Predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Heiner Wilmer, rekao je da se nada kako će Vatikan do kraja 2026. odgovoriti na zahtjev za odobrenje novog nacionalnog tijela poznatog kao Sinodalna konferencija.
Wilmer je to izjavio prvoga dana plenarnog zasjedanja biskupa, koje se održavalo u Fuldi od 28. rujna do 1. listopada.
Njemačkim je medijima rekao: „Trenutačno nema nikakvih novosti u vezi sa Sinodalnom konferencijom. Čekamo recognitio [odobrenje Vatikana] za nacrt statuta. To sam već ranije spomenuo i nadam se da ćete odgovor dobiti do kraja ove godine.“
Wilmer je osobno 31. ožujka 2026. predao statute Sinodalne konferencije Vatikanu. Fotografija prikazuje kako dokument predaje u ruke nadbiskupa Filippa Iannonea, prefekta Dikasterija za biskupe.
Što je Sinodalna konferencija? Što se događa sa statutima?
Prijedlog novog, trajnog nacionalnog sinodalnog tijela u Njemačkoj proizašao je iz Sinodalnog puta, inicijative koja je od 2020. do 2023. okupljala biskupe i odabrane laike radi rasprave o opsežnim promjenama katoličkog nauka i prakse.
Inicijativa je proizvela 150 stranica rezolucija koje su, između ostaloga, pozivale na uvođenje ženskih đakona, ponovno razmatranje svećeničkog celibata, propovijedanje laika na misama, veće sudjelovanje laika u izboru biskupa te reviziju Katekizma Katoličke Crkve u pogledu homoseksualnosti.
No vjerojatno najspornija rezolucija, usvojena u rujnu 2022., predložila je trajno „savjetodavno i odlučujuće tijelo“ sastavljeno od biskupa i odabranih laika.
Novo bi tijelo „donosilo temeljne odluke od nadbiskupijske važnosti o pastoralnom planiranju, budućim perspektivama Crkve te financijskim i proračunskim pitanjima Crkve koja se ne rješavaju na biskupijskoj razini“.
Ono bi zamijenilo instituciju poznatu kao Zajednička konferencija, savjetodavno tijelo koje od 1976. otprilike dva puta godišnje okuplja predstavnike Biskupske konferencije i Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK).
Rezolucija je navela da bi novo trajno tijelo trebalo biti osnovano „najkasnije do ožujka 2026.“.
U studenome 2025. privremeno tijelo pod nazivom Sinodalni odbor dovršilo je statute trajnog tijela koje će biti poznato kao Sinodalna konferencija. Članovi Središnjeg odbora njemačkih katolika, odnosno ZdK-a, odobrili su statute nekoliko dana poslije.
Njemački su biskupi tekst podržali na svojoj plenarnoj skupštini u veljači 2026., što je bio posljednji korak prije nego što je dokument poslan u Rim na recognitio ad experimentum – eksperimentalno odobrenje na određeno vrijeme.
Nacrt statuta usvojen u studenome 2025. definirao je Sinodalnu konferenciju kao „sinodalno tijelo u kojem biskupi i drugi članovi vjernika, u skladu sa svojim zajedničkim krsnim dostojanstvom i vlastitim pozivima, zajednički raspravljaju i donose odluke kako bi ispunili poslanje Crkve“.
U nacrtu se također dodaje da novo tijelo „poštuje ustavno ustanovljeni poredak Crkve i štiti prava dijecezanskih biskupa i Njemačke biskupske konferencije, kao i dijecezanske postupke i tijela“.
Ta je odredba trebala umiriti vatikanske dužnosnike zabrinute da bi predloženo tijelo moglo potencijalno prisvojiti ovlast Biskupske konferencije i oslabiti biskupsku službu kako je ona izražena u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila.
Samo trećinu članova Sinodalne konferencije čine biskupi. Drugu trećinu čine članovi ZdK-a. Preostalu trećinu izabrali su sudionici šestoga i posljednjeg plenarnog zasjedanja Sinodalnog puta, održanog u Stuttgartu u siječnju 2026. Statuti određuju da je za donošenje odluke potrebna dvotrećinska većina glasova. To znači da bi odluka mogla biti usvojena čak i ako za nju ne bi glasovao nijedan biskup.
