U mnogim katoličkim krugovima postoji opsjednutost Drugim vatikanskim koncilom, koja prožima svaki aspekt katoličkog života. Bili liberalni ili konzervativni, progresivni ili tradicionalistički vjernici – svi imaju svoj nekakav pogled i tumačenje Drugog vatikanskog koncila. Kako štujemo, u što vjerujemo, kako gledamo na svijet –sve je to za prosječnog katolika koji prakticira vjeru posredovano preko Drugog vatikanskog koncila, pod utjecajem je Drugog vatikanskog koncila (ako ne dokumentima, onda u njegovom „duhu“), a i diktirano je na neki način Drugim vatikanskim koncilom. To donekle ima smisla, s obzirom na blizinu Koncila našem trenutnom trenutku u povijesti.
No za Crkvu staru dvije tisuće godina razdoblje između 1962. i 2021. godine ne predstavlja čak ni tri posto povijesti Crkve. Pa ipak, Drugi vatikanski koncil ostaje nedodirljiv, njegovi dokumenti nisu podložni kritičkom preispitivanju, motivi koncilskih otaca nisu dovoljno ispitani. Čak i dovesti u pitanje savršenstvo i nadahnuće Drugog vatikanskog koncila se čini bogohulnim kao i propitivanje nadahnuća pri stvaranju Svetog pisma. Uvijek nam se govori da je „Drugi vatikanski koncil bio pastoralni koncil“, a ipak među katoličkim vođama (klerom) prevladava stav „Solo Vaticano Secundo“ (hrv. samo Drugi vatikanski koncil) i ništa drugo.
Naravno, svi katolici trebaju imati stav poučljivosti i poslušnosti prema ekumenskim saborima jer oni predstavljaju nauk Učiteljstva. No, za razliku od određenih katoličkih apologeta, to se ne smije shvatiti kao apsolutna kanonizacija svih riječi, izraza, pa čak i odlomaka u dokumentima Koncila. Sugerirati da analiza Drugog vatikanskog koncila o tadašnjem modernom tehnološkog napretka i učenje o „Crkvi u suvremenom svijetu“ (Gaudium et Spes) zahtijeva „pristanak vjere“ oblik je koncilskog fundamentalizma koji nikada nije imao mjesta u pravovjernoj katoličkoj misli. Drugi vatikanski koncil je doista bio legitiman i mjerodavan Koncil, ali ne slijedi da je to bio savršeni Koncil, niti da bi sve koncilske deklaracije mogle biti relevantne šezdeset godina kasnije.
Ako je za vrijeme svoga pontifikata papa Ivan Pavao II. pokušao obuzdati neka postkoncilska ludila, a pontifikat Benedikta XVI. bio pokušaj da se Drugi vatikanski koncil promatra s „hermeneutikom kontinuiteta“, onda u vrijeme svoga pontifikata papa Franjo ističe načine na koji je Koncil pokušao učiniti nešto novo. Dok su i Ivan Pavao II i Benedikt XVI. potvrdili važnost Koncila, papa Franjo je taj koji se zalaže za „maksimalistički“ pristup prema Drugom vatikanskom koncilu. U svome pismu koje prati Motu proprijo Traditionis Custodes, papa Franjo piše sljedeće:
„Sumnjati u Koncil znači posumnjati u namjere onih koncilskih otaca koji su na najdostojanstveniji način izvršavali svoju kolegijalnu moć cum Petro et sub Petro u ekumenskom saboru, i, u konačnici, posumnjati u samog Duha Svetoga koji vodi Crkvu“.
Osim potrebe razlikovanja Drugog vatikanskog koncila i slijedećih liturgijskih reformi (od kojih mnoge ne odražavaju saborsko učenje), zanimljivo da je Franjo uklonio Drugi vatikanski koncil kao predmet daljnjeg proučavanja i istraživanja. Franjo – koji je i sam naglasio potrebu da „ostavimo prostora“ za sumnje i neizvjesnosti u našem životu vjere (idući tako daleko da osobu sa svim odgovorima naziva „lažnim prorokom koji koristi vjeru za sebe“) – ne proširuje takav prostor onima koji dovode u pitanje Drugi vatikanski koncil i njegov pokušaj reforme.
Prije nekoliko godina, govoreći o postkoncilskoj liturgiji, papa Franjo je isto tako inzistirao na tome da je „liturgijska reforma nepovratna“, što je zapanjujuća tvrdnja sama po sebi, s obzirom na to da pretpostavlja da niti jedan budući sabor ili papa neće učiniti Novus Ordo Missae, kao što je to učinio papa Pavao VI s tradicionalnim rimskim obredom. Ako je liturgijska reforma nepovratna, onda je Franjin autoritet u liturgiji veći od ovlaštenja svetoga pape Pija V., koji je kodificirao već postojeću rimsku liturgiju i nastojeći okončati nepravilnosti. Papa koji je „otvoren“ nema tolerancije prema onima koji slobodno govore o Drugom vatikanskom koncilu, unatoč tome što u Crkvi ima mjesta za one koji dovode u pitanje osnove vjere, uključujući i samo postojanje Sotone!
Drugi vatikanski koncil je uistinu kameleonski koncil jer se stapa sa svakim prije njega. Liturgijski tradicionalisti mogu citirati Sacrosanctum Concilium o „ponosu“ gregorijanskog pjevanja (§116) i kako „ne smije biti novotarija osim ako ih dobro Crkve istinski i sigurno zahtijeva“. (§23) Unutar istog dokumenta, branitelji Novus Orda mogu ukazati na odjeljke koji pozivaju na uklanjanje „beskorisnih ponavljanja“ (§34) i da obredi trebaju biti „pojednostavljeni” (§50). U jednom odlomku iz Dignitatis Humanae (§2), Koncil potvrđuje tradicionalno učenje Crkve da države ne može prisiljavati savjest pojedinca da postupi drugačije od vjerskog učenja, prije nego što je uvela novi koncept „naravnog prava“ pojedinca da izabere svoju vjeru.
