Tumačenje – ponekad pogrešno – papinih odluka (uglavnom) je bezopasna zabava za mnoge katolike. Duh Sveti je nepredvidivo prisutan u izboru onih koje dopušta da postanu nasljednici sv. Petra, ali taj duhovni aspekt ne usporava mogućnost ljudskog nagađanja. Posljednja drama proizlazi iz subotnje najave Vatikana da će papa Franjo, unatoč zdravstvenim problemima, 28. kolovoza posjetiti L’Aquilu u Italiji kako bi proslavio blagdan oprosta, koji je 1294. godine ustanovo papa Celestine V.
Možda će vam trebati kratko osvježenje o papinskoj povijesti da shvatite što to može značiti. (Molim vas, budite strpljivi; relevantnost će uskoro postati jasna.) Celestin V. je bio posljednji papa – prije Benedikta XVI. – koji je abdicirao (odstupio od dužnosti). Imao je dobar razlog, jer je bio redovnik bačen u burnu crkvenu politiku trinaestog stoljeća i potpuno neprikladan za tu dužnost. Bila je to vrsta očajničke mjere; kardinali su mislili da bi očito svet čovjek mogao ujediniti različite zaraćene frakcije, koje su se tada borile za moć i ostavile Crkvu bez pape više od dvije godine (razdoblje između 1292. – 1294.).
Nije mogao to učiniti i znao je da ne može to učiniti, te se htio vratiti u samostan. Njegov nasljednik, Bonifacije VIII., to nije dopustio i dao ga je zatvoriti, jer je mislio da ga njegove pristaše namjeravaju vratiti kao protupapu. Nakon raznih ludorija – Celestine je u jednom trenutku pobjegao i sakrio se u šumu, pokušao se ukrcati na brod za dalmatinsku obalu itd. – na kraju se nastanio u osami i umro deset mjeseci kasnije (glasine o lošem ophođenju ili čak trovanju nikada nisu potkrijepljene).
Dante se ukratko osvrće na njega u svojim djelima – znanstvenici se oko toga nisu složili kao i oko gotovo svih ostalih stvari. No većina smatra da Dante misli na papu Celestina u poznatoj rečenici o duši u limbu „koja je kukavičlukom učinila veliko odbijanje“. Ovo nije bio samo čin duhovne ništavosti, po Danteovom mišljenju, već je dopustio uspon „crne zvijeri“ Bonifacija VIII., za kojega je u svojim djelima predvidio kako će završiti u najdubljem paklu.
U jednom od posljednjih odluka, papa Celestin je zapravo napravio neke korisne reforme u načinu po kojem su pape birani kasnije i 1313. kanonizirao ga je papa Klement V.
Da bismo se vratili u naša problematična vremena, papinski analitičari dugo su smatrali mjesta povezana sa Celestinom kao mjesta na kojima pape možda daju „signale“. Pavao VI. otišao je na njegovo mjesto smrti (Ferentino) još 1966. godine, što je potaknulo glasine da se sprema dati ostavku.
Benedikt XVI. otišao je do njegovog groba u L’Aquili 2009. i tamo ostavio svoj papinski palij iz – čak i nakon abdikacije – još uvijek ne sasvim jasnih razloga.
A sada će tamo biti i papa Franjo, prema najavama zbog blagdana oprosta. Ali on ide tamo 28. kolovoza, što je čudan datum, jer je upravo prošli tjedan najavio imenovanje 21 nova kardinala, koji će biti uzdignuti na tu čast 27. kolovoza – što je čudno jer je posjeta još mjesecima udaljena i cijela Italija je u to vrijeme, u osnovi, na odmoru. Što je još čudnije, dva dana nakon što će novi kardinali biti uzdignuti trebao bi se održati sastanak kardinala sa papom da bi raspravili o njegovoj reformi Rimske kurije.
Zašto je papa odlučio otići iz Rima u L’Aquilu usred svega toga?
Konzistoriji su uobičajeno vrijeme kada se kardinali iz cijeloga svijeta okupljaju u Rimu kako bi razgovarali o određenim crkvenim pitanjima, upoznali jedni druge i počeli razmišljati o tome tko bi od njih mogao biti dobar kandidat za sljedećeg papu.
Jedna od neobičnosti ovog neobičnog papinstva je da papa Franjo godinama nije zvao kardinale u Rim na konzistorij – papinski kritičari smatraju da to nije činio jer bi mu kardinali mogli reći stvari koje ne želi čuti. Čudno je i zbog Franjine često ponavljane želje za „sinodalnom“ Crkvom u kojoj biskupi kao vođe i katolički narod mogu „hodati zajedno“. U to očigledno nije uključio kardinale.
Velika pozornost usmjerena je na nedavne imenovane kardinale. U Americi je, na primjer, biskup iz San Diega Robert McElroy privukao pozornost – i to s pravom. On je Franji lojalni biskup koji je u nekoliko navrata ulazio u sukobe sa svojim američkim kolegama unutar same Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država.
Primjerice 2015., pokušao je ublažiti predizbornu izjavu biskupa „Vjerno građanstvo” koja je nastavila naglašavati pobačaj kao središnju moralnu brigu za Crkvu. Američki biskupi, tvrdio je McElroy, ignorirali su stav pape Franje da su klima, izbjeglice i siromaštvo jednako važni. Houstonski kardinal DiNardo, tadašnji predsjednik Konferencije, oštro je odbacio tu tvrdnju.
Nakon sličnog argumenta koji je McElroy iznio 2019., nadbiskup Philadelphije Charles Chaput ustvrdio je da je njegova karakterizacija onoga što su sudionici radili jednostavno „nije istinita”.
Brojni biskupi su se spontano složili s nadbiskupom Chaputom.
Franjo je upravo smijenio biskupa Areciba, iz Portorika, zbog njegovih „različitih stavova“ sa svojim kolegama biskupima. Taj standard očito se nije odnosio na McElroya.
McElroy je isto tako, notorno, pokušao usporiti vatikansku istragu o kardinalu Theodoreu McCarricku. Doista, zanimljivo je da su svi Franjini američki liberalni kardinali imali veze s McCarrickom – Cupich, Tobin, Gregory, Farell, a sada i McElroy.
Uz to postoji njihova distanca od tradicionalnije teološke orijentacije američkih biskupa, koji su još uvijek uglavnom imenovani od strane Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ukazujući da papa Franjo nedvojbeno želi promijeniti sastav episkopata u Sjedinjenim Američkim Državama. Hoće li u tome uspjeti, ostaje za vidjeti. No čini se da dinamika unutar biskupske konferencije tome ne ide u prilog.
I na globalnoj razini, imenovani kardinali pape Franje stvaraju protustruju. Može se činiti da će imenovanje kardinala na „periferijama” Crkve – Istočnom Timoru, Indiji, čak i Mongoliji – a ne tradicionalnim mjestima poput Los Angelesa, Pariza, Milana i (u ovom konzistoriju) Ukrajine – učiniti Crkvu „raznolikijom” u liberalnom pravcu.
No, teško je povjerovati da će kardinali s „periferije“ Crkve biti u suglasju s europskim i američkim kardinalima koji su poznati prijatelji duginih boja, orijentirani prema ređenju žena, sumnjivi prema tradiciji i podupiratelji progresivne internacionalističke agende.
Otpor s periferije Crkve može biti (neželjena) posljedica Franjinih imenovanja. Morat ćemo pričekati, pa ćemo vidjeti.
