Naslovnica Crkva „Nemamo pravo očajavati u objašnjavanju istine”

„Nemamo pravo očajavati u objašnjavanju istine”

Gustave Doré (1832–1883) The Triumph Of Christianity Over Paganism (c 1868), oil on canvas, 300 x 200 cm, Art Gallery of Hamilton, Ontario. Wikimedia Commons.

 „Ako te zaboravim, Jeruzaleme“, kaže psalmist, „neka se osuši desnicu moja“ (Ps 137,5). „Ljudi su zaboravili Boga”, primijetio je Solženjicin o sovjetskom režimu; „zato se sve ovo dogodilo“. U svome članku „Brod budala“ iz 1982. godine, P. J. O’Rourke opisao je plovidbu rijekom Volgom s grupom zapadnih novinara i opis viđenoga u svakoj luci, tj. propadanja loše konstruiranih građevina i truljenja loše zasađenih usjeva – i devet godina kasnije, uništen nesposobnošću u kontinentalnim razmjerima, Sovjetski Savez se raspao. Njegova desnica je usahla.

Ponekad se osjećam kao nasilnik jer koristim osnovnu logiku protiv ljudi obrazovanih u modernoj Americi. Silogizam, kakav sam gore skicirao, polazi iz principa da ako je A B i B je C, onda je C A; i ovo načelo, pak, proizlazi iz principa da je A sam po sebi A. To jest A u svojoj srži, kada se žargoni dešifriraju i izbace optužbe za -izam, vladajuća ideologija je jasno utemeljena na poricanju identiteta A da je A… I otuda nastaju Woke pokreti, koji se jedan za drugim pokazuju sve pogubniji. Uz to su naši učitelji zaboravili ne samo Jeruzalem nego i Atenu, njihovi učenici (žrtve) nemaju alata kojima bi shvatili činjenice, čak i ako oni to stvarno žele.

U Sjedinjenim Američkim Državama, uvjerenje da muškarac ne mora biti muškarac po svojoj prirodi je nastalo nakon odluke Vrhovnog suda (1973. godine) da beba nije beba, što je bila dijabolička inkarnacija renesansnog priznanja da Bog nije Bog. To je mračno podrijetlo uvjerenja, a njegova intelektualna „tvornička“ djeca zaslužuju sažaljenje i suosjećanje – pogotovo zato što njihovo vlastito postojanje može predstavljati samo neuspjeh samog svjetonazora kojem služe. (Chesterton je jednom govorio o „zakonu i organizaciji koji su toliko bitni za anarhiju”, a ta ista nauka unatrag mora upravljati više generacijskim projektom sterilizacije vrste.) Držite se istine u ljubavi” (Ef 4, 15), rekli su nam; ali potrebno je čudo milosti da se pokaže dovoljna nježnost prema ljudima koji su toliko deformirani da zagovaraju trenutne doktrine ljevice.

Naravno, „doktrina“ je prilično čvrsta, odrediva riječ za želatinoznu promjenjivost s kojom se suočava protivnik ljevičarske misli. Popularni slogan pro-choice, na primjer, zahtijeva da „držimo svoje zakone dalje od njihovih tijela“. Sada, prije svega, ovo je kao da kažete kako bi trebali „držati zrak dalje od padobrana“. Smisao zakona je ograničiti fizičke radnje koje mogu uzrokovati fizičku štetu; zakonodavci nemaju ni pravo ni moć ograničavati pokrete duše i uma. Ukazivanje na takve apsurdnosti u retorici pro-choicea izgleda pomalo kao uzimanje slatkiša od bebe. Ali kada ti isti ljevičari traže zakonske sankcije koje nas prisiljavaju da se cijepimo, kako ih onda uopće možemo tretirati kao mentalne odrasle osobe?

Pitanje je stavljeno u širi kontekst kada sam naišao na rad dr. Joosta Meerlooa, sociologa koji proučava proces uspona totalitarnih režima. Njegova knjiga „Silovanje uma“ iz 1956. godine ima užasnu (iako ne iznenađujuću) relevantnost za naše vlastito svakodnevno iskustvo, detaljno opisujući proceduralne korake kao što su usađivanje kroničnog straha, okretanje stanovništva protiv vlastitih susjeda i, naravno, ključni element izolacija. Međutim, najupečatljivija teorija u knjizi odnosi se na svođenje odnosa odraslih građana s njihovim političkim predstavnicima na odnos djeteta i roditelja. „Igrajući na iracionalno dijete koje leži skriveno u nesvjesnom i zaoštravajući unutarnji sukob između razuma i emocija, inkvizitor može svoje žrtve dovesti do očajne predaje”.

Ovaj pristup, koji je puzajući iznikao iz kanalizacije kako bi napao prijestolje razuma, nije bio slučajan, već plod rigoroznog proučavanja (u vezi s korištenjem psiholoških istraživanja protiv političkih zatvorenika, Ivan Pavlov je jednom pisao izravno Josefu Staljinu, rekavši da se stidi nad onim što je učinio kao Rus), a naše znanje o ljudskom mozgu od tada je samo raslo. Teze sociologa Meerlooa o zapažanja da odraslm građaninu može „monotono ponavljati gluposti ima veću privlačnosti u hladnom ratu od logike i razuma“, i u Ovalnom uredu nailazimo na predsjednika, koja beskrajno inzistira na pro-choice katoličanstvu.

