I tako se ponovno dogodilo. Eutanazija, koja počinje „pristankom“ odraslih (iako samo Bog zna koliko svaki put taj „pristanak“ zapravo oblikuju članovi obitelji koji nisu spremni pomoći svojim bližnjima do kraja), na kraju proguta sve.
Prvi takav slučaj u Nizozemskoj nakon odobrenja proširenja zakona dogodio se ovoga tjedna:
Teško bolesno jednogodišnje dijete s teškim invaliditetom liječnici su eutanazirali u Nizozemskoj, potvrdilo je vladino povjerenstvo za nadzor. Riječ je o prvom slučaju koji su vlasti prijavile nakon uvođenja novih pravila koja u toj europskoj zemlji dopuštaju okončanje života teško bolesne djece u dobi od 1 do 12 godina.
Prema procjeni koju je objavilo nizozemsko Povjerenstvo za kasne pobačaje i okončanje života novorođenčadi i djece mlađe od 12 godina, koje je zaduženo za nadzor takvih slučajeva, dijete čiji spol i identitet nisu objavljeni imalo je opsežno i nepovratno oštećenje mozga, tešku cerebralnu paralizu, epilepsiju i oštećenje vida.
Barem to zapanjujuće imenovano povjerenstvo ima, u tipično nizozemskoj maniri, vrlo izravan naziv: kasni pobačaji i usmrćivanje djece nakon rođenja upravo su ista stvar. Toliko o europskom ponosu zbog „ukidanja“ smrtne kazne! Dok se ubojice i silovatelje djece tetoši u zatvorima i pušta na slobodu, nevina djeca s invaliditetom očito se pogubljuju odlukom države.
Nakon svega trpljenja, sve boli svjetskih ratova i njihova razaranja života, imovine i civilizacije, ponovno smo stigli do iste europske samomrzeće noćne more života bez Krista.
Prisjetimo se hrabre propovijedi (budućeg) kardinala von Galena, biskupa Münstera, održane prije 85 godina, 3. kolovoza 1941.:
Dragi kršćani!
U pastirskom pismu njemačkih biskupa od 26. lipnja 1941., koje je pročitano u svim katoličkim crkvama u Njemačkoj 6. srpnja 1941., između ostaloga stoji: Istina je da u katoličkom moralnom nauku postoje određene zapovijedi koje više nisu primjenjive ako njihovo izvršavanje uključuje prevelike poteškoće.
Međutim, postoje svete obveze savjesti od kojih nas nitko nema vlast osloboditi i koje moramo ispuniti čak i ako nas to stoji života. Ni pod kojim okolnostima čovjek ne smije ubiti nevinu osobu, osim u ratu i u legitimnoj samoobrani. Već 6. srpnja imao sam razloga pastirskom pismu dodati sljedeće objašnjenje: već nekoliko mjeseci slušamo izvješća da se, po nalogu iz Berlina, pacijenti iz psihijatrijskih ustanova koji su dugo bolesni i mogu izgledati neizlječivo prisilno odvode. Nakon kratkog vremena njihovu rodbinu redovito obavijeste da je tijelo spaljeno i da im se pepeo može predati. Postoji opća sumnja koja graniči sa sigurnošću da te brojne neočekivane smrti duševno bolesnih ljudi ne nastupaju same od sebe, nego da su namjerno izazvane; da se slijedi nauk prema kojemu se može uništiti takozvani „bezvrijedni život“, odnosno ubiti nevine ljude ako se smatra da njihov život više nema nikakvu vrijednost za narod i državu.
Pouzdano sam obaviješten da se i u ustanovama pokrajine Westfalije sastavljaju popisi pacijenata koji će biti odvedeni kao takozvani „neproduktivni pripadnici naroda“ i uskoro ubijeni. Prvi je prijevoz iz ustanove Marienthal kraj Münstera krenuo tijekom protekloga tjedna.
