Naslovnica Crkva Papa Franjo i vatikanska ‘duboka država’

Papa Franjo i vatikanska ‘duboka država’

Kada je kardinal Jorge Bergoglio u ožujku 2013. postao papa, činilo se obećavajućim da dolazi s onoga što će on, kao papa Franjo, nazvati „periferijama“. Njegov izbor bio je izraz univerzalnosti Crkve u svijetu u kojem više od dvije trećine katolika sada živi u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Kao relativni autsajder u Vatikanu, činilo se da je upravo prava osoba za nadgledanje birokracije koja je trebala velike reforme.

Različiti odjeli Svete Stolice djelovali su uz malo nadzora tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Njihov način upravljanja bio je prepuštanje unutarnjih poslova Vatikana gotovo u potpunosti pouzdanim suradnicima. Ponekad je povjerenje dano tim suradnicima bilo opravdano, ali kako stara izreka kaže: „Dok mačka nije kod kuće, miševi plešu.“ Neki su odjeli postali mala feudalna područja. U financijskom sektoru, neki vrlo sumnjivi likovi brzo su prepoznali i iskoristili takvo stanje.

Kada je papa Franjo stupio na dužnost 2013. godine, odmah se suočio s novim skandalom u Institutu za religijska djela (popularno poznatom kao Vatikanska banka), gdje je već bilo dovoljno skandala da bi razveselili romanopisce i filmaše godinama. Obećavajuće je bilo što je novi papa odmah djelovao imenovanjem komisije (u kojoj sam i ja sudjelovao) za istragu problematične institucije. Iako smo imali potpune ovlasti pregledati sve dokumente i ispitati bilo koga, nailazili smo na prepreke na svakom koraku od strane bankovnih službenika. Kako bismo stekli uvid u situaciju, ja i još jedan član komisije intervjuirali smo gotovo svakog od 115 zaposlenika banke, ali otkrili smo da ni jamstva o povjerljivosti od samog pape nisu mogla nadvladati njihov strah od iskrenog govora.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada je papa Franjo doveo kardinala Georgea Pella kako bi reformirao cijeli financijski sustav, australski prelat bio je šokiran saznanjem da ne postoji centralizirani nadzor nad vatikanskim financijama. Jedan od njegovih prvih koraka bio je angažiranje uglednog vanjskog revizora. Međutim, Pell nije uzeo u obzir moć Kurije. Čim je revizor, Libero Milone, počeo istraživati financije moćnog Državnog tajništva (koje je u to vrijeme kontroliralo velik dio vatikanske imovine), kardinal Giovanni Becciu ga je otpustio. Becciu je, kao sostituto, bio najviši član Kurije nakon državnog tajnika.

Becciu je nastavio pružati otpor Pellovim naporima sve dok Pell nije bio prisiljen vratiti se u Australiju kako bi se branio od optužbi za zlostavljanje maloljetnika. Do danas Becciu nikada nije objasnio svrhu velikih svota novca koje je poslao detektivskoj agenciji u Australiji u vrijeme kada su tamošnje vlasti istraživale Pella. Pell je osuđen i proveo je više od godinu dana u zatvoru prije nego što je australski Visoki sud poništio presudu zbog nedostatka dokaza. Becciu je na kraju osuđen za financijske zločine na vatikanskom sudu, ali tek 2023. godine.

Do kraja 2014. problemi u raznim odjelima čini se da su osvijestili papu Franju da čak ni apsolutni monarh nije imun na problem koji je Henry Kissinger opisao u svom poznatom eseju iz 1968. o „Birokraciji i stvaranje politike“, naime, da je moć donošenja odluka bilo kojeg vođe značajno ograničena birokratskom kulturom zaduženom za provođenje politiku. Papa je uveo proces za pripremu novog ustava i posvetio svoje božićno obraćanje te godine onome što je nazvao „bolestima Kurije“.

Čini se da je papa Franjo nakon toga uglavnom odustao od ideje unutarnjih reformi i usmjerio svoju pažnju prema van. Poput svojih prethodnika, oslanjao se na povjerljive savjetnike i davao im široke ovlasti. Novi ustav koji je naručio konačno je objavljen 2023. godine, ali nije osigurao mehanizme za rješavanje problema nedostatka odgovornosti koji i dalje čine Svetu Stolicu ranjivom na financijske malverzacije i druge zloupotrebe. Jedina značajka ustava koja je privukla veću pažnju medija bila je proširenje mogućnosti sudjelovanja laika. Međutim, ironično, laici su često bili “lisice u financijskom kokošinjcu.”

Danas je Sveta Stolica u ozbiljnim financijskim teškoćama, s prihodima i donacijama u padu, ogromnim deficitom koji se sada procjenjuje na 87 milijuna dolara i bez realnog plana za budućnost. Krajem prošle godine papa Franjo je objavio da mirovinski sustav “na srednji rok” nije u stanju jamčiti svoje financijske obveze prema zaposlenicima. Nesumnjivo će te zabrinjavajuće činjenice igrati važnu ulogu na sljedećem konklavu. S obzirom na sastav trenutne skupine kardinala s pravom glasa i pomak katoličke populacije svijeta prema globalnom Jugu, čini se vjerojatnim da će kardinali-izbornici biti skloni nastaviti naglasak koji je papa Franjo stavio na to da Crkva bude Crkva za siromašne i od siromašnih. Ali također će možda tražiti papu koji će utjeloviti Crkvu kao i Mater et Magistra.

Kada je enciklika svetog pape Ivana XXIII. s tim naslovom objavljena 1961., pokojni William Buckley pozdravio ju je člankom pod naslovom „Mater, da; Magistra, ne.“ Bojao se da bi Crkva kao učiteljica mogla skrenuti sa svoje uloge moralnog svjedoka prema držanju predavanja svijetu o pitanjima politike u kojima nema posebnu ovlast. Međutim, u sadašnjim okolnostima, moj je dojam da će sljedeća konklava tražiti nekoga tko će poučavati s jasnoćom i dosljednošću o pitanjima vjere i morala, tko će imati srce za najsiromašnije i najranjivije u svijetu, i tko će se konačno pozabaviti uvjetima u vlastitom vatikanskom domaćinstvu koji često priječe Svetu Stolicu da bude transformirajuća prisutnost u svijetu koji čezne za spasenjem. Nekoga tko će, poput Ivana XXIII., vidjeti Crkvu kao i majku i učiteljicu.

Izvor