Katolici su upoznati s argumentom da je za vjeru, osim Svetoga pisma, svakako potrebna „sveta tradicija”. Nije li crkveni autoritet neophodan da odredi što se uopće smatra Svetim pismom (“Kanon”)? Oni koji to poriču – taj autoritet, to „apostolsko nasljedstvo“, koje je objašnjeno u tradiciji (Klement Rimski, Ignacije Antiohijski) – tvrde da to nije u Svetom pismu.
Logično promatrajući, Sveto pismo ne može odrediti vlastiti kanon. Štoviše, protestantska tvrdnja o „Sola scriptura“ („samo Sveto pismo“) pobija samu sebe, jer se navedena tvrdnja ne može naći u Svetom pismu.
Ali što je s drugačijim gledištem, ne da je tradicija neophodna, nego da bi tradicija trebala biti dovoljna, a Sveto pismo nepotrebno? Nazovite ovo „nulla scriptura“ („bez Svetog pisma“).
Ovaj se stav pojavljuje prvi put u briljantnoj raspravi dominikanca Melchora Canoa, u knjizi „Teološki izvori“ (De Locis Theologicis, Salamanca, 1562.). Cano s pravom tvrdi da je Crkva starija od Svetog pisma (NZ, op.prev.); da Gospodin nije pisao knjige niti čak naredio apostolima da pišu knjige, već im je zapovjedio da propovijedaju; da se mnoga pitanja kojih se kršćani moraju držati ne nalaze izričito u Svetom pismu (kao to da su „tri osobe jednake u jednoj naravi“).
A zatim ističe da se sv. Pavao i sv. Ivan apostol u svojim poslanicama pozivaju na učenja koja su predali, ali se nisu obvezali napisati, Cano dolazi do snažnog zaključka. Imamo dvije Petrove poslanice, kaže on, a ipak znamo da je Petar ostao sedam godina u Antiohiji i još dvadeset pet godina u Rimu:
„Dakle, nije naučavao ništa osim onoga što je ostavio zapisano u ove dvije poslanice? Što mislite o tome? Nisu li Andrija, Bartolomej, Filip i Toma bez ikakvih zapisa, već samo po onome što su govorili, osnivali crkve tamo gdje su bili poslani i gdje su ostali, u kontinuitetu s vjerom i s našom religijom? Složimo se, stoga – nije nam čak ni otvoreno da to zaniječemo – da doktrina vjere u cijelosti nije predana pisanjem, već je djelomično predana usmenim putem; riječima koje potječu od apostola”.
To je razdoblje „bez ikakvih zapisa“. To je bilo stanje prve Crkve najmanje trideset godina.
Zatim sam našao ovo stajalište izraženo u cijelosti u prekrasnom nizu od devedeset homilija o Mateju svetog Ivana Zlatoustog. Evo kako on započinje jednu od homilija:
„Za nas je doista bilo primjereno uopće ne zahtijevati pomoć pisane Riječi, nego pokazati život tako čist, da milost Duha bude lijek našim dušama umjesto knjiga, i da, budući da su one ispisane tintom, tako i naša srca trebaju biti ispisana Duhom. Ali, budući da smo potpuno odbacili od sebe ovu milost, onda smo prigrlili drugo najbolje jelo“.
Sveti Ivan Zlatousti ističe da je Bog s Noom, Abrahamom, Jobom i Mojsijem govorio poznatim riječima, bez ikakvih zapisa. Štoviše, Utjelovljeni Bog nije apostolima dao spise, kao što je mogao učiniti, nego im je umjesto toga obećao i dao Duha.
Ako je tako, zašto onda uopće imamo Svete spise? Iz istog razloga, kaže on, iz kojeg je Mojsije bacio ploče, zbog naše zloće: „budući da su tijekom vremena doživjeli brodolom, neki u pogledu doktrina, drugi u pogledu života i ponašanja, ponovno je postojala potreba da nauk bude zapamćen pisanom riječju”.
Sve to naglašava trenutnu važnost, kaže Ivan Zlatousti, proučavanja Svetoga pisma: „Razmislite dakle kolika smo velika zla učinili, dok smo prije živjeti tako čisto da nismo trebali ni pisane riječi, nego samo predati svoja srca Duhu; a sada kada smo izgubili tu čast, i kada su nam ovi zapisi potrebni, ponovno smo propustili propisno upotrijebiti čak i ovaj drugi lijek”.
I dodaje kako bi još više ohrabrio svoje stado: „Jer ako je greška biti u potrebi za pisanim riječima, a ne primiti pravilno milost Duha; razmislite koliko je teška optužba što nismo odlučili profitirati čak ni nakon ove pomoći, nego smo radije tretirali ono što je napisano s nemarom, kao da je napisano bez svrhe i nasumice, i tako na sebe navukli poveću kaznu“.
Sve ovo ima smisla. Duh je sada s nama, jednako kao što je Sin bio s nama pri utemeljenju Crkve. Ali zašto nam Njegova prisutnost nije dovoljna u praksi kao i u načelu?
Ne možemo se vratiti u prva desetljeća Crkve, ali kršćanski život možemo slojevito živjeti. Zamislimo, najprije, sve što je zapisano da je uklonjeno iz naših života, ne samo Biblija, nego i spisi Koncila, to jest tradicija koja je od tada zapisana. Još uvijek imamo znatna bogatstva. Jesmo li ih iskoristili na najbolji mogući način?
Što pod ovim mislim? Mislim, da trebate znati Apostolsko vjerovanje, osnovne molitve, krunicu. Možete otići do tabernakula i stvarno moliti pred Gospodinom. Odmah ćete vidjeti da ćete dobiti potrebu još više moliti, kako biste se bolje upoznali s Bogom. Također, morat ćete se neprestano mrtviti, kako biste se otvorili za darove Duha.
Imate primjere svetaca čije živote poznajete. Vjerojatno ste čuli za čuda među prijateljima po zagovor nekog sveca ili Majke Božje. Samo postojanje biskupa, bez obzira na njihovu svetost, svjedoči o stvarnom utemeljenju Crkve. Svaki svećenik svjedoči o nasljeđu Euharistije.
I primili ste sakramente.
Pokušajte tako živjeti u Duhu. Te na to dodajte Sveto pismo i pisanu tradiciju. Naravno, ovi slojevi nisu stupnjevi u vremenu, niti ih je moguće izolirati, ali svaki je namijenjen da pomogne sljedećemu.
Mogući razlog za „Sola scriptura“ („Samo Sv. pismo“) – pogrešno razumijevanje vjere i Crkve – za protestantske reformatore je bio u tome što katolici očito nisu dovoljno živjeli vjeru prema „Nulla scripture“ (ne samo Sveto pismo).