Njemački muškarci i žene, članak 211. Kaznenoga zakona Reicha još je uvijek na snazi. U njemu stoji: „Tko namjerno ubije drugu osobu bit će za ubojstvo kažnjen smrću ako je ubojstvo počinjeno s predumišljajem.“
Pacijenti predodređeni za ubojstvo odvode se iz njihovih domova u udaljenu ustanovu, očito kako bi se one koji namjerno ubijaju te jadne ljude, članove naših obitelji, zaštitilo od zakonske kazne. Zatim se kao uzrok smrti navede neka bolest. Budući da je tijelo odmah spaljeno, ni rodbina ni kriminalistička policija ne mogu utvrditi je li ta bolest doista postojala i što je bio stvarni uzrok smrti.
Međutim, uvjeren sam da Ministarstvo unutarnjih poslova Reicha i ured liječnika Reicha, dr. Contija, otvoreno priznaju da je u Njemačkoj namjerno ubijen velik broj duševno bolesnih ljudi te da će ih još biti ubijeno.
Kazneni zakon u članku 139. propisuje: „Tko primi vjerodostojnu informaciju o namjeri počinjenja zločina protiv života i propusti na vrijeme upozoriti vlasti ili osobu kojoj prijeti opasnost… bit će kažnjen.“
Kada sam saznao za namjeru da se pacijenti iz Marienthala prevezu kako bi bili ubijeni, podnio sam službenu prijavu Državnom sudu u Münsteru i policijskom predsjedniku u Münsteru preporučenim pismom koje je glasilo:
„Prema informacijama koje sam primio, tijekom ovoga tjedna velik broj pacijenata iz Pokrajinske psihijatrijske ustanove Marienthal kraj Münstera treba biti prevezen u ustanovu Eichberg kao takozvani ‘neproduktivni pripadnici naroda’, a zatim uskoro namjerno ubijen, kao što se, prema općem uvjerenju, dogodilo i s takvim prijevozima iz drugih ustanova. Budući da takvo postupanje nije samo protivno moralnim zakonima Boga i prirode, nego je prema članku 211. Kaznenoga zakona kažnjivo smrću kao ubojstvo, ovime, u skladu sa svojom dužnošću prema članku 139. Kaznenoga zakona, podnosim prijavu i zahtijevam da odmah pružite zaštitu na taj način ugroženim pripadnicima naroda poduzimanjem mjera protiv onih tijela koja namjeravaju njihovo uklanjanje i ubojstvo te da me obavijestite o poduzetim koracima.“
Nisam dobio nikakvu vijest o intervenciji Državnog odvjetništva ili policije… Stoga moramo pretpostaviti da će jadni i bespomoćni pacijenti uskoro biti ubijeni.
Iz kojeg razloga?
Ne zato što su počinili zločin koji zaslužuje smrt. Ne zato što su napali svoje njegovatelje ili bolničare tako da ovi nisu imali drugoga izbora nego upotrijebiti legitimnu silu kako bi obranili vlastiti život od napadača. To su slučajevi u kojima je, uz ubijanje naoružanog neprijatelja u pravednom ratu, uporaba sile sve do usmrćenja dopuštena i često nužna.
Ne, ti nesretni pacijenti moraju umrijeti iz drugih razloga: zato što su, prema mišljenju nekog odjela i na temelju svjedočenja nekog povjerenstva, postali „bezvrijedan život“, jer su prema toj procjeni „neproduktivni pripadnici naroda“. Argument glasi: više ne mogu proizvoditi dobra, nalik su starom stroju koji više ne radi, poput staroga konja koji je postao neizlječivo hrom, poput krave koja više ne daje mlijeko.
Što se radi s takvim starim strojem? Baca ga se na otpad. Što se radi s hromim konjem, s takvom neproduktivnom kravom?
Ne, ne želim tu usporedbu nastaviti do kraja – koliko god njezino opravdanje bilo strašno, a njezina simbolička snaga snažna. Mi ne govorimo o strojevima, konjima i kravama čija je jedina svrha služiti čovjeku i proizvoditi dobra za čovjeka. Njih se može razbiti, može ih se zaklati čim više ne ispunjavaju tu funkciju.
