Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, DJEVICA
Čudesna kakva je svetica današnjega dana, ispunjavajući svoje proročanstvo na samrti: „Nakon svoje smrti pustit ću da pada kiša ruža“, ona je sama svoje najveće čudo. Njezina svjetska popularnost, kojoj je u većini slučajeva pridružena pobožnost koja je preusmjerila mnoge živote, a u svima bila poticaj i ohrabrenje, doista je izvanredna.
Rečeno je, s obzirom na doktrinarne definicije, da vjernici posjeduju neku pasivnu „nepogrešivost“, po kojoj njihova potreba točno odgovara definiciji; čini se da isto vrijedi i za pobožnosti i svece: oni su nam dani onda i onako kako su nam potrebni.
U vremenu koje štuje vidljivu učinkovitost i koje, čak i na duhovnom području, prečesto zahtijeva opipljive materijalne rezultate prije nego što će nekoga poštovati i vjerovati mu, svetica koja je osvojila srca — i duše — kao malo koja druga nije velika religiozna ni društvena reformatorica, niti je za svoga života bila apostol koji je istinu nosio do krajeva zemlje; nije bila ni propovjednica na čije su riječi mnoštva očarano slušala, niti učenjak koji bi oko svoje katedre okupljao ono najbolje iz intelektualnoga svijeta svoga vremena; nego djevojka koja je bila poznata samo malom krugu rodbine i prijatelja.
Nije primila nikakve posebne obrazovne prednosti; živjela je svoj život u malom normandijskom gradu u koji je dolazilo malo putnika. Još dijete po godinama, ali već zrela u Božjim stvarima, ušla je u Karmel u istome gradu, u skroviti samostan nedavna osnutka, bez povijesnih uspomena koje su povezane s mnogim francuskim karmelima.
Deset je godina živjela život koji se najvećim dijelom sastojao od redovničkih vježbi i jednostavnih kućanskih dužnosti; život koji je, prosječnom čovjeku ili ženi ovoga svijeta, izgledao bezbojan i jednoličan, u kojem su, po nužnosti, darovi ostajali neiskorišteni i svaka mogućnost da se svijetu učini neko veliko dobro zauvijek bila izgubljena.
U dvadeset i četvrtoj godini umrla je od tuberkuloze, ali nad jednostavnim grobom kakav je pripadao takvima kao što je ona bile su ispisane tajanstvene riječi: „Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji.“ Malo prije svoje smrti Terezija od Djeteta Isusa, uvijek tako ponizna i jednostavna, izrekla je, među drugim zapanjujućim proročanskim riječima, i ovo: cijeli će je svijet voljeti.
Tijekom posljednje dvije godine svoga života, poslušna svojim poglavaricama, pisala je u oskudnom slobodnom vremenu, na siromašnim komadima papira, izvještaj o svome životu, i za njega je također predvidjela neobičan uspjeh. Danas je „Povijest jedne duše“ prevedena na svaki civilizirani jezik; književnost koja se okupila oko knjige i njezine spisateljice oblikovala bi cijelu knjižnicu, a Lisieux je postao jedno od velikih hodočasničkih središta svijeta.
U svojoj je knjizi mlada karmelićanka objasnila teoriju i praksu vlastitoga duhovnog života: svoj „mali put“, „put duhovnog djetinjstva“; a na samrti je govorila s neobičnom ozbiljnošću i sigurnošću o poslanju koje je čeka u vječnoj budućnosti — poučavati duše svome „putu“. Prečesto opisivan kao nešto novo, taj je put, kako su istaknula dvojica rimskih prvosvećenika, zapravo samo povratak putu Evanđelja. I drugi su prije svete Terezije iz Lisieuxa hodili istim putem prema nebu, ali njoj je bilo dano da ga još jednom pokaže svijetu koji je pun samodostatnosti i profinjenosti, i to na takav način da onima dobre volje može biti sigurna i pouzdana cesta na kojoj ni nerazumni ne mogu zalutati.
Put duhovnog djetinjstva ponovno naglašava da je „ljubav“, a ne veliko vanjsko postignuće, ispunjenje Zakona; da je karakter, a ne karijera, ono što vrijedi; da, budući da se za većinu duša svetost, ako je uopće postignu, mora postići u ograničenom prostoru, svakodnevni niz malih dužnosti, malih žrtava, običnih poslova i kušnji, sve to savršeno izvršeno i prihvaćeno iz ljubavi, velikodušno vršenje i trpljenje Božje volje, pružit će sve što je potrebno za najviši oblik junaštva.
Ispod svoga djetinjeg načina izražavanja svetica je prikazala život koji zahtijeva neprekidnu velikodušnost i hrabrost, sjedinjene s poniznošću i pouzdanjem maloga djeteta — i upravo je zato doista herojski. Benedikt XV. nazvao je njezin put „tajnom svetosti“. A zato što je živjela kao „malena“, bila je „ugodna Svevišnjemu“. Cijeli ju je svijet zavolio; pučko je oduševljenje ubrzo proglasilo sveticom, ali glas koji jedini može izreći takav sud nije dugo šutio.
Njezin je postupak proglašenja izuzet od uobičajenih godina čekanja; papa Benedikt XV. proglasio je Dekret o herojstvu njezinih kreposti, a Pio XI., koji je tada sretno vladao, proglasio ju je blaženom i svetom u razmaku od samo dvije godine, što je bilo prvo proglašenje blaženim i prvo proglašenje svetim njegova pontifikata. Dvije godine poslije Papa ju je proglasio posebnom zaštitnicom svih katoličkih misija među narodima, u istom rangu sa svetim Franjom Ksaverskim.
