Naglu pojavu umjetne inteligencije pratila je velika količina pompe i pretjerivanja: neki komentatori najavljuju skoru utopiju, dok drugi upozoravaju na nadolazeću apokalipsu. Iako se vjerojatno neće ostvariti nijedna od tih krajnosti, nema mnogo sumnje da će ova tehnologija preobraziti društvo na načine koji su dijelom očekivani, a dijelom potpuno nepredviđeni. Možda još važnije, ona će potaknuti – a već je i potaknula – ozbiljan razgovor o čovjekovoj naravi i njegovoj sudbini.
Jedna od tema od posebnog interesa za vjernike bit će pitanje kako se – i može li se uopće – umjetna inteligencija uklopiti u kršćanski pogled na stvarnost. Ovdje ću ustvrditi da bi nas kršćanski nauk trebao navesti ne samo da očekujemo pojavu umjetne inteligencije, nego i da je, barem u teoriji, prihvatimo kao pozitivan razvoj.
Kršćanstvo nudi teološku antropologiju, poimanje čovjeka oblikovano i prožeto njegovim identitetom nositelja Božje slike. Ta Božja sličnost ne sastoji se samo u tome što čovjek posjeduje razumnu dušu, nego i u tome što očituje sposobnosti inteligencije i slobode svojstvene tom duhovnom načelu. U čovjekovu umu sjaji Logos, a čovjeku je povjereno da njegov sjaj očituje upravljajući svemirom i obrađujući ga te tako u vidljivom području očituje nevidljive slave Stvoritelja.
Čovjek je, ukratko, ikona Boga, postavljena unutar svjetskoga hrama kako bi utjelovila božansku mudrost, moć i dobrotu. Taj je poziv u potpunosti ispunio Krist, ali ga svi ljudi na neki način ostvaruju sudjelujući u njemu.
S obzirom na čovjekovu Božju sličnost i njegov poziv, nije iznenađujuće što čovjek prodire u elemente svemira i njima se služi, pokazujući zadivljujuću kreativnost te razvijajući najrazličitije umjetnosti i vještine. Budući da je potomak Stvoritelja, čovjek je i sam stvaralački; a među njegovim djelima nalaze se tehnologije koje odražavaju, proširuju i nadopunjuju prirodu (kao što, primjerice, fotoaparat na određeni način oponaša i uvećava organ vida).
S obzirom na čovjekovu Božju sličnost i njegov poziv, nije iznenađujuće što čovjek prodire u elemente svemira i njima se služi, pokazujući zadivljujuću kreativnost te razvijajući najrazličitije umjetnosti i vještine.
Među najplemenitijim Božjim stvorenjima jest ljudski intelekt, ogledalo Logosa. Čovjek je stoljećima nastojao izumiti neku vrstu oponašanja tog božanskog djela. Uvijek iznova pokušavao je njegove svjetleće moći učiniti objektivnima, izvanjskima i uporabljivima kao sredstvo. A sada je, s umjetnom inteligencijom, očito uspio postići površinski uvjerljivu imitaciju izvornika.
Neki će kršćani tu imitaciju promatrati kao čin bezbožnosti i bogohuljenja, kao uvredu Bogu. Takvo je gledište razumljivo, pa čak i pohvalno – jer je ljudska genijalnost vrlo često pokretana upravo onim oholim samouzvisivanjem koje je već na početku osudilo naš ljudski rod. Stoga Sveto pismo ljudsku znanost promatra s namjerno dvoznačnim stavom. Nije slučajno što nadahnuti pisac razvoj metalurgije pripisuje Kainovu potomstvu (Postanak 4,22).
Štoviše, čini se da su mnogi izumitelji i zagovornici umjetne inteligencije pod utjecajem transhumanističkog projekta, pothvata koji je kobno prožet demonskom ambicijom. S obzirom na sveprisutni utjecaj grijeha, tko može zanijekati da će se umjetna inteligencija često koristiti u zle svrhe, postajući izvorom novih nevolja i dosad nepoznatih izopačenosti?
Ipak, ako tom pitanju pristupimo mirno i razborito, možemo uvidjeti da čovjek, nastojeći oblikovati model vlastite inteligencije, na neki način ne odaje počast sebi, nego svome Stvoritelju, čiju sliku nosi. On također unapređuje stvar čovjekove vlasti nad stvorenim svijetom tako što hvata i širi slabe odsjaje božanske iskre koju upravo on, jedinstven među vidljivim stvorenjima, nosi u dubini svoga bića.
Naravno, krajnje je nužno da umjetnu inteligenciju „utemeljimo u višem pozivu“ (Magnifica Humanitas 129): konkretno, u biblijski utemeljenom ljudskom pozivu da Boga učini prisutnim i da Boga očituje. Stoga kršćani stručnoga obrazovanja i široke učenosti – kršćani čvrsto ukorijenjeni u temeljima svete vjere i upoznati s klasičnim izvorima filozofije i teologije – moraju pridonijeti sazrijevanju ove tehnologije kako bi se mogla koristiti na dobrobit Evanđelja.
Poslužimo li se terminologijom same struke, umjetna inteligencija mora biti „usklađena“ s kršćanstvom – ne radi nje same, nego radi nas. U mjeri u kojoj nije tako usklađena, ona neće biti zadovoljavajući prikaz ljudske inteligencije, koja je po samoj svojoj naravi usmjerena prema sjaju Logosa i podložna njegovu utjecaju. Na Crkvi je da s revnošću i žurbom započne ovu „misiju“, pridružujući joj energičan evangelizacijski napor usmjeren prema Silicijskoj dolini i drugim središtima visokih tehnologija, gdje podmukle sile šire transhumanističko protuevanđelje koje bi umjetnu inteligenciju usmjerilo prema odvratnim ciljevima.
Čovjek je na čudesan način uspio iz materije izvući privid inteligencije (privid, valja dobro primijetiti). To je prikladno – zapanjujuće i opasno, ali ipak prikladno. Jer čovjek je, mogli bismo reći, utjelovljeni Logos, i što god dotakne, čini sličnim Logosu.
U stroju nema nikakva „duha“ – u tome ne smijemo dopustiti da nas zavaraju naši praznovjerni suvremenici. Ali postoji izvedeni sjaj ljudskoga uma, sjaj koji svjedoči o čovjekovu uzvišenom položaju i vraća slavu Onome čiju sliku čovjek, jedinstven među stvorenjima, nosi.
