Pročitao sam nedavno jednu staru irsku izreku koja kaže da „osoba spremna na najteži rad biva najviše udarana“.
Ova izreka mi je pala na pamet nakon Motu proprija Traditionis Custodes pape Franje, naknadnog dokumenta nadbiskupa Arthura Rochea i – posebno – drakonskog edikta kardinala Blasea Cupicha iz Chicaga. Što je zajedničko ovoj trojici crkvenih velikodostojnika? Oni su postavili zahtjeve, pretpostavljajući da će biti uslišani jer su svoje zahtjeve usmjerili prema „konzervativnim” ili „tradicionalnim” katolicima koji po svojoj naravi slušaju nadređene u Crkvi.
Kamo smjeram s ovime?
Da, dotični su prelati napravili pretpostavku, temeljenu na teološkim uvjerenjima njihovih vjernika. Istina jest da „konzervativci” slušaju naredbe nadređenih. Međutim, „konzervativci” nisu nehistorični; svjedoci su više od pola stoljeća djelovanja „liberala” koji se nikada nisu pokoravali nikakvim liturgijskim autoritetima, i to je prolazilo nekažnjeno. Zapravo, točnije je reći da su najčešći rezultati „liberalizma” neposluh i nepoštivanje liturgijskih normi, što je dovelo do toga da je njihova neposlušnost upisana u zakon!
Dovoljno je samo nekoliko primjera.
Unatoč činjenici da se na Drugom vatikanskom koncilu niti jednom riječju nije govorilo o primanju svete pričesti na ruku, uvedena je u Niskim zemljama (Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu, op.prev.), Francuskoj i Njemačkoj nova praksa („novi način” koji je nastao u protestantskoj reformaciji) nasuprot zakonu. Papa Pavao VI. je zatim upitao svjetski episkopat o tome treba li ta metoda biti dopuštena. Episkopat diljem svijeta odgovorio je odlučnim „Ne!“. Pa je papa u nastojanju da izbjegne raskol pristao dopustiti da se ova nezakonita praksa provodi u zemljama u kojima je uvedena. Brojne druge zemlje (gdje pričest na ruku nije bila u praksi) podnijele su peticiju Svetoj Stolici; te je na navedenu peticiju Sveta stolica gledala pozitivno. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama širio se nepravilan način primanja sv. pričesti; a sama tema je u nekoliko navrata dovedena u pitanja unutar biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, te je svaki put bila pobijena. Konačno, tema se pojavila na raspravi i glasovalo se o navedenom problemu tijekom predsjedanja kardinala Josipa Bernardina; iako nije uspio u svome naumu kardinal Bernardin je pribjegao – nezakonito – glasovanju u odsutnosti, što je rezultiralo s jednim glasom u korist primanja pričesti na ruku. Neposluh je bio nagrađen.
Otprilike u isto vrijeme došlo je poticanja primanja svete pričesti pod obje prilike nedjeljom, što nije bilo dopušteno. Sveta Stolica je u više navrata zabranila tu praksu zbog njezine glomazne prirode, kao i popratnog, gotovo neizbježnog, pribjegavanja korištenju izvanrednih djelitelja svete pričesti radi provedbe ove prakse. Ne samo da se pričest pod obje prilike nastavila, nego su to brojni biskupi naložili za svoje biskupije. Rim je zažmirio. Neposluh je bio nagrađen.
Tijekom cijele judeo-kršćanske tradicije, žena nikada nije služile za oltarom. Ta činjenica nije spriječila inovatore da regrutiraju djevojke i žene umjesto dječaka i muškarca. Neki su biskupi pokušali provesti zabranu; neki su zažmirili; nemalo potičući žene kao oltarne poslužiteljice; i, začudo, neki su to čak i naložili. Rim je stalno ponavljao bezuspješnu normu. U konačnici je Rim dopustio da djevojke budu oltarne poslužiteljice. Neposluh je bio nagrađen.
