Mnogi čitatelji mojih članaka često me pitaju zašto sadašnje stanje u svijetu, a osobito u Crkvi, opisujem kao krizu neviđenih razmjera u povijesti. Nerijetko me pritom smatraju pesimistom. Moj odgovor uvijek se vraća na ono što smatram najvećim vidljivim zlom modernoga doba. To je zlo koje je čovječanstvo pratilo kroz cijelu svoju povijest, ali nikada u ovakvim razmjerima. I da odmah pojasnim: ne mislim na pobačaj. Ne. Pobačaj je tek najstrašnija posljedica drugoga zla, jednoga koje je postalo gotovo trajno i, štoviše, gotovo sveopće – kontracepcijske mentalitet. Da, upravo je to najveće vidljivo zlo našega vremena.
Ako pogledamo podatke o mladim katolicima koji napuštaju Crkvu i usporedimo ih sa statistikama o uporabi kontracepcije među odraslim katolicima, podudarnost je zapanjujuća. Kakvi god bili točni brojevi, jasno je da se radi o raširenim pojavama koje su nedvojbeno povezane.
Tu se otvara pitanje utjecaja obitelji na djecu i mlade. Crkva je oduvijek učila da su roditelji prvi navjestitelji vjere vlastitoj djeci – to se podrazumijeva. No, ono što treba naglasiti jest da snaga roditeljske vjere ovisi o jednom presudnom čimbeniku: prisutnosti i djelovanju posvećujuće milosti. Upravo ona čini vjeru živom. Jer nije dovoljno samo izgovarati riječi vjere; da bi one doista hranile dušu i um, moraju nositi milost onima koji ih slušaju (Ef 4,29). A milost je prisutna samo u onima koji ne samo da vjeruju, nego i žive ono u što vjeruju. U protivnom, kako nas upozorava apostol Jakov, „vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,20).
U konačnici, veliko nevidljivo zlo koje leži u korijenu ovih apokaliptičnih statistika jest nevjera. Ne bilo kakva nevjera, nego nepovjerenje u zaštitu i pomoć koju Božja Providnost daje mnogobrojnim obiteljima – osobito siromašnima. Upravo je to autentično evanđeosko učenje koje je snažno potvrdio papa Pio XII. u izvanrednim riječima:
„Bog uistinu pohodi brojne obitelji svojom Providnošću, a roditelji, osobito siromašni, svjedoče o tome kada svu svoju nadu polažu u Njega kad ljudski napori nisu dovoljni. To je nada koja ima čvrst temelj i nije uzaludna! Providnost – ako to pokušamo izraziti ljudskim riječima – nije tek niz izvanrednih čina božanskog smilovanja; ona je redoviti plod skladnog djelovanja beskonačne mudrosti, dobrote i svemoći Stvoritelja. Bog nikada neće uskratiti sredstva za život onima koje je pozvao u postojanje.“
To je istinska kršćanska vjera. Vjera koja je promijenila i moj život. Ona podrazumijeva da katolički roditelji prihvaćaju svako dijete koje Bog, u svojoj beskonačnoj i savršenoj Mudrosti, odluči darovati njihovoj obitelji. Kako katolički supružnici mogu tvrditi da uistinu vjeruju ako svoje pouzdanje u Providnost zamjenjuju „zaštitom“ koju pružaju u biti zla kontracepcijska sredstva? A kada govorimo o odgoju i obrazovanju djece, postavlja se retoričko pitanje: kako takav par može biti uvjerljiv u očima svoje djece koja, kad odrastu, dobro znaju zašto nemaju više braće i sestara?
E tu leži srž cijelog problema. Tek polazeći od ove točke može se započeti ozbiljan razgovor o tome što učiniti. Taj se temeljni problem ne može riješiti novim „župnim programima za formaciju vjere“. No, svaki prijedlog koji upućuje na obnovu i kvalitetu svete Liturgije (možda čak i Tradicionalne liturgije) svakako je dobrodošao.