Ni ovo nije slučajno. Budući da različite mudrosti (Jeruzalem i Atena) nalaze svoje utjecaje u Rimu, zaboravljena teologija predstavljena u umu pripadnika pokreta Woke teži prema apoteozi. Je li amnezija doslovna ili ne, kao u slučaju glupog proglasa biskupa Rozanskog da se bolesničko pomazanje može vršiti samo kada je medicinski stručnjak dao dozvolu za to, ili moralna, kao u slučaju kardinala McCarricka i njemu sličnih, nema razlike; sve dok „luđaci misle u sebi: Nema Boga…“ (Ps 14,1), nije važno je li nedostatak mozga uzrokovao nedostatak vjere ili obrnuto.

Ipak, duh našeg doba ne težu ateizmu, već prijenosu božanstva na one aspekte „znanosti“ za koje se čini da podržavaju ljevičarske tvrdnje. Očigledni dokaz ličnosti u maternici je očigledno izvan nadležnosti suda, ali emocija koja potiče (recimo) muškog sportaša da promijeni spol i udari žene u mješovitim borilačkim vještinama je nešto sveto što se ne smije propitkivati. Zahvaljujući navodnoj ne ekvivalenciji A s A, taj zlokobni duh vremena može se provoditi naumljeno – barem na neko vrijeme. Na kraju se mora povući poput plime ili kliznuti iz ponora da bi vladao manje-više neskrivenim hirom. U potonjem slučaju, njegova vlastita djeca u konačnici neće biti ništa manje njegov plijen kao ni oni koji su se protivili njegovom usponu, a biti u poziciji da kažemo „rekao sam ti“ bit će slaba utjeha. To jest trebamo naopako okrenuti zigurat koji se već ljulja na svome vrhu, dok mi svi stojimo u njegovoj sjeni.

Nezreli umovi se ne mogu ispraviti razumnim objašnjenjima. Trebaju im slike. Primjerice, raspeće – mogu vidjeti, predstaviti Krista koji razumije njihovu patnju – i svijetlo uskrsnuća – koje će im pokazati da nije sve uzalud. Njima je potrebno ono što se negativno naziva argumentom ad hominem: kršćanski propisi dokazani, ne po principu, već svojim vidljivim učinkom na živote vjernika. Potreban im je primjer dobrih, poštenih ljudi na koje se mogu ugledati i na koje se žele ugledati. Kada je um nezreo kod odraslog djeteta, može se učiniti mnogo ako vidi primjere promjene kod drugih odraslih ljudi. Mozak u razvoju ima nevjerojatnu sposobnost popunjavanja praznina, a naš Gospodin čuva velike zalihe milosti za „naše malene“. Ali prividno odraslom umu, savijenom i zakržljalom opakim učenjima, potrebno je natprirodno ozdravljenje. Treba vidjeti žive svece. Treba ga preobratiti ljubavlju prevelikom da bi je duša mogla zadržati u sebi.

Nije slučajno da Woke pokreti rastu upravo u trenutku kada Crkva strmoglavi pada u novi mračni ponor. Suprotmo tome, treba se sjetiti da samo ideologiju i duh koji stoje iza pojedinca treba ubiti idejama; umovi i duše deformiranih žrtva su suputnici, hodočasnici u Čistilište i ne mogu ih spasiti naš bijes i mržnja. Doista, što više mrzimo ideje, to više trebamo suosjećati s ljudima koji su njima zaraženi. Naređeno nam je da budemo mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi (usp. Mt 10,16), a možda u sadašnjoj borbi to znači razlikovati mislioce i misli; prilaziti misliocima s nježnošću goluba, a mislima s oštroumnošću i brzinom poskoka. Jak naglasak na aspektu „ljubavi”, tj. „govorenje istine u ljubavi” može biti naša najjača taktika u borbi da oslobodimo našu zalutalu braću iz pandži golubova i od glupih zmija koje okupiraju njihove umove.

Ukratko, naši neprijatelji ne samo da su zaboravili Jeruzalem, već se aktivno bore da posvuda izbrišu sjećanje na njega (opet, nije slučajno da su svoju zloćudnost ispustili na kipove i spomen obilježja, dok su čuvari tradicije stajali skršenih ruku). Zaboravljanje vještina može se vidjeti u učionici, sudnici i u ratu – jer se ništa funkcionalno ne može graditi na premisi da A nije A. Pa ipak, još jedan uobičajeni slogan ljevice jest da „ljubav znači voljeti”. Naravno, u tome se kriju nove i nedosljedne definicije ideologije, ali je ipak dragocjeno priznanje. Naravno da čujemo najvrsnije glasove u velikoj raspravi, ali oni ostaju manjina; još uvijek postoji bezbroj ljudi, zavedenih, ali poštenih, koji mogu i hoće slušati istinu, a možda mogu uočiti licemjerje laži koje su poučavali.

Sveti Pavao kaže sljedeće „Što li imaš da nisi primio?“ (1 Kor 4, 7). Naša vlastita vjera je dar, a ne nešto zasluženo, i ako uzrokuje da preziremo naše bližnje, zlouporabljujemo je. (Chesterton kaže da „nemamo pravo očajavati u objašnjavanju istine”.) Bog je ljubav; dok je istina Božji atribut; stoga je istina atribut ljubavi. Ako možemo obuzdati gordost da jednostavno pobijedimo u raspravama i nastavimo se boriti da tražimo najviše dobro za naše protivnike, onda će na kraju čuti oni koji imaju uši.

J.B. Toner