Nedavno je u Rimu završio međunarodni mariološki skup *De Maria numquam satis*. Posebno je značajno što su kardinali Raymond Leo Burke i Gerhard Ludwig Müller javno branili naslov „Suotkupiteljica”. Obrana kardinala Müllera osobito je zanimljiva jer je ranije bio kritičan prema tom naslovu. Konferencija je održana gotovo godinu dana nakon objave dokumenta *Mater Populi Fidelis* (MPF), doktrinarne bilješke Dikasterija za nauk vjere koja je obeshrabrivala uporabu upravo toga naslova, premda je kardinal Fernández pojasnio da on nije zabranjen. Ipak, prema intervjuu koji je *National Catholic Register* objavio s jednom od organizatorica, Virginijom Coda Nunziante, cilj skupa nije bio „poticanje polemike, nego ponovno uspostavljanje teološke jasnoće” te pokretanje razmišljanja koja bi dovela do nastanka „istinskoga marijanskog pokreta, sposobnog uključiti svećenike, redovnike i laike u zajedničko nastojanje da upoznaju, ljube i promiču pobožnost prema Mariji”. Takav pristup pruža priliku da se iskreno, razborito i plodonosno pozabavimo širim pitanjem doktrinarnog kontinuiteta.
Kada je dokument MPF prvi put objavljen, sjećam se da su neki katolički komentatori tvrdili kako se on uglavnom odnosi na uporabu marijanskih naslova. Međutim, sama činjenica da je održana međunarodna konferencija s ciljem „ponovnog uspostavljanja teološke jasnoće” pokazuje da je ova polemika složenija. Poslužimo se konkretnim primjerom. Dokument MPF upozorava da Mariju ne bismo smjeli razumjeti kao „instrumentalni uzrok” ili sekundarni uzrok u posredovanju milosti. Prema dokumentu, njezin zagovor trebamo razumjeti kao nešto što nas „pripravlja” za primanje milosti tako što utječe na naše unutarnje raspoloženje (vidi MPF, br. 46 i 65). Ovdje postoji napetost jer su pape prije Drugoga vatikanskog koncila – uključujući Lava XIII. (enciklike *Adiutricem*, br. 7, i *Superiore anno*, br. 1), svetoga Pija X. (enciklika *Ad diem illum*, br. 12–15), Benedikta XV. (enciklika *Fausto appetente die*, br. 11), Pija XI. (enciklika *Miserentissimus Redemptor*, br. 21) i Pija XII. (enciklika *Ad caeli Reginam*, br. 39 i 42) – izričito naučavale da Marija sudjeluje u podjeljivanju odnosno raspodjeli milosti.
Marijina instrumentalna uloga naučava se i u učenju papa nakon Drugoga vatikanskog koncila, čak i kada je riječ o nižim razinama papinskog učiteljstva. Papa sveti Ivan Pavao II. poticao je bogoslove da se povjere „Bezgrešnoj Mariji, djeliteljici svake milosti” (*Maria Immacolata, dispensatrice di ogni grazia*). Korejskim je biskupima također rekao da se Božja milost po Mariji „obilno podjeljuje”. Papa Benedikt XVI. propovijedao je s teološkom preciznošću: „U povijesti spasenja nema ploda milosti kojemu nužno sredstvo nije posredovanje naše Gospe.” Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo svi su se služili naslovom „Posrednica svih milosti”.
Druge rasprave o kontinuitetu, primjerice one o vjerskoj slobodi, ekumenizmu ili smrtnoj kazni, obično se prikazuju kao sukob između razdoblja prije i nakon Drugoga vatikanskog koncila. Međutim, u ovom slučaju napetost postoji u učenju papa iz obaju razdoblja. Ovaj primjer također pokazuje da se polemika ne odnosi samo na razborite odluke ili pastoralnu praksu, kao što je slučaj s mnogim drugim upravo spomenutim pitanjima. Doktrinarna bilješka jasno govori o nauku, a ovdje se čini da postoji napetost u pogledu doktrinarnog kontinuiteta. Stoga se svi, bez obzira na to jesu li oduševljeni dokumentom MPF ili ga kritiziraju, moraju suočiti s određenom krizom kontinuiteta. Zato postoji opravdana potreba za raspravom i pojašnjenjem.
