Prije trideset godina, kardinal Ratzinger je upozorio sudionike na konferenciji u Pragu, čija je dvogodišnja demokracija vrvjela obećanjima i opasnostima, na razliku između eshatologije –prihvaćanje vjere u „kraj”, tj. vječni život – i utopije. Vjera u potonje, koju je definirao jednostavno kao u „nadu u bolji svijet u budućnosti”, zauzela je mjesto vječnog života među klonulim vjernicima diljem Zapada.
Za modernog čovjeka, nastavio je Ratzinger, „vječni život je navodno nestvaran; kaže se da nas otuđuje od stvarnog vremena. Ali utopija je pravi cilj prema kojemu možemo raditi svim svojim mogućnostima i sposobnostima”. Čovjekova oholost „zamjenjuje eshatologiju samo-ostvarenom utopijom” koja „namjerava ispuniti čovjekove nade” bez pozivanja na Boga. Neprestano privučen novim tehnološkim mogućnostima, moderni čovjek misli da se utopija približava svakim danom.
Posljednjih godina – kako su se ljudi na Zapadu sve više odvajali od etabliranih religija – žar za utopijom je dosegao vrhunac, kao da žele popuniti prazninu. Tri utopijska kraljevstva bit će ostvarena, obećava nam se, ako zaustavimo tri najopasnije prijetnje društva: klimatske promjene, COVID i rasizam. Uklanjanje njih donijet će civilizacijski spas.
Ovo spasenje ostaje zauvijek izvan dosega, ali svaki neuspjeli pokušaj stvara veću hitnost i strah. Jaukanje i škrgut zubima svakim danom postaju sve glasnije kako bi preobratili skeptike. Više bušenja u potrazi za fosilnim gorivima uzrokovat će topljenje ledenih pokrova i podizanje razina mora. Još jedna varijanta COVID-a dovest će do toga da vladini dužnosnici ponovno zatvore gradove i škole. Još jedan tragični međurasni sukob prouzročit će još više prosvjeda i nereda na ulicama.
Ratzinger uspoređuje utopiste s mitološkim likom Tantalom, koji je bio osuđen na život u vodi do vrata u Hadu. Kada god bi posegnuo za voćem ili vodom, oni bi se vratili izvan njegovog dosega. Stoga nije čudo što su utopisti koje vidimo kako demonstriraju toliko ljuti. Ne mogu dobiti ono što tako očajnički žele, a to ih jako „mami“. Dakle, napominje Ratzinger, čak i dok „potpuno rade na jačanju onih čimbenika koji drže zlo na odstojanju u sadašnjosti”, oni cenzuriraju konkurentne tvrdnje i onemogućuju djelovanje potencijalnim suparnicima koji prijete njihovim nedostižnim ciljevima.
Rašireno ludilo koje je izazvala promocija ekologije, „zdravlja“ i rasne utopije trebalo bi zaustaviti one koji napuštaju kršćanske crkve. Ljudska bića su dužna nešto štovati, a utopijske dogme ovoga doba donose vječnu tjeskobu, a ne spas. Kršćanstvo je vrijedno drugog pogleda – ili, kao što je to slučaj s mnogima ovih dana, pogleda po prvi put, onoga koji je oslobođen namjernih izobličenja kršćanske vjere.
„Prava razlika između utopije i eshatologije”, piše Ratzinger, je u tome što „sadašnjost i vječnost nisu odvojeni; nego su isprepleteni”. Vječni život nije fenomen koji počinje iznenada nakon smrti. To je „nova kvaliteta postojanja, u kojoj se sve slijeva iz ‘sadašnjeg’ trenutka ljubavi” što je omogućeno Božjom prisutnošću u svemiru. „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu” (1 Iv 4, 16).
Kroz Utjelovljenje Sina Božjega, vječni život je sada ukomponiran u vrijeme. U Kristu Ratzinger uči: „Bog ima vrijeme za nas… .Bog više nije samo Bog tamo gore, nego Bog koji nas okružuje odozgo, odozdo i iznutra: on je sve u svemu, i stoga sve u svemu pripada nama”.
Kristov je dodir najopipljiviji u Crkvi kada dopire do nas u Euharistiji. Kada primamo Svetu pričest, vječnost se spaja sa sadašnjošću kako bi je preobrazila, uzdignula iz užasa ovoga svijeta s okusom slave koja dolazi. Sadašnjost ne postaje teret za nedostižnu budućnost, već prilika za susret s Bogom ljubavi koji nas poziva k sebi.
Samo iz ove perspektive možemo se pravilno nositi sa zalima s kojima se suočavamo, bilo ekološkim, zdravstvenim, društvenim ili moralnim. Jer vjernici prepoznaju da će zlo, poput korova koji raste zajedno s pšenicom, uvijek zasjeniti dobro u ovome životu. Čak i kada se čini da sjena zla potpuno obavija dobro, kao u strahotama rata i pucnjavi u školama, zrake dobra i dalje se probijaju kako bi nam pružile nadu da Bog, iako naizgled odsutan, vlada – upravo ovdje i sada.
Odbacivši vjeru, utopist ne može razumjeti zlo na ovaj način. Bezuspješno ga pokušava odstraniti, da bi onda ponovno postao frustriran i paranoičan kako ponovno raste, poput Lernejske hidre, dvostruko jači. On se poziva na tehnološki napredak i vladine akcije kao da su njegov Heraklo, ali ovaj rad previše traži za smrtno stvorenu moć. Utopist strašno propada dok pokušava učiniti nebo mjestom na zemlji.
Radimo bolje, zaključuje Ratzinger, kada radimo u suprotnom smjeru: „Zemlja postaje nebo, postaje Kraljevstvo Božje, kad god se Božja volja vrši tamo kao na nebu. Molimo se za to jer znamo da nije u našoj moći da privučemo nebo ovamo. Jer Kraljevstvo Božje je njegovo kraljevstvo, a ne naše kraljevstvo, nije pod našom moći”.
Mi vjernici bi trebali izazvati argumentima one koji se udaljavaju od kršćanstva. Nikada neće pronaći utopiju, a imaju vječni život na dohvat ruke, samo kada bi ponovno pogledali očima vjere.