ČITANJA DRUGOG NOKTURNA
Sljedeća su čitanja određena za drugi nokturn njezina Oficija. Posebnom povlasticom Njegove Svetosti Pija XI. njezina se svetkovina u njezinu vlastitom samostanu slavi 30. rujna, na obljetnicu njezine smrti. U karmelskom redu slavi se 1. listopada, a drugdje se prenosi na 3. listopada. Crkva njezin život pripovijeda u sljedećim čitanjima:
Terezija od Djeteta Isusa rođena je u Alençonu u Francuskoj, od čestitih roditelja istaknutih svojom osobitom i postojanom pobožnošću prema Bogu. Od najranije dobi, predusretnuta Duhom Božjim, željela je živjeti redovničkim životom. Ozbiljno je obećala da Bogu neće uskratiti ništa što bi od nje zatražio, i nastojala je to obećanje vjerno održati sve do smrti.
Kada je imala pet godina, izgubila je majku i potpuno se predala Božjoj providnosti, pod budnim nadzorom svoga veoma ljubaznog oca i starijih sestara. Pod njihovim je vodstvom Terezija radosno trčala putem savršenstva poput diva. U devetoj godini povjerena je na odgoj benediktinskim redovnicama u Lisieuxu, gdje se činilo da se osobito ističe u poznavanju božanskih stvari.
U desetoj godini dugo ju je mučila tajanstvena i teška bolest, od koje je, kako sama pripovijeda, bila božanskom pomoći oslobođena po Blaženoj Djevici, koja joj se ukazala nasmiješena i koju je tijekom devetnice nastojala zazivati pod naslovom Gospe od Pobjede. Tada se, ispunjena anđeoskim žarom, počela s najvećom brižnošću pripravljati za svetu gozbu na kojoj se prima Krist.
Kad se prvi put nahranila euharistijskim kruhom, činilo se da je osjetila neutaživu glad za tom nebeskom hranom; stoga je, kao nadahnuta, molila Isusa da joj svaku zemaljsku utjehu pretvori u gorčinu.
Od tada, goreći najnježnijom ljubavlju prema Kristu Gospodinu i Crkvi, ništa joj nije bilo važnije od ulaska u red bosonogih karmelićanki, kako bi svojim odricanjem i svojim žrtvama pomagala svećenicima, misionarima i cijeloj Crkvi te zadobila nebrojene duše za Isusa Krista; a to je, već blizu smrti, obećala da će isprositi od Boga.
Zbog nedostatka potrebne dobi susrela se s mnogim poteškoćama pri prihvaćanju redovničkoga života, ali ih je nadvladala nevjerojatnom snagom duha te je, s petnaest godina, sretno ušla u karmel u Lisieuxu. Ondje je Bog u Terezijinu srcu uredio čudesna uzlaženja prema Njemu; oponašajući skroviti život Djevice Marije, ona je poput natopljenoga vrta donosila cvjetove svih kreposti, a osobito izvanredne ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Kako bi što više ugodila Svevišnjemu, pročitavši u Svetome pismu onu opomenu: „Ako je tko malen, neka dođe k meni“, željela je biti malena u duhu te se od tada sinovskim pouzdanjem trajno predala Bogu kao najljubljenijemu Ocu.
Taj put duhovnoga djetinjstva, prema nauku Evanđelja, poučavala je druge, osobito novakinje, čijem se odgoju u redovničkim krepostima posvetila iz poslušnosti; i tako je, ispunjena apostolskim žarom, svijetu napuhanom ohološću i zaljubljenom u taštine otvorila put evanđeoske jednostavnosti. Njezin ju je Zaručnik Isus posve zapalio željom za trpljenjem, i u duši i u tijelu.
Nadalje, primijetivši kako je Božja ljubav posvuda zanemarena, bila je ispunjena najvećom boli te se dvije godine prije smrti prinijela kao žrtva milosrdnoj Božjoj ljubavi. Tada je, kako sama pripovijeda, bila ranjena plamenom nebeske vatre; i tako, potrošena ljubavlju, uznesena u zanos, s najvećim je žarom ponavljala: „Bože moj, ljubim te!“ U dvadeset i četvrtoj godini, 30. rujna 1897., odletjela je svome Zaručniku.
Ono što je na samrti obećala — da će na zemlju spuštati trajnu kišu ruža — nakon što je primljena u nebo doista je ispunila i svakoga dana ispunjava nebrojenim čudesima. Stoga ju je papa Pio XI. 29. travnja 1923. uvrstio među blažene djevice, a dvije godine poslije, obasjanu novim čudesima, na veliki jubilej, 17. svibnja, svečano ju je upisao u popis svetaca.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Terezijin „mali put“ posebno je snažan upravo zato što ne traži od čovjeka da učini nešto veliko pred očima drugih. Svetost se može živjeti u sasvim običnom danu: u maloj dužnosti koju izvršimo s ljubavlju, u strpljenju koje nitko ne vidi, u prihvaćanju neugodnosti bez prigovora, u dobroti prema čovjeku koji nam nije lak.
Guéranger posebno naglašava da ljubav, a ne velika vanjska postignuća, ispunjava Zakon. To je možda vrlo potrebna misao za naše vrijeme, u kojem se vrijednost čovjeka lako mjeri rezultatima, uspjehom i vidljivošću.
Terezijin put nije put pasivnosti. Naprotiv, iza njezine jednostavnosti stoje velikodušnost, hrabrost, odricanje i potpuno predanje Bogu.
Poticaj za danas
Učini danas jednu malu stvar iz ljubavi prema Bogu — i nemoj nikome reći da si je učinila.