Ne, mi govorimo o ljudskim bićima, o svojim bližnjima, o svojoj braći i sestrama. O siromašnim ljudima, bolesnim ljudima, ako hoćete, neproduktivnim ljudima.
Ali jesu li zbog toga izgubili pravo na život?
Imate li vi, imam li ja pravo živjeti samo dok smo produktivni, samo dok nas drugi priznaju kao produktivne?
Ako uspostavite i primijenite načelo prema kojemu možete ubijati „neproduktivne“ bližnje, teško nama svima kada ostarimo i oslabimo! Ako je dopušteno ubijati neproduktivne ljude, teško invalidima koji su tijekom procesa rada potrošili, žrtvovali i izgubili svoje zdravlje i snagu. Ako je dopušteno prisilno uklanjati neproduktivne bližnje, teško vjernim vojnicima koji se teško onesposobljeni, kao bogalji i invalidi, vrate u domovinu. Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo ubijati „neproduktivne“ bližnje – čak i ako se u početku to odnosi samo na siromašne i bespomoćne duševno bolesne – tada je u načelu dopušteno ubojstvo svih neproduktivnih ljudi, odnosno neizlječivo bolesnih, ljudi koji su zbog rada i rata postali invalidi, svih nas kada ostarimo, oslabimo i stoga postanemo neproduktivni.
Tada je potrebno samo da neka tajna uredba naredi da se metoda razvijena za duševno bolesne proširi i na druge „neproduktivne“ ljude, da se primijeni na one koji boluju od neizlječivih plućnih bolesti, na nemoćne starije ljude ili invalide, na teško onesposobljene vojnike. Tada više nijedan naš život neće biti siguran. Neko nas povjerenstvo može staviti na popis „neproduktivnih“, koji su prema njihovu mišljenju postali bezvrijedan život. I nijedna nas policija neće zaštititi, niti će ijedan sud istražiti naše ubojstvo i ubojicu kazniti kaznom koju zaslužuje.
Tko će više moći vjerovati svome liječniku?
On može svoga pacijenta prijaviti kao „neproduktivnog“ i primiti upute da ga ubije. Nemoguće je zamisliti razmjere moralne izopačenosti i općeg nepovjerenja koje bi se tada proširilo čak i među obiteljima ako se ta strašna doktrina tolerira, prihvati i provodi.
Teško čovječanstvu, teško našem njemačkom narodu ako se sveta Božja zapovijed „Ne ubij!“ koju je Bog objavio na Sinaju usred grmljavine i munja, koju je Bog, naš Stvoritelj, od samoga početka urezao u savjest čovječanstva, ne samo prekrši nego se taj prijestup počne tolerirati i dopuštati bez kazne.
(Blaženi Clemens von Galen)
To su bile riječi koje su poput oluje prohujale Njemačkom; deset dana poslije uslijedilo je pismo biskupa Limburga, Antoniusa Hilfricha, vladi.
Nekoliko puta tjedno autobusi s velikim brojem tih pacijenata stižu u mjesnu ustanovu u Hadamaru iz raznih psihijatrijskih ustanova. Lokalni stanovnici znaju da su ti ljudi određeni za uništenje. Dolasci ostavljaju strašan dojam, a djeca, dok autobusi prolaze, viču: „Opet dolaze autobusi za ubijanje!“ Svakoga dana građani vide dim koji se diže iz dimnjaka krematorija i duboko ih uznemiruje stalni miris spaljenog mesa.
Posljedica te državne politike jest dubok i brz pad povjerenja javnosti u zakon. I ugledni i obični, obrazovani i neobrazovani – svi znaju da se ta sustavna pogubljenja bespomoćnih ljudi provode bez ikakve pravne osnove.
Svijest o Božjem zakonu, kao i pisani zakon Reicha, potpuno se potkopava. Ako država želi zadržati poštovanje svojih građana, to bezakonito uništavanje ljudskih života mora odmah prestati.