Ovdje ne osuđujem Dikasterij ni papu Lava XIV. Dokument MPF ima autoritet učiteljstva Crkve jer ga je odobrio naš Sveti Otac. Unatoč postojećim napetostima, svi katolici moraju poštovati autoritet dokumenta, Dikasterija i našega Svetog Oca. Ne raspravljam o tome predstavlja li MPF prekid kontinuiteta ili razvoj nauka, niti mu nastojim potkopati autoritet. Ne nudim teološka rješenja niti raspravljam o stupnju pristanka koji dokument zahtijeva jer ovo nije akademski članak. Više me zanima da se prepozna kako ovaj objektivni problem treba priznati radi dobra duša (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 212, § 3).
Katolici su, htjeli to ili ne, iznimno pozorni na sve što dolazi iz Vatikana, na naknadne komentare i na sporove koji mogu nastati. Primjerice, katolički su mediji javno objavili pismo koje su teolozi uputili Dikasteriju o ovom pitanju kontinuiteta (usp. *Donum veritatis*, br. 30). Protestantski apologet James White iskoristio je nesuglasja između dokumenta MPF i ranijeg papinskog nauka kako bi tijekom prijenosa uživo osporio postojanje mjerodavne apostolske predaje, odnosno kako bi katolike naveo da napuste Crkvu. Dokumenti crkvenog učiteljstva dostupni su svima na internetu; te napetosti nije teško pronaći, osobito danas kada ih umjetna inteligencija može trenutačno sintetizirati. Čak su mi i srednjoškolci postavljali pitanja o crkvenim polemikama jer se s njima susreću na internetu.
I obični katolici prisiljeni su suočiti se s pitanjem kontinuiteta, osobito u ovom konkretnom slučaju, jer mnogi prakticiraju oblike marijanske pobožnosti – poput posvete Mariji prema svetom Ljudevitu Montfortskom ili Vojske Bezgrešne svetoga Maksimilijana Kolbea – koji snažno naglašavaju Marijinu ulogu „djeliteljice” ili „Posrednice svih milosti”. Ipak, većina katolika uglavnom ne zna kako se snalaziti među različitim razinama crkvenog naučavanja i teološkim pojedinostima. Moramo priznati i razmotriti te napetosti jer će se, ako to ne učinimo, katolici neizbježno susresti s njima te potajno zapasti u sumnju i frustraciju. Međutim, svrha postavljanja dijagnoze nije očajavati, nego tražiti ozdravljenje. Kako bismo, dakle, trebali reagirati kada postanemo svjesni ove polemike? Što bismo konkretno trebali učiniti u pogledu marijanske pobožnosti?
Kao netko tko je duboko uključen u marijansku pobožnost i sam zbunjen zbog ovih napetosti, evo kako nastojim sačuvati svoj mir.
Prvo, trebali bismo moliti za Svetoga Oca i naše biskupe – osobito tijekom molitve krunice. To je ključno za očuvanje otvorenoga i punog poštovanja stava prema crkvenom učiteljstvu. Uvijek bismo trebali biti u načelu spremni prihvatiti mjerodavno crkveno naučavanje, a kada se pojavi neki problem, svoje bismo zabrinutosti trebali izraziti obzirno i s poštovanjem, ne dovodeći pritom u pitanje to naučavanje.
Drugo, trebali bismo imati na umu da su mnoge doktrinarne polemike tijekom povijesti Crkve razrješavane tek nakon više stoljeća. Uzmimo, primjerice, kristološke krize u ranoj Crkvi ili rasprave i razvoj nauka o Bezgrešnom začeću. Doktrinarne nejasnoće, nesuglasja i sporovi nikada nisu bili razriješeni preko noći, ali Crkva je na kraju uvijek dolazila do jasnoće. Upravo zato se marijanska konferencija predstavila kao dio šireg promišljanja. Ne bismo smjeli postati opsjednuti tim raspravama; one neće biti riješene odmah, a možda ni u skorije vrijeme.
