Učestali napisi o borbi Crkve protiv siromaštva su me potakli da s vama podijelim misli o siromaštvu francuskog književnika Georgesa Bernanosa, iznesenih u knjizi „Dnevnik jednog seoskog župnika“.
„… Naš Gospodin, prihvativši siromaštvo za sebe, toliko je uzvisio siromaha da ga više nitko ne može skinuti s pijedestala. Više mu se ne može reći: ti nemaš roda, ti nemaš predaka, jer je dobio pretka u samome Gospodinu. Jer ima i on sada ime – i te kakvo ime. Štoviše! Danas siromaha više cijene kad se buni nego kad se miri sa sudbinom, jer pobunjenici kao da već pripadaju kraljevstvu Božjem, gdje će prvi biti posljednji, a posljednji prvi… siromah podsjeća na onoga koji se vrača, – koji se vraća sa svadbene svečanosti u bijeloj haljini… Šta ćeš više, i država je shvatila da nema kud. I ona se prilagođava. Briše nos maloj djeci, vida bogalje, pere košulje, kuha juhu odrpancima, briše pod ispod kretena koji čine sve poda se, struže pljuvačnice… ali sve gleda na sat zabrinuta da li će joj ostati vremena za njezine vlastite poslove. Očito se pomalo još nada da će njezine strojevi odigrati onu ulogu koja je u davnini bila namijenjena robovima. Ljuto se vara! Strojevi se nezaustavljivo vrte, a nezaposleni se nezaustavljivo množe, – gotovo da pomisliš da strojevi ne proizvode drugo osim nezaposlenih, a srećom, siromah je navikao na bijedu. Uostalom, eno, tu i tamo još koješta pokušavaju. U Rusiji, na primjer.
Sve u svemu, njihova ideja nije ni glupa. Naravno, njima je cilj da iskorijene s lica zemlje siromaha kao čovjeka – jer siromah je svjedok Isusa Krista, a i, valjda, nekakav zakonit nasljednik židovskog naroda, zar ne? – ali to ne rade tako da ga pretvaraju u stoku ili da ga ubijaju. O, ne! Oni su si umislili da od njega učine nešto poput našeg malog buržujskog rentijera, odnosno, ako prilike dopuste, malog birokrata. Miriše li to na išta drugo više nego na poslušnost i red?
… ‘Siromahe ćete imati svagda se sobom’, to nije demagoška parola, znaj dobro. To je Riječ i mi smo je primili.“