Organizatori Sinodalnog puta objavili su u studenome 2025. da bi se prvi sastanak Sinodalne konferencije trebao održati 6. i 7. studenoga 2026. u Stuttgartu, a drugi 16. i 17. travnja 2027. u Würzburgu, pod uvjetom da Vatikan odobri njezin rad.
Što se događa sa statutima?
Kada je papa Lav XIV. u studenome 2025. tijekom konferencije za novinare u zrakoplovu upitan o Sinodalnoj konferenciji, odgovorio je pomalo zagonetno: „Vidjet ćemo.“
No Vatikan od primitka statuta u ožujku 2026. nije javno komentirao dokument, što je stvorilo ozračje neizvjesnosti.
Budući da je tekst predan nadbiskupu Iannoneu, čini se da je Dikasterij za biskupe vatikanski ured koji je prvenstveno odgovoran za procjenu statuta. Kardinal Mario Grech, glavni tajnik Vatikanske biskupske sinode, to je naizgled potvrdio u nedavnom intervjuu.
Biskup Wilmer prvi je u svibnju 2026. dao naslutiti da recognitio iz Vatikana neće biti izdano prije prvoga zakazanog sastanka Sinodalne konferencije u studenome 2026.
U intervjuu iz kolovoza 2026. Wilmer je rekao: „Statuti se trenutačno razmatraju u Rimu. Ljudi koji su ondje odgovorni rekli su mi da će trebati još malo vremena. Uvjeren sam da ćemo u tome napredovati.“
Krajem kolovoza ZdK je potvrdio da je osnivački sastanak odgođen.
Nadbiskup Hubertus van Megen, novi apostolski nuncij u Njemačkoj, rekao je u intervjuu 23. rujna da planira otputovati u Rim kako bi se raspitao o statusu Sinodalne konferencije.
„Koliko znam, statute trenutačno proučavaju različiti dikasteriji. Iskreno, međutim, još ne mogu puno reći o tome gdje se stvari trenutačno nalaze“, rekao je.
„Nadam se da ću krajem listopada moći otputovati u Rim. Jedan od glavnih razloga za to jest slušati i steći dojam o tome gdje se nalazimo u ovoj raspravi i kako Kurija gleda na to pitanje.“
„Da, ali?“
Čini se da većina predstavnika njemačke Crkve vjeruje da će Rim odobriti statute, a ne ih odbaciti.
Biskup Stefan Oster, primjerice, otvoreni je kritičar Sinodalnog puta i odbio je pridružiti se privremenom Sinodalnom odboru koji je otvorio put Sinodalnoj konferenciji. Ipak, u ožujku 2026. rekao je da vjeruje kako će vatikansko odobrenje uslijediti.
„I Rim ima interes osigurati da nitko iz ovoga ne izađe s osjećajem da je izgubio obraz“, rekao je.
U rujnu 2026. Oster je rekao da vatikanski odgovor vjerojatno neće stići prije proljeća 2027.
Teolog Jan-Heiner Tück u članku objavljenom 18. rujna u njemačkoj inačici teološkog časopisa Communio predvidio je da će odgovor Vatikana biti „Da, ali“.
„Potpuni veto iz Rima u Njemačkoj bi se shvatio kao poraz Sinodalnog puta u cjelini. To bi moglo ojačati one snage koje već optužuju Rim da nije dovoljno spreman provoditi reforme. Za papu Lava XIV., koji zbog brige za jedinstvo Crkve mora obuzdavati napetosti, to bi bilo politički i pastoralno nekorisno“, napisao je Tück.
„S druge strane, bezuvjetno odobrenje također bi bilo teško. Moglo bi stvoriti dojam da Rim prihvaća novu nacionalnu strukturu odlučivanja čiji odnos prema biskupskoj službi nije dovoljno razjašnjen. ‘Da, ali’ moglo bi izbjeći obje opasnosti.“
Tück je izložio kako bi jedno takvo „da, ali“ moglo izgledati. Predložio je da bi Rim mogao inzistirati na slobodi dijecezanskih biskupa da odbiju odluke Sinodalne konferencije, zahtijevati biskupsko odobrenje za određene vrste odluka, jasno utvrditi da Sinodalna konferencija nema nadzor nad biskupima, razjasniti narav financijskih ovlasti toga tijela te bolje definirati odnos između Sinodalne konferencije, Biskupske konferencije i pojedinačnih biskupa.