Treće, i što je najvažnije, trebali bismo svjesnije njegovati marijansku pobožnost. Upravo se ovdje mi, obični vjernici, možemo uključiti u onaj „istinski marijanski pokret” za koji se organizatori nadaju da će proizaći iz doktrinarne jasnoće. To možemo učiniti tako da, kako je rekla Nunziante, ponovno uspostavimo „jedinstvo između nauka i pobožnosti, između razmatranja Marijinih povlastica i kršćanskoga života”. Ne bismo se smjeli zadovoljiti samo pobožnim činima, nego bismo trebali proučavati zašto je katolička predaja prihvatila upravo te marijanske molitve. Posebno bismo trebali proučavati kako su se marijanske dogme i nauci razvijali iz Svetoga pisma i Predaje, osobito u djelima crkvenih otaca i naučitelja.
Doktrinarne nejasnoće, nesuglasja i sporovi nikada nisu bili razriješeni preko noći, ali Crkva je na kraju uvijek dolazila do jasnoće.
Dokument MPF s pravom nastoji naglasiti da je Krist jedini Otkupitelj i Posrednik (Dj 4, 12; 1 Tim 2, 5). Razumljivo je da je Dikasterij zabrinut kako bi marijanski naslovi i nauci o kojima je riječ mogli zamagliti te Kristove uloge. Kao odgovor na tu zabrinutost, kada s poštovanjem prema crkvenom učiteljstvu razumijemo istine o našoj Gospi, trebali bismo je ublažiti radosnim svjedočenjem vlastite, dobro utemeljene sinovske pobožnosti.
Možemo pokazati kako nas dublje razmatranje Marijina aktivnog sudjelovanja u Otkupljenju, zajedno s Kristom i pod njegovim vodstvom, osposobljava da vlastiti život vjernije sjedinimo s njegovom smrću, kako bi drugi imali život (2 Kor 4, 11–12). Benedikt XVI. izrazio je tu perspektivu kada je poticao bolesnike:
„Prihvatite Isusov poziv. On će uskoro proći među vama u Presvetom Sakramentu. Povjerite mu svaku teškoću i svaku bol s kojom se suočavate kako bi one, prema njegovu naumu, postale sredstvo otkupljenja za cijeli svijet. Bit ćete otkupitelji s Otkupiteljem, kao što ste sinovi u Sinu. Pod križem… stoji Isusova Majka, naša Majka.”
Možemo pokazati i kako nas dublje razmatranje Marijina podređenog posredovanja milosti potiče da sve više želimo biti suobličeni Kristu, kako bi naše vlastite molitve postale snažno sredstvo zagovora za druge (1 Tim 2, 1–6). Naš Sveti Otac, naime, ističe kako je Gospa na Kalvariji prikazala svoju patnju „za dobro svih”, zbog čega njezin zagovor za nas poprima „jedinstvenu vrijednost”. Ona je tako uzor našega vlastitog sudjelovanja u Kristu (usp. Kol 1, 24). Sveti Otac također kaže da je Crkva Gospu nazivala „Posrednicom milosti” (*Mediatrix gratiarum*) jer ona obuhvaća sve članove Kristova mističnog tijela. Sveti Otac želi da dopustimo da nas njezino jedinstveno sudjelovanje s Kristom i pod njegovim vodstvom oblikuje i nadahnjuje.
Bit ćete otkupitelji s Otkupiteljem, kao što ste sinovi u Sinu.
Iskoristimo, dakle, ovo razdoblje zbunjenosti oko kontinuiteta kao priliku. Iskrenom ljubavlju – a ne buntom ili izrugivanjem – pokažimo da nas pobožnost prema Marijinoj ulozi u Otkupljenju i njezinu posredovanju milosti nadahnjuje da budemo Kristovi suradnici (1 Kor 3, 9), kao što je ona bila najsavršenija i najuzvišenija suradnica. Pokažimo da nam je stalo do tih nauka zato što želimo postati sveti. A budući da postati svet znači postati drugi Krist, nastojimo se obući u Krista (Gal 3, 27) tako što se rađamo od Marije (Mt 1, 16).