Lumen Gentium potvrđuje nužnost Crkve za spasenje (§14), istodobno zamagljujući odnos između papinstva i kolegija biskupa, što je toliko očita kontroverza da je bilo potrebno stavljanje note explicativa praevia kao dodatak dokumentu. Gaudium et Spes tvrdi da je „ljubav prema Bogu i bližnjemu prva i najveća zapovijed“, dok naš Gospodin razlikuje (ali ne dihotomizira) to dvoje, stavljajući ih u pravilan red, razdvajajući ih: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed“. (usp. Mt 22, 35-39). A ovo su sami neki od osnovnih problema u četiri od šesnaest koncilskih dokumenata!
Često, kada se postavljaju pitanja o Drugom vatikanskom koncilu, nastaje kolektivna i neugodna šutnja. Neki se onda pitaju u čudu „je li ta osoba lefebrovac?“. Na pitanje o pojašnjenju pojedinih izjava u koncilskim dokumenata, poput one Lumen Gentiuma u kojoj se navodi da „Crkva Kristova… opstoji u Katoličkoj Crkvi“, (§8) u skladu s prošlim učenjima Crkve, dobivamo odgovore u kojima se samo citiraju koncilski dokumenti. Ako određene formulacije u dokumentima Drugog vatikanskog koncila izazivaju zabrinutost zbog njegova kontinuiteta s prošlim crkvenim učenjem, zasigurno Učiteljstvo može učiniti bolje nego ukazati samo na Drugi vatikanski koncil. Uostalom, mnoge stvari su učinjene, rečene i poučavane u ime Koncila – razorene su prekrasne crkve, izbačene oltarske ograde, te je razlika između svećenika i laika nejasna.
Danas je u ime istog Koncila katolicima zabranjeno evangelizirati Židove (Nostra Aetate), biskupi delegiraju laike radi obrane vjere na javnim trgovima (Gaudium et Spes), a isusovac dovodi u pitanje biblijsku osudu sodomije (Dei Verbum). Nije dovoljno odmahnuti rukom da bi se dočarala „hermeneutika kontinuiteta“, niti možemo pretpostaviti „razvoj doktrine“ kada se razvilo nešto što je neprepoznatljivo za prošlu doktrinu. Činjenica je da gotovo šezdeset godina nakon početka Koncila, još uvijek ne postoji jedinstveno i konačno tumačenje njegova učenja.
Potreba za daljnjom analizom Koncila nas ne bi trebala zabrinjavati. Čak je i dogmatski ekumenski sabor u Niceji (325.) morao kasnije razjasniti što se podrazumijeva pod pojmom homoousios, zbog prethodne zlouporabe pojma od strane heretika Pavla iz Samosate. Jednostavno ponavljanje da Nicejski ekumenski sabor naučava nauk o Kristu kao homoousiosu nije bilo dovoljno – kasniji Koncil (Prvi Carigrad ekumenski sabor 381.) je bio potreban za borbu protiv modaliteta Pavla Samosatskog, koji je zajedno s arijanizmom, ostao prijetnja kršćanskom pravovjerju.
Postavimo neka retorička pitanja, pored pitanja koja postavljaju drugi. Zašto Drugi vatikanski koncil ima tako veliki (ako ne i isključivi) utjecaj na to kako mi katolici razumijemo i spoznajemo apostolsku vjeru? Da je katolik iz 1921. stavljen u 2021. godinu bez znanja o Koncilu, bi li u njegovu poznavanju vjere nedostajalo ičega suštinskog? Je li moguće živjeti vjeru onako kako se naučavala prije Drugog vatikanskog koncila u svijetu nakon Drugog vatikanskog koncila? Je li Drugi vatikanski koncil „nad-koncil“ koji je upio sva netaknuta učenja prijašnjih koncila i širi ih jednom zauvijek na savršen, nepromjenjiv način? Znači li to da nema potrebe za budućim koncilom jer zadnju riječ ima Drugi vatikanski koncil?
Naravno da bi svaki pravovjerni katolik zadrhtao od ovakvih misli. Baš kao što Crkva ne održava svoje postojanje od koncila do koncila, tako ni jedan koncil – i to baš „pastoralni“ – nema prednost nad pologom vjere. U onoj mjeri u kojoj ekumenski sabor ispovijeda i poučava vjeru, treba ga poštovati kao sredstvo Crkve za prijenos apostolske vjere.
Crkva ne postoji radi Drugog vatikanskog koncila, već je Drugi vatikanski koncil bio za Crkvu, a ako Koncil nije postigao ciljeve zbog kojih je sazvan, onda možda može slijediti primjere koncila u Konstanzi (1414. – 1418.) i Petog lateranskog sabora (1512. – 1517.) u potrebi za dodatnim ispravljanjima ili pojašnjenjem. Buduća reinterpretacija ili konačna hermeneutika za tumačenje Drugoga vatikanskog sabora bila bi od pomoći – ali da bismo to učinili, potrebna nam je sloboda preispitati ovaj naizgled neupitni Koncil.
John A. Monaco je doktorand teologije na Sveučilištu Duquesne u Pittsburghu, u Sjedinjenim Američkim Državama i gostujući stipendist Centra Veritas za etiku u javnom životu na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu.
Izvor
