sposoban zadobiti poštovanje europskih lidera i obratiti se mlađim generacijama u potrazi za moralnim i identitetskim osloncem, na način prilagođen današnjem jeziku i kodovima.
Štoviše, kriza seksualnog zlostavljanja ostaje velika rana u europskoj Crkvi. Skandali u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji i Italiji ozbiljno su narušili povjerenje javnosti. Iako je papa Franjo uveo neke reforme, mnogi europski kardinali vjeruju da su potrebne odlučnije mjere. Neki od njih zagovaraju veću transparentnost i odgovornost, dok su drugi oprezniji prema dubljim strukturnim reformama, bojeći se da bi one mogle stvoriti klimu pretjerane sumnje i na kraju ugroziti svećeništvo i autoritet Crkve ili čak dovesti u pitanje tajnu ispovijedi.
Pitanje trajnog jedinstva Katoličke Crkve također je postavljeno nedavnim njemačkim Sinodalnim putem (2019.–2023.) i planovima da se on pretvori u stalno sinodalno vijeće, koje je izazvalo neka temeljna doktrinarna učenja Crkve o seksualnosti, ređenju žena i propovijedanju laika, što je izazvalo napetosti s Vatikanom. Sinoda o sinodalnosti, koju je inicirao papa Franjo u razdoblju od 2021. do 2024., dodatno je otkrila rastuće podjele među europskim biskupima u vezi sa stupnjem autoriteta koji bi nacionalne Crkve trebale imati u oblikovanju katoličke prakse, što će biti još jedno neizbježno područje zabrinutosti.
Istodobno, redefiniranje političkih pokreta koje se odvija diljem Europe, obilježeno osobito pojavom desničarskih populističkih stranaka, sigurno će utjecati na život nacionalnih Crkava. Budući da mnogi od ovih novih vođa otvoreno ističu svoju kršćansku vjeru i naklonost prema Katoličkoj Crkvi, mnogi kardinali mogli bi biti skloni izabrati papu koji će vješto voditi dijalog s njima i tako održati utjecaj Svete Stolice bez ugrožavanja njezine neovisnosti i univerzalnosti.
Konačno, nužno će uzeti u obzir buduću provedbu motu proprija Traditionis Custodes, koji je nametnuo stroga ograničenja na slavljenje tradicionalne latinske mise. Ovo je izazvalo velike napetosti između crkvene hijerarhije i lokalnih zajednica, koje su često uvelike sastavljene od mladih ljudi: budućnosti kršćanstva.
Tri ključna bloka.
Ove suprotstavljene dinamike potaknule su pojavu tri glavna bloka koji će oblikovati pristup kardinala s pravom glasa tijekom konklave.
Reformistički ili “pro-Franjo” blok traži kontinuitet s pastoralnim pristupom argentinskog pape, koji je uglavnom usmjeren na milosrđe, socijalnu pravdu i međureligijski dijalog. Ova skupina otvorena je za reforme u pitanjima poput uključivanja istospolnih parova, pristupa pričesti za razvedene i ponovno vjenčane osobe te veće uključenosti laika. Također podupiru veću promociju ekumenizma i dijaloga s islamom. Među njima su kardinali poput Talijana Mattea Zuppija, Portugalca Joséa Tolentina de Mendonçe (također prefekta Dikasterija za kulturu i obrazovanje), Francuza Jean-Marca Avelinea i Poljaka Grzegorza Ryśa. Vjerojatno će se zalagati za veće angažiranje Crkve u modernom društvu.
S druge strane, konzervativni blok daje prednost doktrinarnoj jasnoći i moralnoj dosljednosti nad pastoralnom fleksibilnošću. Ova skupina decentralizaciju i doktrinarni razvoj promatra s oprezom, videći takve promjene kao prijetnju jedinstvu i povijesnom autoritetu Crkve. Vjerojatno će se zalagati za razjašnjenje i usklađivanje različitih motu propria pape Franje, koji su dijelom institucionalne Crkve i vjernika doživljeni kao zbunjujući. Kardinali poput Nijemca Gerharda Müllera, Mađara Pétera Erdőa i Nizozemca Wima Eijka istaknute su kardinali ove skupine.
Posljednji blok, koji bi se mogao definirati kao institucionalni stabilizatori, usmjeren je na upravljanje Vatikanom i unutarnju stabilnost. Ova skupina nastoji uravnotežiti tradiciju i pastoralnu fleksibilnost bez uvođenja velikih strukturnih promjena. Kardinali poput Talijana Pietra Parolina, aktualnog državnog tajnika Svete Stolice; Švicarca Kurta Kocha, prefekta Dikasterija za promicanje kršćanskog jedinstva; i Talijana Claudija Gugerottija, prefekta Dikasterija za Istočne Crkve, pripadaju ovom bloku. Bez obzira na to jesu li progresivni ili konzervativni, ovi se profili smatraju pragmatičnima i vjerojatno će podržati papu koji može ujediniti različite frakcije unutar Crkve i obnoviti vjerodostojnost Vatikana bez uvođenja poremećajnih reformi.
Očuvanje institucionalne težine Europe
Europski kardinali s pravom glasa, od kojih su 17 Talijani, vjerojatno će nastojati očuvati svoj utjecaj u vatikanskom upravljanju, budući da bi novi papa iz globalnog Juga mogao dodatno učvrstiti kulturni pomak koji je započeo papa Franjo. Njihov izazov bit će, dakle, pronaći papu koji može očuvati institucionalnu težinu Europe, a da pritom ne ugrozi rastući zamah Juga.
Iako sljedeći papa možda neće biti Europljanin, glasovi europskih kardinala imat će značajnu težinu. Oni će željeti da novi nasljednik svetog Petra bude čovjek sposoban ojačati doktrinarnu jasnoću i vratiti vjerodostojnost Crkvi, istodobno odgovarajući na nove društvene i političke stvarnosti, a da pritom ne otuđi ključne frakcije. Iako je malo vjerojatno da će jedan kandidat zadovoljiti sve te kriterije, prioriteti europskih kardinala imat će snažan utjecaj na dnevni red sljedećeg pape. Ulog je tim veći jer bi gubitak europskog utjecaja, koji se s vremenom konsolidirao, mogao konačno promijeniti lice univerzalne Crkve.
