Mijenja li misa Novus Ordo po svojoj naravi svećenika od onoga koji vrši žrtvu do onoga koji je zadužen za ceremoniju?
Ponovilo se nedavno. Sv. misom održana je u počast bivšem članu župe koji je upravo položio (redovničke) zavjete. Prisutno su bili i brojni klerici. Nakon procesije, kada su se svi okupili oko oltara, župnik se prekrižio, pogledao prepunu crkvu, široko se nasmiješio i rekao: „Da, samo još jedna obična misa u crkvi svetog…“. Prolomio se dobrodušan smijeh. Predstavio je gostujuće klerike; a svaki je bio nagrađen pljeskom.
Kakva god svečanost bila u pitanju, zadobila je veliki udarac.
Ovo nije još jedno brbljanje o tome kako klerici deformiraju sv. misu svojim improviziranim primjedbama. Umjesto toga, postavljam pitanje može li sv. misa, posebno Novus Ordo misa po svojoj prirodi, deformirati naše klerike. To vrijedi čak i kada se slavi s poštovanjem i u posebnim svečanostima. Zapravo, čini se da što je prigoda posebnija, prijestup je nečuveniji.
Ne pripisujem nikakvu krivnju uključenima. Potrebno je znanje o prijestupu, jer se čini da smo došli do točke u kojoj znanje nedostaje bez krivnje sudionika. Poznajem svakog klerika s te proslave i bio sam na ispovijedi kod većine njih. Čvrsti su u ispovijedanju crkvenog nauka i vodstvu duša.
Pod „deformiranjem klera“, mislim na to kako Novus Ordo misa može izgledati (naglašavam ‘činiti se’) i mijenjati prirodu kleriku od onoga koji čini žrtvu do onoga koji je zadužen za ceremoniju. Cijeli njegov stav i držanje se mijenjaju. Siguran sam da je to nesvjesno, jer velika većina klerika liturgijsko (misno) slavlje doživljava kao svečani događaj. Ono što rade shvaćaju vrlo ozbiljno. Oni ne žele omalovažavati našeg Gospodina, niti namjeravaju na bilo koji način služiti sv. misu radi njih samih.
Ali to je problem: usprkos namjeri, Novus Ordo misa, po svojoj prirodi, može (mogao bih reći ‘čini’) učiniti osobnost klerika problemom. Svećeništvu je to postala drugotna priroda, kao što je laicima postalo ‘redanje’ za primanje sv. euharistije.
Katolički klerik razlikuje se od protestantskog pastora. Prilikom ređenja njegova duša doživljava ontološku promjenu. Činjenica da se on naziva svećenikom, a ne službenikom, odražava to, jer svećenik je, po definiciji, onaj koji prinosi žrtvu. Samo svećenik, zbog promjene koju je doživio pri ređenju, može djelovati in persona Christi i riječima činiti pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv našega Gospodina na Posveti. Svećenik govori: „Ovo je moje tijelo“; „Ovo je moja krv.“ To je ono o čemu se radi. Sve što tome stane na put je sumnjivo.
Novus Ordo misa čini svećenika samosvjesnim u samom činu kojeg bi trebao biti mnogo više od toga. U vrijeme kada bi trebali vjerovati da su ‘beskoristan alat’, upotrijebit ću izraz Ronalda Knoxa, postali su svjesni kako su u središte pozornosti. A tko ne bi, suočen s velikom grupom ljudi s mikrofonom koji uveličava svaku riječ?
Ponavljam, ne krivim ih. Tako su formirani – ako tako nisu bili poučavani u sjemeništu, bili su poučeni primjerom onih koje su slijedili ili po prirodi onoga što rade u Novus Ordo misi; jer misa nije samo nadnaravni čin, nego i naravni čin. Okrenuti su prema ljudima, gledaju ih i govore naglas, a potezanje ljudskog pamćenja podsjeća nas na razdoblje kada je važniji bio Onaj kojem se prinosi žrtva, nego oni koji odgovaraju.
