Naslovnica Crkva Nedostaje li nam pravo vodstvo u Crkvi?

Nedostaje li nam pravo vodstvo u Crkvi?

Tijekom, otprilike, posljednjih pola stoljeća crkveni pastiri bili su u cjelini izuzetno neučinkoviti u zadržavanju katolika, posebno mladih katolika, u Crkvi. Narod se polako udaljava od vjere, ali ne prema suparničkoj verziji kršćanstva, već u smjeru potpunog odbacivanja kršćanstva, pa čak i odbacivanja Boga; a čini se da crkvene starješine nemaju pojma kako zaustaviti taj zamah.

Kada govorimo o „prelasku na ateizam”, imamo na umu brojne oblike ateizma: (1) otvoreni i eksplicitni ateizam; (2) agnosticizam, ili „sramežljivi ateizam“ odnosno „ateizam koji se ne usuđuje izgovoriti svoje ime“; (3) temeljita vjerska ravnodušnost; (4) moralni ateizam, odnosno vođenje vlastitog života bez pozivanja na Boga; (5) nominalno (ili liberalno) kršćanstvo, koje se može nazvati „početničkim ateizmom“ – jer, slažem se s kardinalom Newmanom da liberalna religija logično vodi u smjeru ateizma.

Zašto su naši čelnici bili tako neučinkoviti? Dopustite mi da ponudim nekoliko vrlo okvirnih prijedloga.

  1. Malen broj svećenika. Nakon Drugog vatikanskog sabora ogroman broj svećenika i redovnika napustili su svoja zvanja i nikada nisu na odgovarajući način zamijenjeni.
  2. Skromnost voditeljskih sposobnosti. Pretkoncilska Crkva obilovala je nadarenim vođama. Moj je dojam da su naši današnji čelnici u prosjeku daleko manje nadareni voditeljskim sposobnostima od svojih prethodnika prije koncila.
  3. Posljednjih desetljeća, našim čelnicima nedostajalo je povjerenja koje je potrebno svim učinkovitim vođama; i, naravno, ‘vođe’ koji sumnjaju u svoju sposobnost vođenja, upravo iz tog razloga, neće znati učinkovito voditi.
  4. Pretpostavljam da im nedostaje samopouzdanja jer mnogi od njih ne vjeruju svim srcem u vjerske istine; imaju svoje sumnje.
  5. Skandal zbog zlostavljanja djece. Ovo je narušilo moralnu vjerodostojnost, posebno s obzirom na spolni moral, ne samo onih koji su krivi za te zločine, već i svih svećenika i biskupa. Možete reći: „To nije pošteno – kriviti sve za grijehe manjine.“ I u pravu ste. Ali nije važno. Šira javnost, uključujući dio katoličke javnosti, te grijehe smatra kolektivnom krivnjom.
  6. Pitanje homoseksualnosti. Homoseksualnost se kao otrov proširila među svećenstvom tijekom proteklih pola stoljeća, i to na tri načina: (a) neki su svećenici bili aktivni homoseksualci; (b) mnogi drugi su imali homoseksualnu orijentaciju, iako su apstinirali od homoseksualne prakse; (c) a ostali, iako nisu homoseksualci niti su im skloni, ipak su „mekani” u svom neodobravanju. Oni jednostavno ne dijele tradicionalni prijezir Crkve zbog tog teškog grijeha.
  7. Strah od neodobravanja. Svećenici i biskupi znaju da će, ako odlučno potvrde određena vjekovna katolička učenja – posebno ona koja se tiču ​​seksualnog ponašanja, ali ne samo ova – naići na snažno neodobravanje, ne samo cijelog svijeta, već i među vlastitim stadom, među vjernicima u njihovoj biskupiji ili župi. Pa tako zaključe da je diskrecija bolja od hrabrosti.
  8. I postoji velika opasnost koja posebno pogađa biskupe. Jednom kad postanete biskup, postanete dobrodošli u elitno društvo. Sada vas barem na formalni način smatraju vršnjakom lokalnih bankara, gospodarstvenika, dekana fakulteta, gradonačelnika, guvernera, urednika novina i izdavača, itd.

Iako su ti ljudi previše pristojni da bi vam to spomenuli u lice, većina njih svaku autentičnu verziju vaše religije smatra zastarjelom. Katoličanstvo je možda bila sjajna stvar u srednjem vijeku, u doba Akvinskog i Dantea i Giotta; a i danas je to podnošljivo pod uvjetom da ga oni koji ga ispovijedaju ne shvaćaju previše ozbiljno. Pa ako ste katolički biskup i svima jasno dajete do znanja – svojim vjernicima, tako i nekatoličkom svijetu, da svim srcem vjerujete u katoličanstvo i želite da ono bude snažna sila u oblikovanju kulture, izgubit ćete obraz među svojim elitnim vršnjacima. Možda čak postanete i predmet ismijavanja. Ali kao što rekoh, to su pristojni ljudi; oni vam se neće smijati u lice; učinit će to samo iza vaših leđa.

U povijesti Crkve bilo je vrijeme kada su biskupi bili voljni biti bačeni lavovima. Siguran sam da bi mnogi današnji biskupi, kad bi morali birati, bili spremni umrijeti za vjeru, spremni primiti mučeničku krunu. Međutim, mučeništvo se trenutno ne nudi. Dok njega ne bude (možda za još koje desetljeće), mnogi bi biskupi radije izbjegli „mini-mučeništvo“ društvenog izrugivanja.

Izvor