Ipak, nisu svi u Njemačkoj uvjereni da će Vatikan odobriti zahtjev za recognitio ad experimentum.
Kanonist Heribert Hallermann ustvrdio je da statuti ne ispunjavaju formalne uvjete za odobrenje. Primjerice, smatra da ih je trebala sastaviti Njemačka biskupska konferencija – tijelo formalno priznato crkvenim pravom – a ne Sinodalni odbor.
Hallermann je također tvrdio da se u statutima ne odgovara na temeljnu zabrinutost Rima koja se odnosi na potkopavanje biskupske vlasti.
Rekao je: „Objektivno je netočno da su svi komentari Kurije uneseni u nacrt statuta; primjerice, zabrinutost da bi Sinodalna konferencija mogla imati prednost pred Biskupskom konferencijom nije riješena – upravo suprotno!“
U međuvremenu raste nezadovoljstvo među njemačkim laičkim skupinama koje su s oduševljenjem podržavale Sinodalni put.
U zajedničkoj izjavi od 23. rujna Njemačka katolička ženska udruga, Katolička ženska udruga Njemačke i organizacija Mi smo Crkva Njemačka izjavile su: „Rimski nastavak nepriznavanja statuta planirane Sinodalne konferencije više je nego razočaravajući.“
„Međutim, to se ne smije koristiti kao izgovor za usporavanje reformskog procesa u Njemačkoj. Sinodalna skupština donijela je rezolucije. Sada njemački biskupi moraju pokazati da su te zajedničke rezolucije za njih više od neobvezujućih izjava o namjeri, tako što će ih dosljedno provoditi u svojim biskupijama i tako nastaviti ostvarivati sinodalnu Crkvu.“
Je li Rim doista prespor?
Je li percepcija da Rim namjerno odugovlači sa statutima Sinodalne konferencije opravdana? Možda tako izgleda ako kao mjerilo uzmemo studeni 2026., datum određen za prvi sastanak Sinodalne konferencije.
No pretpostavka da bi Rim mogao donijeti odluku unutar 220 dana od primitka nacrta statuta bila je donekle nerealistična. Iako Vatikan može brzo donositi odluke kada smatra da je to potrebno, obično ne žuri kada daje recognitio. Što je dokument složeniji, to proces općenito dulje traje.
Statuti Sinodalne konferencije dotiču se dubokih i, u određenim aspektima, još uvijek neriješenih pitanja biskupske vlasti i odgovornosti laika. Iako se čini da proces vodi Dikasterij za biskupe, vjerojatno će biti uključeni i drugi uredi, možda uključujući Dikasterij za nauk vjere i Državno tajništvo, što dodatno povećava složenost procesa.
Koliko bismo dugo trebali očekivati da će proces trajati? Pogledajmo slučaj Australije. Dekreti Petoga plenarnog koncila te zemlje poslani su Vatikanu na recognitio 2022. Četiri godine poslije još uvijek nisu odobreni.
Rastuće nestrpljenje u Njemačkoj upućuje na nedovoljno razumijevanje vatikanskih procedura. Možda to i nije iznenađujuće s obzirom na to da je tijekom njemačkog Sinodalnog puta brzina bila od presudne važnosti. Upravo je golema brzina omogućila organizatorima da 2023. projure pokraj brojnih vatikanskih „stop-znakova“ i prijeđu ciljnu crtu. No to je možda stvorilo pogrešan dojam da se i Vatikan može natjerati da djeluje prema izvana nametnutom vremenskom rasporedu.
Možda biskup Wilmer ima razloga biti uvjeren da će Rim odgovoriti do kraja 2026. No ako je riječ samo o njegovoj želji, riskira dodatno povećati rastući nemir u Njemačkoj ako odluka ne bude donesena.
Sada je već jasno: dok arhitekti Sinodalne konferencije razmišljaju u mjesecima, Rim i dalje razmišlja u stoljećima.
