Svakog ponedjeljka vatikanski novinar Andrea Gagliarducci piše zanimljiv tjedni osvrt na zbivanja u Vatikanu na svom blogu Monday Vatican, koji preporučujem. Ovog tjedna, poput mnogih komentatora, blog se bavio prvom godinom pontifikata pape Franje pa sam izdvojio dio koji govori o odnosu sadašnjeg (ali i prethodnog) pape prema lokalnim Crkvama koji mi se činio najzanimljiviji:
Papa Franjo smatra sebe prvenstveno biskupom i svećenikom, pa možemo vidjeti da je to u središtu njegova djelovanja. Od samog početka želio se zvati “rimskim biskupom”, a ne Papa. I uvijek je naglašavao da želi biskupe i svećenike koji su pastiri, koji mirišu poput ovaca koje čuvaju. Iza ove ideje stoji i želja za većom autonomijom u odlučivanju, koju su mnogi kardinali, čini se, iskazali i prije izbora novoga pape.
Postojalo je, među članovima generalne kongregacije (prije samih konklava), nezadovoljstvo nekim aspektima prethodnog papinstva. Svaki biskup ili nuncij koji posjećuje Rim, htio je imati privatni susret s papom, ali papa Benedikt XVI. je svojim suradnicima dao jedno čvrsto i jasno pravilo: možete zakazati osobni susret samo ako je doista važno i ako je baš potrebna moja puna pozornost. Inače, bolje je prijaviti se u pismenom obliku. To je demokratski način, kojim se izbjegava bilo kakva pristranost. Međutim, biskupi u Rimu za ad limina posjeta osjećali bi se izopćeni ako nisu uspjeli imati osobnu audijenciju kod Pape. Diplomati i kardinali kojima ne bi bila odobrena osobne audijencije također su se često žalili.
Pritužbe su uglavnom bile usmjerene na tajnika Georga Gaensweina i državnog tajnika, kardinala Tarcisio Bertonea, zbog načina na koji su upravljali Papinim rasporedom i susretima. Nije slučajno onda da su Bertone i Gaenswein bili glavni predmet rasprave u Vatileaks skandalu, a i bili su i jedini koji je Benedikt XVI. javno branio.
Jorge Mario Bergoglio je dijelio zabrinutost s mjesnim Crkvama, vjerojatno kao rezultat osobnog iskustva. Kao nadbiskupa Buenos Airesa i primat Crkve u Argentini, Jorge Mario Bergoglio predložio je više svećenika za biskupe, ali je dobio i nekoliko negativnih odgovora iz Rima. Kardinal Bergoglio se također morao boriti za imenovanje njegov prijatelja Victora Fernandeza za rektora Katoličkog sveučilišta u Buenos Airesu, prevladavajući prigovore Kongregacije za katolički odgoj na imenovanje Fernandeza. Bergoglio je baš ova pitanja spomenuo za vrijeme generalne kongregacije, tražeći više autonomije i važnosti za mjesne Crkve.
Sada, Papa Franjo razmišlja o davanju biskupima više ovlasti u donošenju odluka. Iz intervjua koji je Franjo dao za “La Civiltà Cattolica” nazire se mogućnost ‘rastavljenja’ Kongregacije za nauk vjere. I kardinal Kasper je u svojem govoru na Konzistoriju za obitelj istaknuo ideju da se povjeri nekim lokalnim svećenicima (iskusnim pastirima) odgovornost u odlučivanju o poništenju braka. Papa je također, ali više u povjerenju, dao do znanja da se, ako je potrebno, i kanonski zakoni mogu mijenjati.
U zadnjih godinu dana, mjesne Crkve pokušavaju pažljivo pratiti događaje u skladu s papinom osobnom perspektivom, ali istodobno zadržavajući svoje vlastite pristupe i autonomiju. Njemačka biskupska konferencija na primjer, izabrala je za svog predsjednika kardinala Reinhard Marxa, tzv. zvijezdu u usponu pod Franjinim pontifikatom. S druge strane, talijanska biskupska konferencija prolazi kroz teško razdoblje: oduvijek povezani s Papom, koji je i primat Crkve u Italiji, talijanski biskupi žele da Papa nastavi obnašati svoju ulogu predvoditelja Talijanske crkve. U prošlosti papa bi birao predsjednika Talijanske biskupske konferencije, ali sada, Franjo želi da njeni biskupi sami odlučuju. Oni će se okupiti na svojoj godišnjoj općoj skupštini tek u svibnju, a izbor predsjednika uvelike bi mogao pokazati u kojem smjeru će se kretati reforme u cijeloj Crkvi.