Papa Pavao VI., u instrukciji „Immensae Caritatis“, dopustio je nezaređenima da pomažu u podjeli svete pričesti u definiranim okolnostima. Ti su se pomoćnici trebali zvati „izvanrednim djeliteljima svete pričesti”. Te djelitelje sv. pričesti treba koristiti samo u „izvanrednim” situacijama (što je, naravno, i bila poanta). Papa Ivan Pavao II osvrnuo se na zlouporabu dopuštenja za izvanredne djelitelje sv. pričesti „prijekorno”; a u Redemptionis Sacramentum odredio je da se takvi djelitelji sv. pričesti postupno ukidaju i da se ne uvode tamo gdje još nisu postojali. Danas jedva da neka župa u zapadnom svijetu nema „izvanredne” djelitelje sv. pričesti u velikom broju, tako da sve više katolika svake nedjelje pričešćuju laici, a ne klerici. Neposluh je bio nagrađen.
Od pamtivijeka, Židovi i kršćani zabranjivali su kremaciju, osim u vremenu kuge. Tijekom takozvanog „prosvjetljenja“, kremacija je korištena kao sredstvo za ismijavanje ideje uskrsnuća tijela. Crkva je 1973. godine dopustila kremaciju, kako ne bi bilo funkcionalno poricanje takvog uskrsnuća (uz napomenu da pepeo morao biti pokopan). Međutim, netaknuto tijelo moralo je biti prisutno na sv. misi kršćanskog pokopa. Sve češće pepeo u urni zamjenjuje lijes u središnjem prolazu crkve. Rim se još jednom priklonio kontra praksi; potvrđujući da pepeo može zauzeti počasno mjesto. Neposluh je bio nagrađen.
Kardinal Cupich zabranio je ad orientem slavlja svete mise i zastrašio jednog od svojih svećenika prijetnjama suspenzijom jer se usudio dovesti u pitanje njegovu odluku. No, niti jedan biskup nema ovlasti zabraniti ono što univerzalni zakon ne samo dopušta nego zapravo pretpostavlja (rubrike pretpostavljaju da je svećenik okrenut prema istoku, stoga je direktiva da se „okrene prema narodu” kako bi izrekao blagoslove). Kada autoriteti posežu za maltretiranjem, to je najjasniji znak da grade svoje zdanje na pijesku.
Proživjeli smo desetljeća liturgijskih zlostavljanja, uz malo truda od strane biskupa (ili Rima) da zaustave promjene. Doista, jedan od glavnih razloga zašto je tradicionalni rimski obred stekao tako veliki broj vjernika je upravo zato što su umorni katolici tražili sigurno utočište u tom liturgijskom izrazu. Jedan nadbiskup, moj poznanik, pozvao je kod sebe svećenika poznatog po svome flagrantnom zanemarivanju rubrika u svetoj liturgiji da objasni svoje stavove. Nagovarao je svećenika da se vrati na pravi put. Svećenik mu se snishodljivo nasmiješio. Nadbiskup ga je upitao namjerava li poslušati zapovijed. „Ne mogu”, uslijedio je brz odgovor. „Želite li da Vas suspendiram a divinis (gubljenje ovlasti za ispovijedanje i javno služenje sv. mise)?” „Ti učini što moraš, a ja ću učiniti što moram“, odgovorio je odmetnuti svećenik. Što je na kraju učinio nadbiskup? Ništa!
Dakle, što potiče papu Franju, nadbiskupa Rochea i kardinala Cupicha da misle da će se njihove trenutne odluke poštivati, s obzirom na to da je duga povijest neposluha nagrađena? Vjerojatno ih je promatranje ljudskog ponašanja navelo na zaključak da će „osoba spremna na najteži rad“ prihvatiti vječno „udaranje“. Ali pretpostavimo da se te „osobe spremne na najteži rad“ pozovu na kanonski princip; naime, da su „običaji najbolji tumač zakona“ – što onda u ovom kontekstu znači da se neposlušnost nagrađuje? Ili, što je s drugom kanonskim principom da „nemamo obvezu poštivati ono što pojedinac nema pravo zapovijedati”?
Još jedna posljednja misao za naše „očeve u Bogu”: „Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom“ (Kol 3, 21).
