Prvo, oni koji vole tradicionalnu misu bivaju isključeni, a zatim ih se optužuje da oni isključuju druge. Odvajaju ih, a onda se ta marginalizacija koristi kao dokaz da su „razdorni“. To je savršen krug isključenja i optužbe. No stvarnost bi trebala biti upravo suprotna: kada Vetus Ordo (stari obred) koegzistira s običnim oblikom mise, to ne stvara podjele, nego plodnu ravnotežu. To je upravo ono što je Benedikt XVI. izjavio u Summorum Pontificum i u svom pismu biskupima: dva oblika rimskog obreda ne bi trebala biti u sukobu, nego trebaju mirno supostojati. Tamo gdje je to ispravno primijenjeno, župe i bogoslovna sjemeništa ponovno su se ispunila vjernicima.
Od 1969. godine liturgija je doživjela ozbiljne krize: zloporabe, improvizacije, banalizaciju svetoga, gubitak osjećaja za žrtvu. U tom kontekstu, tradicionalni obred djeluje kao liturgijski katehon, zadržavajuća snaga koja čuva kontinuitet vjere, središnjost bogoštovlja i poštovanje prema otajstvu. Njegova prisutnost ne dijeli, nego uravnotežuje; i podsjeća cijelu Crkvu da liturgija nije ljudski pokus, nego dar koji smo primili. Istodobno, Novus Ordo omogućuje da se određeni tekstovi i molitve lakše čuju i razumiju u dekršćaniziranom društvu, bez odricanja od dubine koja je stoljećima oblikovala katoličko bogoslužje.
Logička zabluda bez izlaza
Zajednice koje slave tradicionalnu misu optužuju se za pogreške koje ne pripadaju obredima, nego ljudskoj slabosti. Optužuje ih se da se osjećaju nadmoćnima, da sude ili dijele, kao da jedan način slavljenja sam po sebi nosi moralne grijehe. To je zabluda koja proizlazi iz logičke pogreške: riječi ili držanje pojedinaca uzimaju se i projiciraju na tisućljetni obred. Taj kriterij djeluje asimetrično: nitko ne sudi Novus Ordo zbog pretjerivanja onih koji banaliziraju otajstvo ili šire mišljenja otvoreno protivna nauku; no dovoljno je da jedan vjernik Vetus Orda nespretno izrazi svoje mišljenje pa da se čitavom obredu pripiše duh podjele.
Ta asimetrija otkriva da problem ne leži u liturgiji, nego u ideološkom čitanju liturgije. To je zabluda bez izlaza jer se ne poziva na razum ili istinu, nego na dojmove i strahove. Obredi ne sude i ne uznose se; to čine ljudi. A ondje gdje je čovjek slab, liturgija – ako se slavi s poštovanjem – zapravo ispravlja, odgaja i uzdiže.
Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati
Ovo se pitanje ne bi trebalo rješavati sumnjama ili osjećajima, nego u svjetlu plodova. Koliko svećeničkih i redovničkih zvanja nastaje u zajednicama povezanima s Vetus Ordom? Koliko velikih obitelji, vjernih sakramentima, živi svoju vjeru s radošću, redom i duhom služenja? U razmjernim omjerima, duhovni plodovi koji su proizišli iz Summorum Pontificum toliko su značajni da se mogu objasniti samo nadnaravno. Ondje gdje se slavi tradicionalna liturgija, zvanja cvjetaju, sakrament ispovijedi postaje učestaliji, a obiteljski život se učvršćuje.
Zanemariti te činjenice znači zatvoriti oči pred djelovanjem Duha Svetoga. Ne može se nastaviti s neodređenim optužbama dok se istodobno prešućuju vidljivi plodovi milosti. Posjetite tradicionalna sjemeništa, hodočastite u Chartres, Covadongu, Luján ili na bilo koje drugo hodočašće gdje tradicionalna misa okuplja tisuće mladih: ondje ćete osjetiti ljubav prema Crkvi, vjernost Papi, pobožnost prema sakramentima i radost pripadnosti Tijelu Kristovu. Tu nema podjela ni isključivosti, nego duboko proživljeno zajedništvo. Nemoguće je da duh oholosti ili razdora rađa takve živote predanja.
„Boomerski strah“ i slabljenje jedne argumentacije
Velik dio otpora prema Vetus Ordu potječe iz generacijskog straha, više sociološkog nego teološkog, naslijeđenog iz 1970-ih: straha da će „svećenik okrenuti leđa narodu“, da „neću razumjeti jezik“ ili da će „zajednica izgubiti svoju važnost“. Mi koji smo rođeni nakon 1990. više ne prihvaćamo tu retoriku sedamdesetih. Ne težimo tome da budemo izvanredni djelitelji pričesti niti da zauzimamo glavne uloge u horizontalnom obredu. Ne osjećamo se bliže misi zato što čitač čita misna čitanja ili što svećenik improvizira. Tražimo suprotno: trajno, vječno, otajstveno, bezvremensko — oblik koji nas nadilazi i uklanja nas iz središta.
Argumenti koji su se koristili za potkopavanje tradicionalne mise loše su ostarjeli. Pukotine su danas vidljive na svjetlu vremena i plodova. Iako neki — poput kardinala Cupicha — i dalje pišu pisma s tim starim sloganima, smiren i intelektualno pošten pogled više ne može podržati takav okvir. Mladi koji ispunjavaju bogoslovija povezana s tradicionalnim obredom ne teže idealiziranoj prošlosti; oni traže dubinu, dosljednost i Istinu. Zato se tradicionalna misa, daleko od toga da bude relikt, danas pojavljuje kao znak nade i istinskoga jedinstva.