To prodire na mnogo načina: ‘pozdrav’ koji se mnogi klerici osjećaju prisiljenima izreći na početku liturgijskog slavlja nakon znaka križa; zatim birajući dijelovi sv. mise (dopušteno uputama u liturgijskim knjigama za Novus Ordo misu), naglasak je također stavljen na poveći izbor čitanja, homiliju tijekom tjedne mise zbog ostavljanje dojma, završni komentar prije blagoslova vjernika i nakon blagoslova slijedi čitanje župnih obavijesti (oštra pauza nasuprot liturgiji, tj. činu primanja Kralja kraljeva, Gospodara nad gospodarima).
Ne pomaže kada laici rade svoj dio posla; kada se lektori trude najbolje što mogu intonirati čitanja na pravi način; kada voditelji zborova poboljšavaju izvedbe; jer euharistijsku službenici ustaju iz klupa kako bi zauzeli mjesta oko oltara, a zatim se nadmeću kako bi pronašli svoje mjesto u crkvi.
Opet, ne namjeravam omalovažavati one koji obavljaju liturgijske službe. Sve je to učinjeno s najboljim, najsvetijim namjerama. Ali namjera djela ne nadjačava prirodu djela.
Zamislite mladića koji razmišlja o odabiru duhovnog zvanja. Sjećam se kada sam to radio. Majka mi je rekla da trebam postati svećenik ako sam spreman „držati tu hostiju kao Tijelo i Krv Gospodina našega, kao žrtvu Bogu“. Nije rekla ništa o održavanju nezaboravne propovijedi, čineći misu relevantnom ili zanimljivom.
No, zar mladi čovjek danas tako vidi klerika? Zaboravite što se govori na duhovnim vježbama i u sjemeništu; možda neće stići daleko. Ono što se događa, ono što doživljava klerik nedjelju za nedjeljom, na prirodnoj razini, je čovjek koji vodi druge u ceremoniji. Ako je imalo nesiguran, ako je imalo samosvjestan, imat će značajne nedoumice. A ako nije nesiguran ili je umjesto toga osjeća ugodu u vođenju drugih, zamke su ozbiljnije.
Kako može slijediti nekog klerika, koji se na oltaru ponaša kao kod kuće? Tko se čini tako opuštenim u razgovoru s drugima? Tko drži homilije o drugima ili u kojima drugi govore? Tko je u stanju dati te nezaboravne dosjetke na kraju mise? Morate se zapitati bi li se čak i sv. Ivan Arši uplašio slijediti duhovni poziv.
Ovaj učinak Novus Ordo mise ima i druge posljedice, jer postoje različite mise za različite skupine (misa za djecu, misa za mlade, karizmatska misa itd.); a klerik može osjetiti potrebu biti diplomat za određenu skupinu. Primjerice, župi je potreban odbor za liturgiju; i klerik sada mora imati vještine pregovarača, odlučivanja što je prikladno za različite skupine, koja je glazba dopuštena, koliko ‘daleko’ misa može ići za određene skupine. Hodanje po ivici nije za one sa slabim srcem. Također oduzima vrijeme od drugih kleričkih dužnosti, kao što su ispovijedi, savjetovanja i molitva Božanskog oficija.
Pitam se nema li ovaj naglasak na osobnosti klerika učinak na hijerarhiju? Mali je korak od ‘moderatora’ preko ‘administratora’ do “glavnog izvršnog ravnatelja (eng. CEO)”. O otvorenijim i ljubaznijim klericima sigurno se više govori i više ih se primjećuje, a razlog nije njihova krivnja ili želja.
Ali ne bi li im to dalo veći ugled kada se raspravlja o upražnjenim biskupskim ili župničkim pozicijama? Svakako, takve vještine su važne, ali naglasak koji Novus Ordo misa stavlja na njih može zasjeniti važnije kvalitete kao što su molitveni život, osobna svetost i pravovjerno uvjerenja potencijalnog klijenta (čitaj vjernika). Kada se svećenik osjeća gotovo obveznim davati osobne komentare tijekom sv. mise, kasnije se može osjećati obveznim komentirati druge stvari, bile u njegovom djelokrugu ili ne.
Ovome je pridodana još jedna neugodna stvar s kojom se današnji kler suočava: opasnost od ‘slavnog’ svećenika. Mnogi klerici i biskupi imaju vlastite profile na društvenim mrežama. Koliko god mrzio tehnologiju i društvene medije, mogu priznati – donekle – vrijednost ovoga. Danas se tako dolazi do većine ljudi, a to su neki svećenici i biskupi dobro iskoristili.
Ali opet, postoji iskušenje – gotovo neodoljivo iskušenje – objavljivati, komentirati, lajkati ili dijeliti svoje stavove, a to nije dobro, pogotovo za klerika. To je problem za klerike bili oni liberali ili konzervativci, ali mi se čini prirodnijim, a samim time i opasnijim, za svećenika koji se osjeća slobodnim učiniti to tijekom samog čina koji bi trebao zasjeniti njegovu osobnost više nego bilo koji drugi : misna žrtva.
Da, mnogi klerici s poštovanjem slave Novus Ordo misu. To je većina njih. Ali pitam Vas koliko ste često bili na misi Novus Ordo gdje je svećenik pratio rubrike — i samo rubrike — od početka do kraja: bez komentara na početku, bez komentara na kraju, bez petljanja s mikrofonom, nema naznake da pokušava ‘više uključiti’ zajednicu svojim gestama, pogledima ili tonom? Po mom iskustvu, to je izuzetno rijetko i postaje gotovo nepostojeće što je svećenik iskusniji (ili ugodniji). (I time su izostavljeni problemi onih koji pomažu na sv. misi, kao što su lektori, voditelji zborova i izvanredni služitelji euharistije.)
Možda je sve ovo moja pogrješna percepcija. Možda se ne bi dogodilo da sam bio sabraniji i slijedio misal i prestao razmišljati o mogućim liturgijskim pogrješkama klerika i drugih. Priznajem krivnju, ali nudim kao olakšicu da je to vrlo teško učiniti kada je čovjek s mikrofonom okrenut prema meni i – za sve namjere i svrhe – razgovara sa mnom. (I, opet, postaje još teže kada moram preusmjeriti pozornost na druge koji mi daju upute.)
Kad odem na tradicionalnu latinsku misu, nikad me ne muči jedna misao koja me progoni kada prisustvujem Novus Ordo misi: Tko će imati sv. misu? Iskreno mogu reći da u tradicionalnoj latinskoj misi nema razlike. Bio on pustinjak ili komičar, njegova osobnost nestaje; vezan je strogim i nadmoćnim diktatima obreda. Smatram to oslobađajućim.
Kada bih katoliku mogao preporučiti jednu knjigu za čitanje u nadolazećoj godini, to bi bila knjiga dr. Petera Kwasniewskog Turned Around: Replying to Common Objections Against the Traditional Latin Mass. To je jedno kvalitetno duhovno štivo i u velikoj mjeri apologetsko. Prva četiri poglavlja (o razlozima za ad orientem, odvajanju klerika od naroda, ‘uljudnosti’ tradicionalne latinske mise te obredima i rubrikama) daju objašnjenje zašto je tradicionalna latinska misa korisnija za duhovnost ne samo klerika, nego i laika. I nemojte se zavaravati, povećanje kvantitete zvanja neće biti od velike koristi ako se ne podigne i kvaliteta tih zvanja.
Novus Ordo misa je standardno bogoslužje gotovo šezdeset godina. Većina katolika — uključujući i kler — ne poznaje drugu bogoslužje. Postala nam je druga priroda. Ali duhovni pisci nas upozoravaju da što je mana prirodnija, to ju je teže uočiti i prevladati. Također znamo kako male grješke s vremenom mogu postati teško ispravljive. Opet želim reći – i još jednom opravdavam one koji to rade – ovo nam je sada postalo tako prirodno.
Ne želim zaključiti promišljanje riječima protiv ekumenizma, ali osebujna razlika između katolika i protestanata nekada je bila između bogoslužja, a to se najjasnije vidjelo u ponašanju klerika na misi. Kako je radio to što je radio, vidljivo je pokazivalo temeljnu suprotnost između jednih i drugih. Novus Ordo je zamaglio ovu razliku i tako zamaglio bit svećeništva. To vrijedi i za laike, a bojim se da vrijedi i za mnoge svećenike. Ako želimo evangelizirati katoličku vjeru, moramo pokazati što je u njoj drugačije. To počinje s svetom misom, koja počinje sa svećenikom.